Pitanje slobode govora seže još iz vremena antičke Grčke kada se o njoj raspravljalo u okviru demokratskih principa Atene. Od tada do danas zapadni je svijet prošao kroz mnoge turbulencije u političkom smislu, pa su se tako rušila carstva i kraljevstva, gradile monarhije i u konačnici stvarale nacije po principu volje na samoodređenje. Ipak, pitanje slobode govora i njezinog obima aktualnije je nego ikada, a sama sloboda govora, odnosno njezine granice onkraj koje stoji govor mržnje reguliran je izuzetno kompliciranim međunarodnim, pravnim ljudskopravaškim mehanizmima.
Da bismo stoga mogli donositi vrijednosne sudove o kvaliteti pravnih mehanizama kojima se regulira sloboda govora i govor mržnje, potrebno je sagledati razvoj međunarodnog pravnog poretka u modernoj svjetskoj povijesti te razumjeti političku motivaciju međunarodnih aktera u stvaranju novog svjetskog poretka nakon 2. svjetskog rata.
2. svjetski rat i dominacija SAD-a
Naime, nakon što su tzv. Sile Osovine (Rim-Berlin-Toliko) izgubile rat 1945. godine, a isti dobile tzv. Savezničke sile (Velika Britanija, Poljska, Francuska, SAD i ostali) na političkoj karti Zapada došlo je stvaranja dva bloka, Zapadnog vođenog ideologijom demokracije i liberalizma, te Istočnog vođenog ideologijom komunizma i socijalizma. Ta je podjela trajala sve do raspada SSSR-a, kada su novonastale republike odlučile usvojiti višestranačke predsjedničke ili polupredsjedničke sisteme te odlučile prihvatiti kapitalistička, tržišna gospodarstva. Završetkom Hladnog rata Kina je ostala jedina velika komunistička država, a Sjedinjene Američke Države postale su jedina svjetska velesila čije su liberalne svjetonazore preuzele sve Zapadne zemlje, prije svega usvajanjem liberalnih državnih Ustava.
Uzimajući to u obzir deklaracije Ujedinjenih naroda, međunarodni zakoni, konvencije Europske Unije te zakoni pojedinačnih država u svojoj se srži oslanjaju na liberalnodemokratske koncepte prava, ljudskih prava, sloboda pa i, u konačnici, koncepte slobode govora i govora mržnje. Ti su se koncepti proteklih 75 godina razvijali i neprekidno se nastavljaju razvijati u skladu s modernom inačicom liberalizma, tzv. progresivizma, koji vjeruje u stalni napredak čovječanstva.
U hrvatskom javnom, intelektualnom prostoru, o korijenima koncepta progresivizma pisao je novinar i kolumnist Borislav Ristić, koji ističe da progresivne politike svoj temelj imaju u jednoj od denominacija protestantizma, u puritanizmu, koji je nastao u Velikoj Britaniji, a pravi zamah je dobio u novoosnovanom SAD-u, još u 17. stoljeću.
Puritanizam
U studenom 2016. godine, Ristić za Večernji list između ostaloga piše:
“Da je to tako možemo utvrditi i jednostavnim uspoređivanjem istočnoeuropskih društava i onih na zapadu Europe i u Americi. Istok je konzervativan, nacionalistički, religiozan, teško prihvaća progresivne društvene vrijednosti koje se pokušavaju uvesti sa Zapada, dok je Zapad posve stopljen s tim liberalnim kulturnim normama, ateistički, anacionalan i globalistički. Ta nametljiva lijevoliberalna kultura, koja je s vremenom postala dominantna na Zapadu, ima porijeklo u specifičnoj puritanskoj kulturi američkog sjeveroistoka, koji je politički dominantan u Americi, a odatle se širi dalje koristeći američki utjecaj u svijetu. Naime, puritanci koji su ostali bez Boga nisu izgubili svoj nagon za propovijedanjem svog životnog stila. S istim žarom s kojim su nekada odbacivali institucionaliziranu religiju i propovijedali svoju verziju kršćanstva, sada odbacuju tradicionalne kulturne obrasce i propovijedaju svoj progresivni svjetonazor”.
Ristić se u svojim kolumnama oslanja na teze Colina Woodarda koje je iznio u knjizi American Nations, pa je tako još u kolovozu iste godine, na blogu Večernjeg lista obrazložio:
Socijalizam, konzervativizam i liberalizam
“Engleski građanski rat (1642-1651) predstavlja pupak iz koga je nastao moderni politički svijet na Zapadu, sa svim njegovim ideološkim podjelama i nijansama. Ako ste mislili da je socijalizam nastao i definiran tijekom Francuske revolucije u borbama jakobinskih sekti ili u otporu radničke klase u Engleskoj tijekom Industrijske revolucije, ili da ga je stvorio Karl Marx, ili još gore, da je nastao u Rusiji, varate se – nastao je i definiran u borbama engleskih puritanaca (“Okrugloglavaca”) tijekom Engleskog građanskog rata. Ako mislite da je konzervativizam nastao u otporu poraženih snaga ancien regimea nakon Francuske revolucije, a da su njegovi ideolozi Edmund Burke ili G. W. F. Hegel, opet greška – nastao je i definiran je borbom engleskih rojalista (“Konjanika”) u Engleskom građanskom ratu. Liberalizam je došao kasnije, s restauracijom monarhije, kao pokušaj artikuliranja kompromisa između ove dvije do nepomirljivosti zavađene opcije.
Točnije, engleski liberalizam kao politička artikulacija društvenog kompromisa tijekom Restauracije bio je moguć tek nakon što se Engleska oslobodila ekstremnih zastupnika sukobljenih strana. To je učinjeno jednostavnim preseljenjem ideoloških zatočenika socijalizma i konzervativizma u engleske kolonije na američkom tlu. Tako je Amerika postala pribježište za fanatizirane sljedbenike zaraćenih strana Engleskog građanskog rata. Drugim riječima, Englezi su izvezli svoj građanski rat kako bi u samoj Engleskoj bilo moguće stvoriti novi društveni ugovor i osigurati stabilnost poretka, prosperitet i mir”.
Program star 81 godinu odiše modernom progresivnom agendom
Da bismo potkrijepili tvrdnje kako na Zapadu dominira progresivna ideologija i kako je njezino utemeljenje u britanskom, odnosno američkom protestantizmu promotrimo program iznesen u sljedećim točkama:
“- Ultimativno, “svjetska vlada delegiranih ovlasti”.
– Potpuno napuštanje američkog izolacionizma.
– Snažna neposredna ograničenja nacionalnog suvereniteta.
– Međunarodna kontrola nad svim vojskama i mornaricama.
– “Univerzalni sustav novca… tako planiran da spriječi inflaciju i deflaciju.”
– Sloboda imigracije u cijelom svijetu.
– Progresivno ukidanje svih tarifnih i kvotnih ograničenja u svjetskoj trgovini.
– “Autonomija za sve podložne i kolonijalne narode” (s puno boljim tretmanom crnaca u SAD-u).
– “Nema kaznenih reparacija, nema ponižavajućih dekreta o ratnoj krivnji, nema proizvoljnog komadanja nacija.”
– “Demokratski kontrolirana” međunarodna banka “kako bi kapital za razvoj bio dostupan u svim dijelovima svijeta bez predatorskih i imperijalističkih posljedica tako karakterističnih za privatne i državne zajmove velikih razmjera.””
Iako se na prvi pogled čini kako se radi o popisu želja, primjerice Klausa Schwaba s prošlogodišnjeg sastanka Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) u Davosu, riječ je o vrlo starom dokumentu američkog “superprotestantizma” objavljenog 1942. godine, kao program za postizanje pravednog i dugotrajnog mira nakon 2. svjetskog rata.
Konkretno, ovaj je dokument, odnosno program donesen 15. ožujka 1942. godine, a usvojilo ga je 375 imenovanih predstavnika 30-ak protestantskih denominacija okupljenih na Sveučilištu Ohio Wesleyan od strane Federalnog vijeća crkava. Iako objavljen prije 81 godinu iz programa se jasno očituje moderna “progresivna” agenda. Uz to, u samom izvješću navodi se:
Liga-nacija-sa-zubima
“Politički, najvažnija tvrdnja konferencije bila je da mnoge dužnosti koje sada obavljaju lokalne i nacionalne vlade “sada mogu učinkovito obavljati samo međunarodne vlasti”. Pojedinačne nacije, objavljeno je, moraju odustati od svojih oružanih snaga “osim za očuvanje domaćeg reda” i dopustiti da svijetom upravlja međunarodna vojska i mornarica. Ova Liga-nacija-sa-zubima također bi imala “moć konačne presude u prijeporima među nacijama… reguliranja međunarodne trgovine i kretanja stanovništva među nacijama.”
“Pravilno uspostavljanje svjetske vlade”
Konačni cilj: “pravilno uspostavljena svjetska vlada delegiranih ovlasti: međunarodno zakonodavno tijelo, međunarodni sud s odgovarajućom jurisdikcijom, međunarodna administrativna tijela s potrebnim ovlastima i odgovarajuće međunarodne policijske snage i odredbe za provedbu njezine svjetske ekonomske vlasti.”
Iz navedenoga, razvidno je kako je britanski, odnosno američki protestantizam jedna od glavnih, ako ne i ključnih niti vodilja za razumijevanje “modernog”, “zapadnog” društva i kako ono shvaća demokratsko liberalno društvo u kojemu su jedan od temeljnih stupova ljudska prava. Na početku smo spomenuli kako je potrebno sagledati razvoj međunarodnog pravnog poretka u modernoj svjetskoj povijesti te razumjeti političku motivaciju međunarodnih aktera u stvaranju novog svjetskog poretka nakon 2. svjetskog rata, da bismo uopće mogli donositi vrijednosne sudove o kvaliteti pravnih mehanizama kojima se regulira sloboda govora i govor mržnje.
Vrijednosti iza mira nakon 2. svjetskog rata?
U nastavku ćemo uspostavljenu vezu između puritanizma i progresivizma produbiti, te ćemo sagledati koje su točno vrijednosti prevladavajućih denominacija u SAD-u i kako su one u sinergiji sa političkom voljom američkih državnih i religioznih institucija za uspostavljanjem mira nakon 2. svjetskog rata oblikovale razvoj pravnih međunarodnih ljudskopravaških mehanizama, koji između ostaloga oblikuju slobodu govora i govora mržnje te granicu između njih. Razmatranje navedenoga, pomoći će nam da uočimo granice između slobode govora i govora mržnje u zakonodavstvu Europske Unije i Republike Hrvatske te njihovu političku funkciju i eventualne načine zakonskih zloporaba, kako bi se pod krinkom govora mržnje ograničila sloboda govora.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
Tekst se nastavlja ispod oglasa
