Ivan Pletikos, književnik i pravnik iz Pule te aktivni komentator društveno-političkih i vjerskih tema, osvrnuo se na objektivnost odnosno njezin izostanak u medijima. U svojoj objavi na društvenoj mreži Facebook, Pletikos je podsjetio na temeljna načela novinarstva te se dotaknuo krajnosti u načinu izvještavanja pojedinih redakcija.
‘Ostrašćeno reagiranje medija’
“Kada Možemovci kupuju djecu na bazaru u Kongu, onda ta tema treba barem deset do petnaest dana da dođe do mainstream medija. I tada je oprezna, mlaka i bez moraliziranja. Kada HDZ-ovac produži prste, ili ruku na ženu, onda je reakcija brza bučna i emocionalna. Novinari mu kampiraju ispred kuće i ministarstva.
Kad je ubijena od strane vladinih agenata Ashlii Babbitt reakcija medija bila je suzdržana, opravdavajuća za vlast, bez moraliziranja. Svi koji su tražili neovisnu istragu bili su etiketirani i difamirani kao klevetnici i teoretičari urote. Pet godina kasnije (plus jedan dan) kod ubojstva od strane vladinih agenata Renee Nicole Good, dijametralno suprotna reakcija: brza, ostrašćena, chamber box (zvučna kutija) iz svih medija koja para uši kao metoda svih udruženih “ljevičarskih/liberalnih” medija, prejudicira se kazneno djelo vladinog agenta i odmah okrivljuje cijelu vlast.
Ili/i slučaj Izraelskog napada na Gazu. Ostrašćeno reagiranje medija (čak i namjerno laganje i predimenzioniranje događaja) i poticanje protesta aktivističkih grupa, usporedite sa izvještavanjem o sadašnjem slučaju pobune Iranaca protiv teokratske aristokracije u Iranu, koja protiče u opisanom delayu medija (kao u slučaju Zambija) i nikakvoj emocionalnoj angažiranosti te pokušaju glumljenja objektivnosti”, ističe Ivan Pletikos.
>Pletikos: Zambijski poučak ili – istjerati King Konga iz DR Konga
Pletikos o temeljnim načelima novinarstva
Pletikos je podsjetio na to da se temeljno načelo novinarstva – istinitost utemeljena na činjenicama i nepristranost prema društvenim podjelama – danas često svodi na deklaraciju, a sve rjeđe na dosljednu praksu.
“Nepristranost se pritom pogrešno poistovjećuje s umjerenim tonom ili odsustvom otvorene strasti, dok se zanemaruje ključni kriterij: jednakost kriterija u tretmanu usporedivih događaja. Objektivnost nije pitanje emocionalne temperature, nego simetrije.
Novinari su, naravno, ljudi. Kao i svi drugi, djeluju unutar vrijednosnih okvira, kulturnih pretpostavki i ideoloških sklonosti. Problem suvremenog novinarstva ne leži primarno u svjesnom laganju ili fabriciranju činjenica, nego u onome što bismo mogli nazvati intrinzičnom neobjektivnošću – ideološkim mrtvim kutom koji ostaje nevidljiv upravo zato što je zajednički većini aktera u sustavu.
Ta neobjektivnost najjasnije se očituje kroz dva pokazatelja: brzinu reakcije i razinu strasti u izvještavanju.
‘Moralna hitnost’
Brzina reakcije otkriva hijerarhiju važnosti i moralne hitnosti. Kada se određeni događaji obrađuju trenutačno, uz višednevno kampiranje novinara, neprekidne analize i moralizirajuće komentare, a drugi – podjednako ozbiljni – ulaze u medijski prostor s odmakom od tjedan ili dva, postaje jasno da ne govorimo o profesionalnom oprezu, nego o selektivnoj urgenciji. Oprez je legitiman samo ako se primjenjuje univerzalno.
Strast, s druge strane, razotkriva vrijednosni okvir. Emocionalno nabijeni opisi, presumpcija krivnje, moralna osuda i jezik koji ne informira nego mobilizira, rezervirani su za “druge” – politički, ideološki ili simbolički neprihvatljive aktere. “Naši” se tretiraju proceduralno, kontekstualno i oprezno; “njihovi” se presuđuju narativno i ekspresno. To nije slučajnost, nego obrazac. Obrazac kojim novinarstvo sebe degradira na ideološki aktivizam u korist produbljivanja podjela u društvu”, piše Pletikos.
Strukturalna homogenost mainstream medija
Pletikos naglašava da se ovdje ne radi o teoriji zavjere niti o koordiniranom djelovanju već o strukturalnoj homogenosti mainstream medija.
“Redakcije dijele slične društvene krugove, obrazovne puteve i moralne instinkte. U takvom okruženju, najveći problem je što se ideološki mrtvi kut ne percipira kao pristranost, što on jeste, nego kao zdrav razum, što je samoobmana. Upravo zato je najteži za uočiti i najotporniji na kritiku.
Pokušaji “glumljenja objektivnosti” dodatno zamagljuju problem. Suzdržan ton i birokratski jezik ne znače nužno nepristranost. Objektivnost nije odsustvo emocije, nego dosljednost kriterija. Ako se kod jednih čeka neovisna istraga, a kod drugih se krivnja implicira već u naslovu, tada neutralnost postaje samo stil, lažna maska, a ne sadržaj.
Često se kao rješenje navodi pluralizam koji donose društvene mreže, podcasti i alternativni mediji. Doista, danas je moguće čuti više glasova nego ikad prije. No taj pluralizam uglavnom postoji izvan institucionalnog centra. Mainstream mediji i dalje definiraju što je legitimna tema, koji su izvori vjerodostojni i gdje su granice prihvatljivog diskursa. Alternativni glasovi najčešće djeluju u paralelnim eho-komorama, delegitimirani unaprijed etiketama aktivizma, populizma ili ekstremizma.”
Objektivnost rezultat sustava, a ne pojedinca
“Prava objektivnost ne može biti osobina pojedinog novinara niti pojedinog teksta. Ona je rezultat sustava u kojem se različite perspektive međusobno korigiraju, sukobljavaju i prisiljavaju jedna drugu na preciznost. Objektivnost ne nastaje konsenzusom, nego dijalektikom različitih kutova gledanja na stvar u dijalogu. Ne nastaje tišinom, nego pluralnim neslaganjem.
Problem suvremenog mainstream novinarstva stoga nije u tome što laže, nego u tome što prečesto ne vidi vlastite granice, ne vidi istinu o sebi. Njegova najveća slabost nije pristranost prema nekoj strani, nego uvjerenje da tu pristranost nema – da je ona prevladana, a ne samo normalizirana.
Ako novinarstvo želi ponovno biti korektiv moći, a ne njezin refleks, mora prihvatiti neugodnu istinu: objektivnost nije stanje koje se jednom postigne, nego proces koji se stalno iznova gradi – i ruši – kroz pluralnost, samosvijest i simetričnu primjenu vlastitih standarda“, zaključio je Pletikos.
