Jesmo li mi uopće u kapitalizmu, je li famozna tranzicija u tržišnu ekonomiju zapravo uspjela?, logično se zapitati nakon otkrića još jedne milijunski teške korupcijske afere u državnoj tvrtki. Naravno, riječ je o Janafu.
Jer, zbilja bi se na temelju ovakvih primjera moglo zaključiti i kako takve tvrtke, pogotovo kad imaju monopolističku poziciju kao Janaf, prvenstveno služe za “parkiranje” zaslužnih stranačkih kadrova, dodjeljivanje unosnih poslova po “rodijačkom” ključu i isisavanje novca za nečiju privatnu korist.
Grotesktnija strana te priče kaže da je u prvom planu Dragan Kovačević, čovjek koji je 2014. dobio godišnju nagradu Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika (HUM-CROMA) za menadžera godine u sektoru javnih poduzeća, piše Hrvoje Prnjak za Slobodnu Dalmaciju.
> Pretresi na više lokacija: Uhićen HNS-ov šef Janafa i još 10-ak osoba
E, da, u aktualnoj aferi Janaf spominje se još jedan, široj javnosti manje poznati menadžer, Miroslav Petek, kojeg je Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika (HUM-CROMA) 2018. godine proglasilo najboljim mladim menadžerom godine (istina, u privatnom sektoru). Gotovo da bi se moglo govoriti o “prokletstvu” te nagrade, ali jasno, njihov put do Crnih kronika ipak nije rezultat okolnosti na koje nisu mogli utjecati. Dapače!
Nisu, dakle, Kovačević i Petek prvi dobitnici nagrade CROMA-e koji su završili u Crnoj kronici, ali jesmo li naivni ako se zapitamo – pa dobro, ljudi, je li više vrijeme da budu i posljednji?!
Gledam na kalendar, vidim kao i vi da smo u 2020.-oj, i sve se mislim, pa zar ne bi bilo vrijeme da, prije svega, državne tvrtke, javna poduzeća, te javni sektor uopće – prestanu biti političko samoposluživanje i poligoni za muljaže?
Takvo što nam, na koncu, obećavaju u svakoj predizbornoj kampanji i vladajući i oporba; racionaliziranje, transparentnost, borba protiv korupcije svima su sastavni dio programa. A kad tamo… Primjeri poput Janafa, u koji se sigurno ne dolazi bez političkog blagoslova.
Kovačević je plod upravo takve “škole” raspodjele stranačkih kadrova. Po mnogima još jedan dokaz partitokratske vladavine u Hrvata te još jedan prilog u korist teze da je stvarna “logistička” moć HNS-a daleko veća od mizernih postotaka koje ta stranka – poznata po nepodnošljivoj lakoći prestrojavanja – bilježi na izborima.
Kovačević je, naime, posljednja dva desetljeća selio s jedne menadžerske pozicije na drugu, sve u javnim institucijama i tvrtkama poput Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja i Zagrebačkog holdinga do Janafa. Dakle, po definiciji, riječ je o menadžeru koji se razvija u duhu one čuvene “ideje naše, benzin vaš”, kao da smo još u najlošijim epizodama socijalizma. I sad se, po svemu sudeći, malo zaigrao. I to s milijunima…
Grotesktno je u ovoj priči i to što je istog dana kad smo saznali za aferu Janaf procurilo i kako Volkswagen grupa i poduzetnik Mate Rimac, koji otprije radi i sa Porscheom i Lamborghinijem, finaliziraju dogovor o preuzimanju Bugattija, što bi moglo značit da će Rimac Automobili uskoro težiti najmanje milijardu dolara. Inače, Rimac danas zapošljava 900 ljudi, a najavio je zapošljavanje njih još 400…
Dakle, Kovačević je jedno, a Rimac posve drugo lice hrvatske ekonomije. Ima tu i nijansi, ajde, da ne budemo na fonu ovdašnjih populista koji u svima na državnoj plaći i u javnom sektoru automatski vide “uhljebe” i kandidate za otkaz. Neke će djelatnosti, naime, uvijek biti “od državnog interesa” i neće biti prepuštene tržištu, samo je pritom ključno pitanje hoće li se do vrha takvih tvrtki napokon početi dolaziti po kriteriju izvrsnosti, sposobnosti i znanja, ili samo na temelju stranačkih trgovina i političkih kadroviranja kakva su i Kovačevića plasirala u menadžersku ellitu.
Kako god, Kovačević je očiti primjer nereformiranog direktora-menadžera, dok je Rimac ogledni primjer poduzetništva s kojim se možemo ponositi i u svjetskim relacijama.
Ne dolaze nam slučajno iz svjetskih financijskih institucija redovita dobronamjerna upozorenja kako treba nastaviti privatizaciju državnih tvrtki, što bi u konačnici trebalo omogućiti poslovanje po zdravijim, tržišnim principima, više “zraka” i manje nameta za privatno poduzetništvo općenito, ali i manje “kovačevića” na čelnim funkcijama.
Ljudske gluposti, pohlepe i gramzivosti će uvijek biti, ma u kojem sistemu živjeli, ali država je ta koja uređuje i okvir i pravila igre. O njoj ovisi hoće li i za deset godina u Hrvatskoj biti više “kovačevića” ili “rimaca”.
Pri čemu, jasno, ne mislimo na bivšu kninsku gradonačelnicu i državnu tajnicu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa