Hitrec: Preporučam Milanoviću da se uključi u tečajeve za useljene migrante

Vrijeme svakojako, malo toplo i sunčano, malo hladno i kišovito, hirovito, na Tijelovo se nebo smilovalo, pa i za subotnji Antunovski hod, vrlo masovan, za razliku od parade ponosa (na što su ponosni, za Boga miloga?), koja nekako stagnira ili čak brojčano nazaduje, Bogu hvala, piše Hrvoje Hitrec za HKV.hr.

Da je sveti Antun Padovanski popularan i među možemovskim i sličnim crvenima, svjedoči njihov izbor datuma koncerta u Maloj dvorani Lisinskoga, to jest 13. lipnja, na dan rečenoga svetca. Da, 13. lipnja u 13 sati, zvuči zlosutno, ali dublja analiza otkriva što javnost nije opazila. U stvari su purpurni antifašisti prikriveni ustaše, jer zašto bi slavili Antu, pitam ja vas. Možda su ipak Antefašisti? Da nisu, pjevali bi partizanske pjesmice na dan sv. Josipa, u slavu Josipa Broza, zločinca.

A opet, sv. Josip je zaštitnik Hrvatske, a ne njihove Jugoslavije, pa je sve nekako zvuzlano i nejasno, kao što je Zokiju nejasno što se događalo početkom devedesetih. S tim u svezi, preporučam Milanoviću da se uključi u tečajeve za useljene migrante, ondje se uči i o hrvatskoj kulturi i povijesti, svašta može saznati.

Turistička sezona i povratak bosanskog pitanja

U istom tjednu neutralni naši sugrađani, kojima je dosta podjela, odlučili su se na – spajanje. To jest spajanje blagdana i slobodnih dana, svršetkom tjedna nagrnuli prema moru kao stari Hrvati u sedmom stoljeću. Stigli i turisti iz europskih i svjetskih destinacija uopće, došli na noćenja, a neki se mogu vidjeti i danju.

Ceste opterećene, lete zrakoplovi, počinje turistička ludnica. Hrvatska pati, devedesetih prošloga stoljeća od srpskoga terorizma, u zadnjem desetljeću novoga od svekolikoga turizma. Još nam fale samo željeznice, ali i to ćemo svladati uz pomoć velikoga europskog paketa za vojno-civilne namjene. Paket nam pruža priliku da napokon izgradimo nizinsku prugu prema Rijeci, koja visi u zraku desetljećima. Tako militarizacija Europe ide na ruku Hrvatskoj. Ako velikoga rata i ne bude, ne dao Bog da ga bude, Hrvatska će profitirati.

Usporedo, Domovinski pokret potegnuo hrvatsko pitanje u BiH, koja je proglasila dan žalosti nakon ostavke visokoga povjerenika. Herceg Bosna je opet u prvom planu i diže kosu na glavi bošnjačkim političarima, koji dolaze i u Zagreb, na HTV, da bi rekli kako Herceg Bosna nikada ne će formalno oživjeti, premda neformalno nikada nije ni umrla. Oni koji znaju znanje, izvlače opet podatak, u ovoj kolumni mnogo puta spomenut, da je u trenutcima razboritosti bila predviđena konfederacija Republike Hrvatske i Federacije BiH, što zadrti muslimanski unitaristi nastoje zaboraviti, a nezaboravno je. Neopisivo.

Kao što je neopisivo i razbucavanje Daytona, u čemu su imali prste svi dosadašnji visoki i niski povjerenici, pa kao što su Mađari nekada davno lijepili krpice na ugovore, tako su i sada radili povjerenici, uvijek na štetu Hrvata. Bošnjački „građanski“ unitarizam vrlo je nalik jugoslavenskom, hajdmo složiti stvari tako da svime i svima u Bosni vladaju muslimani, kao nekada u Jugoslaviji Srbi.

>Hitrec: Na Kamenitim vratima nisu se pojavili Tom i Jerry

Mačje brige i ljudska pravda

Tako je to. Ja se bavim prizemnijim stvarima, takoreći privatnim. Mačak Mak vidi da sam malo živčan kada čitam novine, a budući da je naučio švrljati po portalima, našao napis iz nekoga medicinskog časopisa, u kojemu se tvrdi da su mačke krive za shizofreniju kod ljudi. „To su podli tračevi“, kaže Mak. „Ne sasvim“, velim mu ja, „svaku večer poludim kada se ne vratiš iz skitnje do jedan u noći, sve mislim da ti se nešto dogodilo, bajkeri voze ko mahniti, brži su od tebe. Brinem se. Kao što se brinem zašto su nestali povratni glagoli, ali to je druga priča.“

Onda Mak, Tor i ja, uz nas novi pametni pas, to jest psica Luna, razmatramo događaje s policijom i sudstvom u raskoraku. Hrvatski su sudci čeljad vrlo nježna i blagonaklona, osobito kad neki tipovi napadnu policajce. Recimo udari Marokanac policajku usred Zagreba, privedu ga sudu, a sud samo što ne odmahne rukom, nije to ništa, veli. Ili u Đakovu, doduše nije napadnuta policajka, nego policajac, što će za napadača biti olakotna okolnost, uz teško djetinjstvo. Ali zato sudci vole kada se pred njima nađu mali ljudi ili veći političari.

Tako su, ako se sjećate, novčano opalili bakicu koja je prodavala sir pokraj ceste, kao i drugu bakicu na trešnjevačkom placu, prodavala stručke poljskoga cvijeća. A glede političara, sudci doživljavaju svojih pet minuta, prenosi ih i televizija, pa su puni sebe. Recimo u slučaju župana Zagrebačke županije, starog i bolesnog čovjeka, koji je desetljećima „na vlasti“ bez ikakve mrlje, uvijek iznova biran, a sada je za poklon zdravstvenicima, i to neznatan, morao slušati moralne prodike.

Od Remetinca do Hipodroma

Dobro da ga nisu bacili u ćeliju bez klime, kao Đuru Brodarca svojedobno. O Ivi Sanaderu da ne govorim, njemu je hrvatsko pravosuđe uništilo život držeći ga godinama ne u zatvoru nego u pritvoru, u Remetincu. Eto recimo, bivši francuski premijer Sarkozy (libijska veza) bio je u pritvoru nekoliko dana, pa pušten na slobodu. Ili britanski princ (Epsteinova veza) koji je, jadan, proveo cijelu noć u pritvoru.

Inače, što ima novo? Da su svi „veliki“ mediji lijevi, nije novo. Jedan veliki ipak se odvažio, to jest HRT, pa na Drugom programu pustio necenzuriranu snimku koncerta Marka Perkovića Thompsona, rekordnoga koncerta u svjetskim razmjerima, nikada i nigdje toliko publike s plaćenim ulaznicama. Pa smo lijepo vidjeli da se nije radilo o običnom koncertu, nego o prosvjednom takoreći skupu pola milijuna mladih ljudi kojima je puna kapa političkih dušebrižnika, posebno u području kulture i povijesti, nisu oni nepismeni pa da ne vide kamo ih i lijevi i umjereno desni žele odvesti, što dalje od identitetskih pečata, što dublje u zaborav na ono što je bilo.

Osobno sam zakasnio na rečeni prijenos s godinu dana zakašnjenja, jer sam nešto pisao, a što mogu, pa sam stigao pred televizor baš na Čavoglave. Više sam promatrao publiku, koja zna sve Thompsonove pjesme napamet, uglavnom lijepe djevojke i kršni mladići, puni snage i osjećaja. Zato se, eto, ne bojim za Hrvatsku ni ako se spusti gusta magla. Kao što nisam bio pretjerano zabrinut devedesetih: na uglu Zvonimirove i Tuškanove sjedi šareno društvo, među njima i moj prijatelj, autor stripova, veliki Radovan Domagoj Delić. A već su bili raketirani Banski dvori. Oni sjede, piju kavu i zafrkavaju se. Prođu tri tjedna, nema ih na uglu. Pitam gdje su. U zapadnoj Slavoniji, na prvoj crti, s njima legendarni Mačak u postrojbi zvanoj Štraseri.

Zaboravljeni velikani hrvatske povijesti

Hrvatska povijest, novija, ali se ne zaboravlja ni starija. Upravo je Hrvatska biskupska konferencija upozorila javnost da je ova godina 1050. od smrti kraljice Jelene Slavne, a Čakovec podsjetio na nekoliko datuma povezanih s obitelji Zrinski. Glede Jelene, navodno iz obitelji zadarskih Madijevaca: nije joj bilo lako, udala se za Mihajla Krešimira II., onoga koji je uz pomoć bana Pribine ubio brata Miroslava. Javna tajna u u to doba, znala ju i pobožna Jelena.

Došla je na svoje kada je Mihajlo otišao Bogu na istinu, a ona zavladala kao regentkinja jer sin Stjepan Držislav još bijaše maloljetan. I ne bi se o njoj znalo puno da nije bilo don Frane Bulića. A Zrinski? Zašto još nemamo televizijsku nizanku ili film ne samo o Sigetskom, nego i o Nikoli Zrinskom VII. Roman o potonjem imamo, napisao ga potpisnik ovih redaka, izdanje Školske knjige, a koliko Hrvati čitaju knjigu „Samo sreća, ništa drugo“, ne znam. Malo ili nikako. Zašto? Ne samo zato što i inače ništa ne čitaju, nego se lijevi mediji srame hrvatskih povijesnih romana, pa o njima šute, da javnost slučajno ne bi saznala.

>Hitrec: Avetinjski skup u Kumrovcu s bezubim jugoomladincima

Iz svijeta stripa

Dvije su umjetničke grane u koje sam zaljubljen, kojima sam zavidan do neba, jer ne znam crtati ni projektirati: strip i arhitektura. O potonjoj nedavnih dana u novinama razgovor s Andrijom Munjakovićem, arhitektom koji je odbio raditi kutije šibica.

O stripu,koji se ne čita (ne gleda) kao nekada, kada smo gutali stripove hrvatske i strane. Ali kao što će književnosti biti i kada svi prestanu čitati, tako se i autori stripova ne predaju. Dokaz: strip Suđena gomila sjajnog Romea Borčića, doista novost u toj umjetnosti, album u izdanju Naklade Bošković. Citiram sebe (iz pogovora): „Priča velika, tužna i nimalo jednostavna, plod maštovitog uma i talentirane ruke… autor se trajno upisao u povijest hrvatskoga stripa, podižući ga na novu dimenziju, do visoke psihološke i filozofske razine.“ Baš tako. Nakon komičnih, pustolovnih, povijesnih itd. stripova dobili smo i strip koji sam, nimalo preuzetno, nazvao – ontološkim. Uvjerite se i sami.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr