Novi hrvatski biskup Medo proveo je mjesece u Afganistanu: Pročitajte njegove dojmove

Mons. Marko Medo, dosadašnji generalni vikar Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, postao je gospićko-senjski biskup.  Tim povodom, u nastavku donosimo intervju “Fra Marko iz misije u Afganistanu”. Intervju je objavljen u srpnju 2013. i donosi uvid u vrijeme koje je sadašnji novi biskup proveo u Afganistanu. Potpisuje ga Lada Puljizević za Vojni ordinarijat RH.

Fra Marko iz misije u Afganistanu

“On čeka u redu za tuševe koje dijeli s desetinama drugih ljudi u stambenom kontejneru vojne baze u Afganistanu. Pere šalice poslije prve jutarnje kave. Odjeven je u žutu, „pustinjsku“, vojnu odoru pa je izgledom potpuno jednak kao stotine drugih oko njega. Pa kad treba pomoći, onome kome treba, on pomoć pruža: bilo strpljivo slušajući i razumijevajući njihove brige, bilo hrabreći ih propovijedanjem i ispovijedanjem – ili šišajući. Onome tko ga ovdje prvi puta vidi, Marko Medo ni malo ne izgleda kao franjevac trećoredac glagoljaš, vojni kapelan u Glavnom stožeru OSRH i Ministarstvu obrane RH i svećenik u 21. hrvatskom vojnom kontingentu koji se nalazi u misiji ISAF u Afganistanu.

No, ono što sugovornik već u prvom susretu s fra Markom jasno prepoznaje je njegova vedrina, smirenost i ona praktična, na male ali svakodnevno važne stvari fokusirana brižnost prema ljudima koji ga okružuju.

>Mons. Marko Medo novi je gospićko-senjski biskup

Fra Marko Medo je, otkako je 1998. godine zaređen za svećenika, bio kapelan u Belišću i Kloštru Podravskom, tajnik Provincije franjevaca trećoredaca i odgojitelj sjemeništaraca. Na postdiplomskom studiju u Rimu magistrirao je pastoralnu teologiju. Po povratku iz Rima bio je odgojitelj bogoslova i član uprave provincije, te gvardijan i ekonom samostana.

„A onda sam se zaželio promjene pa sam 2011. godine došao u Vojni ordinarijat. I eto, sada sam s pripadnicima 21. HRVCON-a po prvi puta ovdje“, uvodi nas fra Marko u svoju priču. Koju počinje nakon što je odslužio nedjeljnu večernju misu najprije u vojnoj bazi Mike Spann, a zatim u Marmalu u Afganistanu. Tu je, kaže, dva dana nakon dolaska, dočekao i svoj 41. rođendan. Nije ga slavio. Zatajio ga je od ostalih i proveo dobar dio toga dana hodajući sam uokolo, mjerkajući taj novi svijet u kojeg je tek stigao. I vrteći u glavi jednostavno, sasvim ljudsko pitanje: pa je li mi ovo baš trebalo?

Fra Marko: Pronalazim dublji smisao i razloge

A sada, nakon nepuna dva mjeseca Afganistana, imate li odgovor na to pitanje?

Da. Svakoga dana ovdje, u razgovoru s ljudima i u svakodnevnim neposrednim susretima koji su za svećenika jako važni, pronalazim dublji smisao, razloge zašto sam Afganistan trebao iskusiti i zašto želim biti ovdje. Moje prisustvo ovdje, moje druženje i razgovori s ljudima, potiču ih na razmišljanje o vrijednostima. O duhovnoj dimenziji. O stvarima o kojima se, u pravilu, ne razmišlja prečesto. A ta duhovna dimenzija je jako važna našim sudionicima u misiji. Ja sam ovdje svećenik i vojnik kao i drugi, ljudima sam prijatelj. Ali, unutar tog prijateljstva unosim i Isusa Krista kao jednu novu dimenziju koju do tada možda nisu poznavali. I to je smisao, to je razlog zašto sam ja u Afganistanu.

Koji su to križevi koje ljudi nose i zbog kojih vam se ovdje najčešće obraćaju? U čemu, dok su u Afganistanu, najviše trebaju vašu pomoć?

Prvi križ koji nose je razdvojenost od obitelji i neiskustvo te razdvojenosti. A onda su dalje problemi vezani uz teškoće i pokušaje osmišljavanja svakodnevnog života ovdje. Posao zna biti naporan. Nekome može biti težak način života u kojem moraš dijeliti prostor s puno ljudi, noćne smjene i umor koji se javlja pridonose težem podnošenju problema. Također, nečiji problem može biti strah za goli život. Jer, mi smo ovdje u ratnoj zoni. Pa i strah od različitih zaraza. Možda to nisu toliko križevi koliko svakodnevni izazovi. Ali, sve su to strahovi koje čovjek ponekad ne može sam osmisliti i potrebna mu je utjeha.

S druge strane, i ja s njima proživljavam istu situaciju, iste probleme. Ali, možda ih razumijem i tumačim na drugačiji način na koji oni do sada nisu razmišljali. Ja, dakle, pokušavam njima osmišljavati kako i na koji način se nositi sa svim tim izazovima. Osmišljavam situaciju s duhovne strane, a onda i s ljudske strane. Uglavnom, svodi se na pronalaženje i unošenje duhovnog mira, tolerancije, solidarnosti, razumijevanja i uvažavanja drugoga.

Premda ste svećenik, ovdje boravite gdje i ostali, jedete što i ostali, nemate privilegiju jasno ograničenog radnog vremena ni pravo razlikovati se od ostalih svojom odjećom. Je li u ovakvim okolnostima potpunog suživota, stalnog i tijesnog kontakta s ljudima lakše ili teže obavljati vašu dužnost?

Sigurno da je puno teže nego, recimo, obavljati posao u Ministarstvu obrane; dolaziti ujutro u osam sati, vraćati se kući u četiri sata. I u radnom vremenu se drugima prikazivati u najboljem svjetlu. Ovdje, ja živim s njima 24 sata. Svakoga dana dijelim s njima zajedničke tuševe, wc, vide me svaki puta kad izađem zapaliti cigaretu. Ovdje je teže. Ali, to je za mene izazov biti svećenik i prijatelj njihov.

Ovdje, kao svećenik, ja sam s njima prijatelj. Mislim da me tako doživljavaju. Ja njih tako doživljavam. A pri tom ne zaboravljam onu svećeničku dimenziju koja je jako važna i unosim je unutar tog prijateljstva. To je zapravo dijeljenje života, lomljenje i dijeljenje svakodnevnog kruha. To nije samo euharistijski kruh, nego se euharistijski kruh prenosi u svakodnevni život. I mi Isusa Krista i to kršćanstvo ovdje pokušavamo uvježbavati svakodnevno, živeći i dijeleći. I u dobru, i u zlu. A to je jako važno. Sv. Ivan Bosco bi rekao: “Volim sve ono što oni vole da bi ono zavoljeli ono što ja volim“, tj. Isusa Krista.

Ponekad ću ovdje tako primijetiti da netko puno psuje. Ili ću primijetiti nekoga tko je jako daleko od crkve. I s vremenom ću se približiti nudeći mu ono što imam. Pitat ću ga kako je, pokušat ću mu se približiti. Pa će on, možda, shvatiti kako ga svećenik ne odbacuje i prihvaća premda psuje ili ne odlazi u crkvu. To je, recimo, za mene izazov.

Bez opterećenja što sam ja svećenik, pokušavajući osloboditi krivih predrasuda o svećenicima nastojeći postići prijateljsku naklonost. Ali ne zaboravljajući ono što ja jesam. Mislim da u ovakvom obliku pastorala ja njih pronalazim na njihovom životnom putu. Dakle, ne očekujem da oni dođu na moje mjesto, u crkvu. Već ja idem na njihova mjesta sastajanja, idem za malim čovjekom i živim u njegovoj svakodnevici hvaleći i slaveći Boga. I preko nevezanih razgovora, i druženja, i preko sakramenata. Ja nosim, dajem, nudim i pružam Isusa Krista – jedinog spasitelja i otkupitelja čovjeka.

Čovjek je put Crkve

Zar nije odnedavno izabrani papa Franjo upozorio na potrebu baš takvog, budućeg smjera kretanja crkve? Zar nije on u svojim prvim izjavama najavio kako bi crkva trebala biti bliža ljudima?

Tako je. To je ono što je novoizabrani papa Franjo I. izjavio i što je jako važno – „siromašna crkva za siromašne“. Dakle, crkvi neki zamjeraju to što je bogata. Siromaštvo i bogatstvo treba gledati u širem kontekstu. Ali nije mjesto niti vrijeme da tražimo šire značenje. Na početku svoga pontifikata papa Franjo I. ističe; “siromašna crkva za siromašne“. Što je vrlo važno u ovom povijesnom trenutku. Ono što on naznačuje, za to se već zauzimao blaženi papa Ivan Pavao II. ističući: „čovjek je put crkve“.

Radost i nada, žalost i tjeskoba današnjeg čovjeka nisu nepoznanica Crkvi. Čovjek je put Crkve. Izranjenog čovjeka je potrebno tražiti i pronaći u njegovoj konkretnosti, u njegovoj životnoj stvarnosti. Ja sigurno nikoga neću obratiti jednom propovjedi, koliko god ona bila aktualna i dobra. Ali ću ga prije obratiti dobrom gestom. Onda kada mu pomognem u malim stvarima. Kada ga pitam „kako si?“, „mogu li ti pomoći?“. Kada stavim svoje vrijeme njemu na raspolaganje i u najobičnijim stvarima, poput ovih: „hoćeš li da ti napravim kavu?“, „hoćeš da ja operem šalice?“, ili „treba li koga ošišati?“. Bit ću im bliži kada spremno i radosno darujem svoje vrijeme i sve što imam. Kroz male i svakodnevne stvari se otkrivaju velike stvari.

Fra Marko: ‘Dijelimo dobro i loše u ovoj napaćenoj zemlji’

Kad ste već spomenuli šišanje, ovdje ste na glasu i kao jedna od najboljih ruku za šišanje. To ste negdje ranije vježbali, ili ste ovdje otkrili da imate taj talent?

Šišao sam u bogosloviji. Nekoliko godina sam šišao u samostanu. Nakon toga sam zapostavio taj talent. Ali sada, evo, ponovo šišam. I to je dio približavanja ljudima, druženja, pomaganja u malim stvarima, davanja sebe i svog vremena. Šišam ih i razgovaram s njima. I na takav način ljudi se otvaraju i započinje prijateljstvo.

Svake nedjelje ujutro letim helikopterom iz Marmala u kamp Mike Spenn. I tamo služim mise, ispovijedam, razgovaram i stojim na raspolaganju našim vojnicima. A ove nedjelje su se neki najavili i za šišanje. Uglavnom, ja sam ovdje leteći fra Marko. Od kampa Marmala do kampa Mike Spanna. A letim i do Kabula. Obilazim naše pripadnike. Slavimo i hvalimo Boga, družimo se i razgovaramo. Dijelimo dobro i loše u ovoj napaćenoj i opustošenoj zemlji. Osim vjerskih usluga, postoji usluga šišanja kako su je nazvali Frizerski salon kod fra Marka. „Tri Oče naša“, cijena šišanja.