Glavni junak ovog javnog likovanja nad Bozanićevom bolešću je dr. Paul Stubbs, naše znanstveno, civilno, ljudskopravaško pojačanje iz Engleske, piše Nino Raspudić za Večernji list.
> Paul Stubbs zbog govora mržnje upućenog kardinalu Bozaniću podnio ostavku
Dobro zapamtite ove vrućine kako dogodine ne bi opet govorili o “nezapamćenim vrućinama” – dobar je savjet koji kruži društvenim mrežama, a kojeg će većina čitatelja zaboraviti i prije nego ovogodišnju žegu, pa ćemo od 2018. opet lamentirati nanovo. U dijelovima Hrvatske temperatura je prelazila i četrdeset u hladu što je na rubu elementarne nepogode kada se i formalno obustavlja normalan radni i životni ritam.
Vrućine, kako neprestano tupe liječnici, naročito pogađaju starije ljude kojima se stoga preko dana ne preporučuje izlazak iz kuće. U tu kategoriju građana spada i šezdesetosmogodišnji kardinal Josip Bozanić koji je prošlog tjedna zbog iznenadnih zdravstvenih problema zadržan na pretragama i na liječničku preporuku otkazao odlazak u Imotski gdje je trebao predvoditi misu povodom Gospe od anđela.
Vijest o kardinalovom zdravstvenom problemu izazvala je, nogometnim rječnikom kazano, pravu erupciju oduševljenja na dijelu lijeve političke, medijske i civilne scene.
Vrhunac je bila Facebook objava Antifašističkog vjesnika, koji je stavio poveznicu na vijest “Kardinal Bozanić završio u bolnici” pod najavom – “Umri Josipe tito možeš” (upravo tako nepismeno, gdje je “ti to” freudovskom omaškom spojeno u najdraži im nadimak). Riječima kojima hrabrimo dijete kojem nedostaje još malo odvažnosti da propliva ili atletičara dugoprugaša da istrči do kraja, naši antifašisti sokole kardinala da umre.
Među komentarima ispod te objave poput “što prije to bolje” ili “da nije tumor? Bio bi to jedinstven slučaj da je tumor dobio čovjeka umjesto obrnuto”, našli su se i izljevi nepatvorenog antifašizma nekih istaknutih pripadnika političke, ali i znanstvene i NVO elite.
SDP-ov bivši saborski zastupnik Damir Tomić u komentaru na cool objavu “Umri Josipe tito možeš” piše “neće grom u koprive”, čime valjda rezignirano sugerira kako iznenadne, gromovite zdravstvene komplikacije koje završavaju smrću pogađaju samo antifašističko cvijeće i plemenito ljevičarsko bilje, a ne tamo neku klerikalnu koprivu.
No sudeći prema količini antifa-metuzalema, teza mu ne stoji. Na kasnije pitanje novinara o tom skandaloznom komentaru SDP-ova maćuhica se ne ograđuje niti ispričava već kaže kako on barem ne poziva na strijeljanje kao što je HDZ-ovac Marušić napisao za Inicijativu mladih za ljudska prava (hrvatski – Opstrukcija starih kršitelja ljudskih prava). Sve to dovoljno govori o obojici. Što bi se za antifašiste promijenilo nabolje da im se kojim slučajem želja ispunila i da je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić taj dan umro? Misle li kako onda više ne bi bilo nadbiskupije? Kako bi se cijela “firma” raspustila? Da nitko više od Hrvata nikada ne bi postao kardinal?
Možda ih nitko nije obavijestio da nadbiskup nije jednokratna funkcija, kako to nije “Tito”, već sve i da se dogodilo to što su priželjkivali, da bi se izabrao drugi? Možda i čvršći, žešći, elokventniji, karizmatičniji, za njih problematičniji od introvertiranog i koncilijantnog Bozanića, kojem ipak javno poručuju da crkne. Slavili su ga kad je krajem devedesetih s pravom izrekao sintagmu “grijeh struktura” za lopovluk pod plaštom HDZ-a.
Nakon toga nije se izravno petljao u politiku i nema utjecaj i omiljenost u narodu koju je imao njegov prethodnik Kuharić, istina u drugačijim vremenima. Iako se racionalno gledano Bozanićevim odlaskom Antifašističkom vjesniku i njegovim komentatorima nimalo ne bi olakšao život, izgleda kako drugovi jednostavno vole čuti da je jedan “fašist” manje.
Glavni junak ovog javnog likovanja nad Bozanićevom bolešću i zazivanja njegove smrti ipak nije istaknuti SDP-ovac Tomić, već dr. Paul Stubbs, naše znanstveno, civilno, ljudskopravaško pojačanje iz Engleske koji je u komentaru na Antifašističku vijest “Umri Josipe, tito možeš” na materinskom jeziku napisao: “Die you evil S of a B”, u prijevodu: “Umri, zli kurvin sine”.
Paul Stubbs je znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Taj čovjek koji javno kardinalu poručuje “umri zli kurvin sine” član je našeg Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.
Odnedavno je i član platforme Zagreb je naš. Stubbs je u Hrvatsku stigao 1993. kao volonter u izbjegličkim kampovima, ostao je trajno i nastavio djelovati u civilnom društvu. Između ostalog, jedan je od osnivača Centra za mirovne studije.
Stubbs ne argumentira zašto želi da kardinal, kojem je tog dana pozlilo umre i zašto smatra da je zao. Ne objašnjava ni zašto Bozanićevu majku javno naziva kurvom? Sve što je poznato o Dinki Bozanić rođ. Valković je da je čestita žena s otoka Krka čiji moral nitko osim Stubbsa do sada nije dovodio u pitanje.
Je li zamislivo da Hrvat doseli u London, postane član vijeća koje kroji tamošnju nacionalnu obrazovnu i znanstvenu politiku, a usput rekreativno na vijest da je kraljici pozlilo iskazuje želju da stara harpija otegne papke ili je naziva kurvom?
Stubbs se sljedeći dan javno ispričao, očito svjestan kako bi čak i u ovakvoj polukmetskoj i polukolonijalnoj Hrvatskoj mogao imati štetnih posljedica po znanstvenu i drugu karijeru, ali nije zavirio u korijen svog poriva da se tako oglasi. Teško je povjerovati da je u jednom danu doživio pavlovsko obraćenje na osnovne humane vrijednosti i da više nema nikakve veze sa Stubbsom koji je dan ranije javno likovao jer je čovjek koji je na čelu hrvatske filijale institucije stare dvije tisuće godina, kojoj pripada devedeset posto stanovnika zemlje, završio u bolnici, nazivajući ga pritom kurvinim sinom i zazivajući mu smrt.
Kakav je to čovjek i koja je to tradicija?
Nije to radićevski antiklerikalizam, koji je latentno prisutan u dijelu naroda i sintetiziran u izreci – od Crkve ni blizu ni daleko, već neka vrsta vjerske mržnje i netrpeljivosti iz pozicije sekularnog fundamentalizma koji više nema veze s prosvjetiteljskim razumom već završava u mržnji i bezumlju.
Ne znam postoji li i na koji način djeluje etičko povjerenstvo na Ekonomskom institutu gdje Stubbs radi ili unutar platforme Zagreb je naš i drugih udruga kojih je član i kako mu se, ako je njegovo pokajanje u trenutku pojačane svijesti bilo iskreno, može pomoći da ga opet ne savlada isti mračni poriv.
Može li se ova vrsta radikalizma, mržnje i agresije “liječiti”? Možda bi bilo korisno preuzeti neka iskustva poput švedskih terapija resocijalizacije radikaliziranih mladića povratnika iz Sirije. Često se čuje – bio je ok mladić, a onda se radikalizirao.
Tako se izgleda i neki naši mladići i djevojke iz dobrih obitelji nakon što upišu određene studije ili pohađaju izvjesne nevladine seminare “radikaliziraju” pa počnu zazivaju smrt kardinala javno po Facebooku. Kako ih rehabilitirati, pomoći im da usvoje osnove empatije, tolerancije, bontona?
I Antifašistički vjesnik je objavio “ispriku” za naslov “Umri Josipe tito možeš”, u kojoj stoji da je to stavio “najmlađi i najrazigraniji član redakcije” te uz gedžovansko šegačenje dodaje kako je taj “najmlađi i najrazigraniji” drug “budući da nije iskazao žaljenje zbog svog čina koji ide na teret i ostatku redakcije zbog propusta da se taj čin ispravi i ranije, strijeljan”.
Nakon te urnebesne šale antifašisti pokazuju i zavidno poznavanje kršćanke civilizacije i Crkve kroz povijest: “Kardinalu Bozaniću želimo brz oporavak i povratak vrijednostima ranoga kršćanstva”, dodajući na kraju te “isprike”, neizostavni pozdrav “SF-SN!”
Za mlađe čitatelje, kratica “SF” se ne odnosi na znanstvenu fantastiku, iako graniči s njom, već znači “smrt fašizmu”, pri čemu valja imati na umu kako su “fašisti” svi osim samodeklariranih “antifašista”, a “SN” nisu sportske novosti već “sloboda narodu”, a narod su opet samo oni.
Jao zemljama koje je u povijesti zadesio fašizam, a blago onima koje je zaobišao ovakav antifašizam!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
