Zadnjih nekoliko godina, kad sezona maškara završi čitanjem ostavštine i spaljivanjem krnje/krnjevala/fašnika, dogodi obično se neki manji politički skandal. Ove je godine to bila diplomatska nota srpskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića i komentar predsjednika Vučića na karneval u Kaštelima, gdje se kao krnju spalilo lutke Vučića i Putina kao don Quijotea i Sancha Panzu.
Uvredljivi krnje
Karneval u Kaštelima poznat je po maštovitom krnji i ovo svakako nije prvi put da je izbor “krivca godine” koji mora izgorjeti da bi se u korizmu ušlo u dobrom raspoloženju izazvao ozbiljne reakcije medija i politike: spaljeni su svojedobno bili i Milorad Pupovac i Ante Tomić, koji su se zbog toga također bili našli nakratko zabrinuti.
>Spaljivanje lutki Vučića i Putina na kaštelanskom karnevalu uznemirilo Srbiju
Za Pupovca ne znamo stvarno što ga je svojedobno bilo toliko pogodilo, dok zabrinutost Vučića i Dačića možemo razumjeti, jer onoliko loše koliko razumiju karneval, toliko dobro razumiju potpaljivanje vatre i posljedice koje to nosi.
No Ante Tomić je bio prava proročica Kasandra po pitanju opasnosti spaljivanja krnjevala, jer, premda njemu nikad nije izgorjela ni vlas na glavi, njegovi nekadašnji sugrađani upriličili su dosad najozbiljniji političko-karnevalski skandal, kad su 2020. godine spalili kombinaciju Nenada Stazića i istospolnog para, te se našli metom brze i sasvim ozbiljne represije vlasti.
Možda će vas zanimati
Milivoj Đuka postao žrtva dvostrukih kriterija: Tko su, osim Stazića, bili krnje - bez suđenja za 'govor mržnje'?
Nedavno je započelo je suđenje 53-godišnjem Milivoju Đuki, organizatoru imotskog karnevala, zbog govora mržnje na imotskom karnevalu.
Naravno, srpski političari, bez obzira na to koliko su formirani van kulturnog kruga gdje je prilično jasno što je smisao karnevala, ipak dobro znaju da kaštelanski krnjo ne predstavlja nikakvu opasnost za njih i Putina, čak ni u namjeri.
Posrijedi je, po svemu sudeći, samo odglumljena konsternacija za domaću, dnevno-političku upotrebu, a koja će vjerojatno, do vremena objave ovog teksta, biti zaboravljena s obje strane granice.
Međutim, zlu ne trebalo, podsjetimo se ipak koja je svrha spaljivanja lutke što simbolizira sve ono što je ljude smetalo, ljutilo ili tjeralo na gorak smijeh tijekom godine.
Paljenje krnje – karnevalska tradicija
Naime, kao što zna svatko odrastao u sredini s karnevalskom tradicijom, prva i najvažnija značajka čitanja ostavštine i spaljivanja krnjevala/krnje/fašnika jest ta da ona ne nosi nikakvu subverzivnu političku poruku. Cijeli humoristični ritual odnosi se gotovo isključivo na lokalna zbivanja tijekom minule godine.
Primjerice, ostavština je adresirana na niz građana koje svi u publici poznaju, a posrijedi je satira, u Dalmatinskoj zagori često jednako rafinirano okrutna koliko i duhovita, na njihove karaktere, stvari koje su im se zbile i prognoze o tome što ih čeka u budućnosti. Ako karnevalu nazoči netko tko nije mještanin, cijela priča je toliko lokalizirana da će on veoma teško pogoditi čemu se smije publika.
Ritual je tu kako bi se zaključilo godinu na način da ljudi odu kući s osjećajem da se tijekom nje nije promijenilo ništa – neženja je još uvijek neženja, netko koga zbog dimenzija glave zovu ‘globus’, još je uvijek ‘globus’, gradonačelnik je još uvijek više u Zagrebu nego na radnom mjestu, i slično.
Apolitičnost karnevala
Bilo kakva ozbiljna politička poruka, pa otud i prijeteća, potpuno je odsutna, jer je pretpostavka karnevala da je svijet, nakon što se završio krug godišnjih doba i godina došla kraju, još uvijek isti kao i prije. U tom je smislu karneval ruganje sa svakim ljudskim nastojanjem da ga se poboljša ili pogorša, jednako kao što su adresanti krnjevalove oporuke ostali isti kao što su bili prije.
To je vjerojatno jedan od razloga zbog čega se karneval kroz povijest razmjerno rijetko zabranjivalo, osim u iznimnim situacijama. Krnjo ne predstavlja stvarnog čovjeka, nego cjelinu svakodnevnih briga nakupljenih tijekom godine, koje će se, jednom kad ga se spali, već sutradan opet početi nakupljati.
Stvar jasno objašnjava teatrolog Ivo Lozica, kad u svom članku O Karnevalu, piše:
“Karnevalska sloboda strogo je kontrolirana. Zapravo je to samo predstava slobode, umnogome slična kazališnoj predstavi. Kao što vojna vježba samo glumi ratnu situaciju, tako i karneval glumi diverziju narodne kulture, inscenira pobunu ne oštećujući važeću strukturu društva.”
Krivično gonjenje zbog karnevala – imotski presedan
U tom je smislu, recimo, reakcija vlasti na karneval u Imotskom svojedobno kod domaćih ljudi bila izazvala čuđenje, jer se ništa slično nije događalo ni u doba Jugoslavije kad je postojala zakonska osnova za progon satire.
Kako se tadašnji ministar Bauk uspio u ponedjeljak ujutro nakon spaljivanja istospolnog krnjevala u nedjelju predvečer naći u gradu sa već sastavljenom krivičnom prijavom protiv organizatora, ostaje misterij čak i onima koji dobro poznaju doušničku tradiciju koja se u tom kraju unutar stanovitih krugova prenosi s koljena na koljeno.
>Nakon Baukove prijave: DORH naložio policiji da provede izvide u slučaju paljenja krnje Stazića i gay para u Imotskom
Ono što je ljude začudilo, bilo je to što ih je vlast shvatila ozbiljno.
Svrha karnevala nije bila politička i, premda bi se Imoćani možda usudili politički organizirati protiv onoga s čim su se na karnevalu rugali, oni to sigurno ne bi učinili unutar samog karnevala.
Ponovo, Ivo Lozica tumači zašto je tomu tako:
“Karnevalski smijeh pomiruje, grijesi su izrečeni. Spaljivanjem simboličnoga krivca zajednica je ritualno očišćena, ojačana i spremna za novi krug teške igre svakodnevice. (…) Istina je da karneval nije prava pobuna, istina je da čak ni njegova (uvijek aktualizirana) društvena kritika ne narušava izravno vladajući poredak. Njegovo je djelovanje više psihoterapijsko i pomirljivo, on je diverzija koja nastoji ojačati koheziju zajednice.”
Dnevna politika i poneka projekcija
Moglo bi se reći kako su ozbiljne kritike na karnevalsku satiru primjer selektivnog zaborava nečega što je svima jasno. Naravno da je svim spaljenim akterima koje smo upravo opisali potpuno jasno kako je riječ o nečemu njima neškodljivom – to im samo dobro dođe u dnevnopolitičke svrhe.
Samo, kao što smo rekli, u slučaju Dačića i Vučića koji se razumiju u podmetanje požara, ali i SDP-ova političara Stazića kojeg su Imoćani spalili u kombinaciji s istospolnim parom, a koji se nije stidio dati stanovite, sasvim ozbiljne, krvoločne primjedbe u javnom prostoru, možda je posrijedi i svojevrsna psihološka projekcija.
Za one koji bi htjeli pronaći dublje implikacije u suvremenom, preozbiljnom shvaćanju karnevala, možda bi bilo dobro razmisliti zbog čega je najozbiljnija reakcija vlasti na karneval bila ona koja je branila vrijednosti “Parade ponosa”, koja je, tobože, također oblik karnevala.
No to je, naravno, priča za sebe i za neku drugu priliku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa