Najveća nagrada i najveća privilegija za jednog vojnika je da da svoj život za domovinu!Predrag Matanović poginuo je 4. kolovoza 1995. godine, kao zapovjednik 2. bojne, 2 gardijske brigade HV Gromovi na području Češkog sela-Kolonije prvog dana VRO ”Oluja”, nakon što je smrtno pogođen krhotinom minobacačke granate. Već je u prijepodnevnim satima bio ranjen, ali nije htio otići s prve crte bojišnice nego je i dalje hrabro zapovijedao 2. Bojnom 2 Gardijske brigade Gromovi, sve dok u poslijepodnevnim satima nije smrtno pogođen.
Iznimno hrabar vojnik i vođa
U obrani Hrvatske sudjelovao je od 30. prosinca 1990. godine kao pripadnik Specijalne policije PU Sisak MUP RH. Prva borbena iskustva 1991.-e stekao je na najtežim bojištima Banovine: na području Gline, Dragotinaca, Kozibroda, Komareva, Blinjskog Kuta, Slane i Glinske Poljane.
Od 1992. do 1995. sudjelovao je u borbenim oslobodilačkim operacijama na dubrovačkom (operacija Tigar), zadarsko-novigradskom (obrana dostignutih pozicija u operaciji Maslenica) i ličkom bojištu, te u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja.
Prvi put je teško ranjen u operaciji Tigar na dubrovačkom bojištu 13. srpnja 1992. godine. No, nakon liječenja se vratio u postrojbu i uskoro postao zapovjednik 2. pješačke bojne. Matanović se pamti kao iznimno hrabar vojnik i vođa. Svaka njegova borbena akcija bila je izniman borbeni pothvat ili junački čin.
Odlukom predsjednika RH odlikovan je posmrtno Redom Kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Medaljama ”Oluja” i ”Bljesak”, te Medaljom ”Grom” i zlatnikom ”Ban Toma Erdodija” za doprinos u obrani RH od 1990-1995. godine.
>4. kolovoza 1995. poginuo Predrag Matanović, 26-godišnji ratni zapovjednik po kojem je nazvana vojarna u Petrinji
”Nakon što je pogođen, vikao je na mene da mu dam pušku, ja sam mu stavio pušku oko ramena i krenuli smo dalje”
Prijatelj i suborac Predraga Matanovića, Nino Musulin bio je uz njega do samoga kraja, te opisao za HRT kako je izgledalo njihovo zajedništvo na bojišnici.
”Evo to je ta garaža pored koje je zapovjednik bio prvi put ranjen te drugi put smrtno pogođen”, rekao je 1995. Nino Musulin, suborac Predraga Matanovića.
”Mi smo prodrli sa svim snagama lijevim bokom uz tenkove, uz oklop i kad smo djelovali po njihovim ciljevima, tu su nas poklopile neprijateljske granate. On je bio pogođen prvi put od snajpera. Vikao je na mene da mu dam pušku, ja sam mu stavio pušku oko ramena i krenuli smo dalje. Zatim je drugi put je bio pogođen od granate, ispričao je Musulin.
Gromovi nisu znali da su izgubili zapovjednika
Matanovićev suborac podsjeća da je neprijateljski otpor bio žestok te da Gromovi nisu znali da su izgubili zapovjednika.
”To im nismo htjeli reći zato jer je Matanović bio oličenje i broj 1 naše bojne. Bez njega ta bojna nije bila ta bojna. Pa onda poslije i taj pravac napada sigurno ne bi imao takav intenzitet da su znali da je on nastradao”, rekao je Musulin.
>Predsjednik RH odlikovao pripadnike 2. gardijske brigade Gromovi: Hrvatski junaci, svaka vam čast
Izgubljen sin i brat
Pogibija mlađeg sina slomila je majku Julku i oca Filipa koji je bio na obrambenoj liniji udaljenoj samo 500 metara od Predraga.
”Doznao sam da je Predrag ranjen i da je u bolnici. Vidio sam ga da leži na stolu, rekli su da je živ. Pitao sam kako je živ? Mrtav je. I tako smo se rastali, rekao je Filip Matanović, otac Predraga Matanovića.
Drago je izgubio jedinog brata.
”Kako ćemo kada se vratimo u Petrinju, oslobodimo Banovinu, Hrvatsku. Nisam očekivao da će se to dogoditi. Teško je. I danas nakon toliko godina nije lako govoriti o tome”, rekao je general Drago Matanović, brat Predraga Matanovića.
”Svi smo vjerovali u njega. Bio je vođa, takvih nema puno!”
Uvijek prvi, hrabar i pouzdan, profesionalni vojnik kojemu su ljudi bili na prvome mjestu.
”Imao je, kako mi kažemo, šesto čulo za opasnost. Svi smo vjerovali u njega. Bio je vođa, takvih nema puno”, rekao je Musulin.
”Prava njegova slika vidjela se kada je bio u punoj ratnoj opremi, na njemu je odora i oprema izgledala kao da je izašao iz nekog filma, on je bio vojničina. Mršav, žilav, crna kosa, tamnokos. A s tom opremom on je bio kao Clint Eastwood”, rekao je suborac Predraga Matanovića Marijan Horvat Zlikač.
Matanović: ”Nema odustajanja dok se ne oslobodi svaki pedalj zemlje”
A bila mu je tek 21 kada je krenuo u obranu domovine. Nije ni trenutka dvojio.
”Govorio je da nema odustajanja dok se ne oslobodi svaki pedalj zemlje, a ’92. je teško ranjen na južnom bojištu”, rekao je Predragov otac.
”Kada sam ga vidjela kako je s jedne strane prošlo, s druge tu, glava ovakva. Strašno, to mi je bio najteži dan”, rekla je Julka Matanović, majka Predraga Matanovića.
Nakon oporavka vraća se na bojište. Sudjeluje u nizu vojnih akcija.
”Ja sam mu rekao da neće biti dobro, jer znaju da dolazimo. Pitao me kako znaju, na što sam mu odgovorio da se toliko namirisao da i oni osjete. On nije imao osjet za miris, pa je parfeme trošio nemilice, na račun čega smo se znali zezati”, rekao je suborac Horvat Zlikač.
>(FOTO) Gromovi obilježili 25. obljetnicu osnivanja kroz brigadu tijekom Domovinskog rata prošlo 9200 branitelja
Priča o jastuku
Kao dijete nije se odvajao od jastuka. Taj jastuk, majčin dar, bio je uz njega i kada je odrastao. Uspomena koju ona i danas čuva s najvećom ljubavi.
”I kada je u pošao u vojsku, pitala sam ga kako će s jastukom, a on je rekao: ‘Neka ga kod mene”’, rekla je Predragova majka.
S bratom nerazdvojan od malih nogu. Spavanje je za njega bilo gubitak dragocjenog vremena.
”Znao sam negdje malo počešati po krevetu, po zidu, evo vještice su tu, spavaj! Toga se često sjetim. To su nezaboravni trenuci”, rekao je Predragov brat.
Nije dočekao rođenje sina Leonarda
Nije dočekao rođenje sina Leonarda koji je na svijet stigao mjesec dana nakon njegove smrti.
”Kada mi Leo dođe kući, to je kao da mi je došao Predrag, kao da mi Predrag ide. On mi je njegova zamjena”, govori majka Julka.
Zahvaljujući njemu i njegovim vojnicima, iza Predraga je ostala najbolja gardijska bojna u Hrvatskoj.
”Predrag je za Hrvatsku dao sve, više nije mogao. Teško mi je, istinski mi fali, rekao je suborac Horvat Zlikač.
Godine idu, ali tuga ne jenjava.
”Ponosan sam svim srcem i dušom”, rekao je Predragov otac.
Ponosna je i njegova rodna Petrinja. Vojarna nosi Predragovo ime, u spomen-sobi čuva se njegova odora. San o slobodnoj Hrvatskoj – nije dosanjao. Imao je samo 26 godina.
