Novi skandal MVEP-a razotkriva Hrvatica iz SAD-a: ‘Današnji veleposlanik u Danskoj ‘naručio’ je jugoslavensku miliciju da me prati’

Foto: narod.hr, MVEP, montaža narod.hr

Nakon skandala s imenovanjem HNS-ovca Borisa Blažekovića na mjesto generalnog konzula u New Yorku, uredništvu Narod.hr javila se Hrvatica iz Milwaukeea, prof. mr. Ivanka Mandunić Kuzmanović. Postavila nam je pitanje može li interese Republike Hrvatske istinski zastupati Frane Krnić – koji je od ‘UDBA-e’ tražio da ju prati samo zato što je hrvatski domoljub. Opisala je način na koji je Frane Krnić, tadašnji načelnik II uprave Službe za istraživanje i dokumentaciju Saveznog sekretarijata za vanjske/inostrane poslove Jugoslavije, s njom razgovarao, prijetio joj te kakav je nadzor nad njom zatražio 1986. od Službe državne bezbednosti uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Danas 75-godišnji veleposlanik u Danskoj, Frane Krnić, te je godina proveo ispitivanje nad prof. mr. Ivankom Madunić Kuzmanović u jugoslavenskom konzulatu u Chicagu povodom njezinog zahtjeva da, kao američka državljanka dobije vizu za dolazak u Hrvatsku, tadašnju republiku u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Gospođa Madunić Kuzmanović je u svibnju 1986. godine na adresu jugoslavenskog konzulata poslala svoju američku putovnicu u želji da dobije vizu, kako bi posjetila Hrvatsku sa svojim suprugom Borisom Kuzmanovićem. Nakon tri tjedna čekanja da poštom primi svoju putovnicu s vizom, nazvala je jugoslavenski konzulat. Rečeno joj je da mora osobno doći u njihov ured po putovnicu. Evo kako je opisala taj susret:

“Došavši u ured, upućena sam u sobu u kojoj je bio Frane Krnić. S obzirom da mu je ime bilo Frane, pretpostavila sam da je Hrvat po nacionalnosti, no njegovo držanje, postavljanje pitanja, njegov stav općenito i “govor tijela”, odavao je kruti, komunistički i bahati način odnosa prema osobama za koje je znao da ideološki ne dijele njegovo mišljenje. Postavio mi je dosta pitanja: zašto tražite vizu, zašto idete u Jugoslaviju, zašto Vam je muž član političke organizacije, zašto govorite protiv Jugoslavije, a želite ju posjetiti i još sličnih pitanja uvijek istog smisla, ali postavljeno na drugi način. Rekla sam mu da ja ne idem u Jugoslaviju, nego u Hrvatsku.

Još uvijek se sjećam izraza na njegovom licu kad je čuo moj odgovor. Rekla sam mu da želim posjetiti Domovinu, rodno tlo, prijatelje i rodbinu i da čeznem za hrvatskim podnebljem. Rekla sam mu da je moj suprug Boris član HSS-a , da je član Hrvatskog Narodnog Vijeća, te da podržavamo sve aktivnosti u društvima hrvatske zajednice u Milwaukeeju. Krnić je u nekoliko navrata ponovio da on dobro zna gdje smo suprug i ja članovi , na što sam mu ja odgovorila da i ja dobro znam da je on jako dobro upućen u djelovanje Hrvata, posebno onih koji Jugoslaviju ne smatraju svojom Domovinom. Nije zaškripio zubima, ali sam imala dojam da sam mu podigla tlak. Nedaleko od njegova stola, na nekoj stalaži ili stolu, uočila sam hrvatski tjednik “Danica” koji je tiskan u Chicagu i naravno, štivo mu je disalo državotvorno, domoljubno i protiv jugoslavenstva.

Nisam imala dlake na jeziku i rekla sam mu da nisam došla u konzulat da budem ispitivana i optužena za protujugoslavensko djelovanje. Rekla sam mu da je na njemu da mi izda vizu ili ne, te da je zadržao moju američku putovnicu suprotno uobičajenim diplomatskim postupcima, umjesto da mi je vrati poštom, sa vizom ili bez nje. Bila sam skoro sigurna da vizu neću dobiti. Bila sam svjesna i svoje drskosti u odgovorima, ali sam isto tako bila svjesna da se ne želim podvrći njegovim pritiscima. Sjetila sam se jednog ispitivanja u jesen 1960-te, kad sam se kao brucoš na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, morala prijaviti u Đorđićevu br. 4, na “razgovor”. Taj razgovor je vodio jedan uljudniji (u to doba!), udbaš.

Zar da ja sebi dozvolim da me jedan jugoslavenski špijun maltretira u Americi!?

Pomislila sam i na to da će mi propasti putna karta, kad sam mu još jednom naglasila da sam ja došla po putovnicu i vizu, te da mi putovnicu mora vratiti, s tim da mi je već dosta ispitivanja na koje nisam došla. Ustala sam se očekujući da će mi vratiti putovnicu koja je bila na pred njim. Na moje iznenađenje, uzeo je putovnicu u lijevu ruku, dobro se sjećam ovog detalja, podignuvši ruku iznad svog pisaćeg stola, zamahao je s njom, te podignutim tonom glasa, prijetećim. rekao mi je: “Ni sto ovakvih Vam neće pomoći ako za vrijeme posjete budete radili, govorili ili se družili sa onima koji rade protiv..” mislim da je rekao “naše zemlje” ali nisam sigurna, jer dok je izgovarao zadnje riječi, spustio je putovnicu na stol, “udario” žig vize, i dao mi je u ruku.

Rekla sam mu hvala i napustila ured. Bila sam bijesna na njega i na sebe. Na sebe što sam mu dozvolila da me ispituje, što nisam odmah zatražila povratak putovnice i zbog prijetnje koja je zazvučala u njegovim zadnjim riječima, no u isto vrijeme, shvatila sam da ću zbog tek doživljenog poniženja ipak osjetiti toplo tlo moje rodne grude.

Mjesec dana nakon povratka iz Hrvatske, jedan član hrvatske zajednice, koji je istog ljeta bio u posjeti Hrvatskoj, i u mom rodnom mjestu, rekao mi je da me je milicija tražila u Cisti Provu, te da su tražili od mog bratića da im kaže gdje sam bila u to vrijeme. E da su znali! Moj suprug i ja smo iznajmili auto i odali počast žrtvama Bleiburga u Austriji. Nisam znala da je Frane Krnić bio taj koji je “naručio” da me milicija traži. Skoro trideset godina kasnije, pregledavajući moj “dosje” u Hrvatskom nacionalnom arhivu u Zagrebu, pronašla sam Krnićevu “depešu” Službi državne bezbednosti.

Saznala sam, na moje gorko iznenađenje, da je Frane Krnić bio imenovan hrvatskim diplomatom u nekoliko država. Isto tako saznala sam iz pouzdanog izvora, da je Frane Krnić, služeći u jednoj zemlji, članici Europske Unije, nije zastupao dobro Hrvatske. Isto tako znam, da je Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske bilo o tom obaviješteno, ali nije poduzet ni jedan korak da se Frane Krnić smijeni. Nedavno sam saznala da su ga ponovno izvadili iz mirovinskog “naftalina” te da je opet diplomat, ovaj put u Danskoj”, zaključila je svoje svjedočanstvo Ivanka Madunić Kuzmanović.

Svjedočanstvo gospođe Madunić Kuzmanović s pitanjima poslali smo Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj(veleposlaniku Frani Krniću), Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, Vladi RH(premijeru) i Uredu predsjednice RH.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.