Prenosimo intervju s dr. Miroslavom Međimorcem, redateljem, književnikom, braniteljem i jednim od najbliskijih prijatelja generala Praljka, koji je objavljen u najnovijem broju Hrvatskog tjednika.
Podsjetimo, nakon najave ovog broja Hrvatskog tjednika, posvećenog generalu Praljku, facebook-stranica Hrvatskog tjednika je blokirana, kao što je to ovih dana slučaj i sa tisuće drugih facebook-stranica i profila u Hrvatskoj.
Blokirana i Facebook stranica “Hrvatskoga tjednika” nakon najave broja posvećenog generalu Praljku
Poštovani gospodine Međimorec, nedavno ste s akademikom Pečarićem objavili knjigu „General Praljak“. Sada nakon tragičnoga čina u haaškoj sudnici, može se reći da ste ju napisali malo prerano, ali s obzirom na to da je trebalo davno i putem knjige širiti istinu o generalu Praljku, možda i prekasno. Kad biste ju danas pisali, uopće nema dvojbe da bi knjiga izgledala drukčije. Poznavali ste dugo generala i bili bliski s njime. Kako komentirate ovaj potresan ishod slučaja Praljak?
Knjiga je neka vrsta leksikona za razumijevanje osobe i života Slobodana Praljka, nastala je iz vjere da će se 29. studenoga vratiti i više ne će trebati objašnjavati činjenice i dokazivati istinu. Ovako će o njemu trebati napisati ne jednu već više knjiga. A što se tiče Praljkovog čina koji već neki tumače kao “veliku kazališnu gestu” ili “kukavičluk” i “bijeg od odgovornosti jednoga ratnog zločinca”, držim da je to čin dan samo rijetkim ljudima, stari bi ih Grci zvali polubogovima, čin filozofski obrazovanoga čovjeka koji svoj život manje cijeni od ideja slobode, pravde, dostojanstva.To je junački čin. Mnogo je dobrih ljudi spremnih pomoći drugima, nešto manje onih koji će žrtvovati život za drugoga, rijetki su oni koji će se poput Sokrata ubiti vlastitom rukom za ideju pravde, protiv laži i manipulacije, za istinu. Zajednički zločinački pothvat podvala je i manipulacija svjetskih moćnika koji su pod svaku cijenu htjeli osuditi politički i zapovjedni vrh Hrvata u BiH za zločine koje nisu zapovjedili, nisu za njih znali niti su ih mogli spriječiti. Prihvatiti takvu osudu bilo je neizdrživo za čovjeka takvih visokih etičkih vrijednosti kao što je bio general Slobodan Praljak.
Kako biste opisali osobnost generala Praljka s obzirom na iskustvo s ratišta s njime, ali i iz svijeta umjetnosti jer ste obojica i redatelji, i sve ono što znate o njemu? Je li on bio čovjek neprispodobiv prosječnome i površnome umu?
Dugo smo prijateljevali.Upoznali smo se na Akademiji za kazalište i film, zbližili za vrijeme moje režije “Zriniade” koja je sedamdesete izazvala veliku pozornost gledatelja i kazališnih profesionalaca.”Zriniada” je na zabavan i ironičan način govorila o mitskome mjestu i osobi hrvatske povijesti – o Sigetu i Nikoli Šubiću Zrinjskome. Slobodan je radio kao honorarni majstor svjetla u ZKM-u, bio je student elektrotehnike i razumio se u struju. Pratio je moje stvaranje te vragometne predstave i valjda smo se dopali jedan drugome. On velik, temperamentan, bučan, inteligentan, okretan, ja srednje visine, suzdržan, staložen, od malo riječi, Don Quiotte i Sancho Panza!? On na početku studija za redatelja, ja već u profesionalnim vodama, on je govorio, ja slušao, ja režirao, on gledao. I učio. Odlazili smo na kazališne predstave, filmove, družili se s glumcima naše generacije, bančili, razgovarali, prepirali se, zabavljali. Nakon “Zriniade” otišao sam na Dubrovačke ljetne igre, a Slobodan u Njemačku konobariti na jezeru Titisee u Schwarzwaldu. Od zarade je kupio garsonijeru, a ja sam dobio nove profesionalne režije. Sljedeće ‘71. otišao sam ponovno u Dubrovnik raditi “Svrhu od slobode” koja me je s Ivanom Kušanom “ozloglasila” kao nacionalista i otežala mi život, a Slobodan je opet konobario za dvosobni stan. Prodao ga je, kupio zemljište na Kraljevcu i zajedno s ocem i bratom mukotrpno izgradio kuću. Lopatama su kopali petnaest metara u dubinu, zemlju bacali sve više i više do ceste, a onda u tačke pa do kamiona. Tako je general Slobodan Praljak zaradio svoj prvi milijun!? I križobolju zbog koje je često spavao na golome podu. Bio sam svjedok kad ga je uhvatila bol u Sunji, spavao je na podu do moga kreveta.
Mnogo puta “nije dao na mene” – branio me od napada za “Svrhu od slobode” ‘71. i ‘75. nakon izvedbe moje predstave “Maske na paragrafima” Josipa Kosora. U Sarajevu, gradu bratstva i jedinstva, napali su me za nacionalizam, zbog potkopavanja društvenoga uređenja, socijalizma i vjere u Partiju. Na prvoj stranici “Borbe” izašao je zahtjev za mojim uhićenjem. Na razgovoru o predstavi dan poslije Praljak me pred bosanskim komunistima žestoko branio. Poveo me u svoju Hercegovinu, upoznao sam dedu kojega je obožavao, majku i oca, brata, sestru, prijatelje. Našalio sam se: ako dođe do rata, ja ću u rat s vama Hercegovcima. Godinama smo raspravljali, raščlanjivali političku situaciju u Jugoslaviji, Slobodan je bio jako socijalno osjetljiv. Tko poznaje Praljkov filmski opus, zaključit će da su ga mučile teme hrvatske emigracije, položaja žene radnice, međunacionalni odnosi u Jugoslaviji, u kazalištu je režirao Brechta, Burgessa “Paklena naranča”, Orwella, pa sjajnu predstavu sačinjenu od pjesama A. G. Matoša s glumcima Božidarom Bobanom i Zlatkom Vitezom. Posebno je bio potresan njegov dokumentarni film o ženi koja u lancima radi na teškoj preši. Promatrao je, razmišljao, pokušavao to umjetnički artikulirati. Kad se dogodio rat, slijedio sam ga u Sunju i ratovao sam s Hercegovcima. Prvo što mi je po dolasku u Sunju rekao bilo je: “Držat ćeš se mene, bit ćeš iza mene. Ja za tebe odgovaram tvojoj majci i Vedrani. Moraš ostati živ!” O sebi nije brinuo, brinuo se za druge. Sunjski su branitelji Slobodana držali za oca. Bio je sjajan govornik, razložan, argumentiran, logičan. Ako si se upustio u nadmudrivanje s njim, taj si dvoboj sigurno izgubio. Nije volio prepotentne ljude. U Sunji smo primili prvu delegaciju Europskih promatrača, tzv. sladoledare. U njoj su bili grčki veleposlanik, dva pukovnika nizozemske i francuske vojske, jedan kapetan Čeh. Imali smo odličnu kuharicu gospođu Željku Andabak, Srpkinju iz Sunje. Zamislite, Srpkinju koja kuha sunjskome zapovjedništvu i vojnicima koji su bili s nama, mogla nas je sve otrovati, a mi smo u nju imali povjerenja kao i u još desetke i desetke Srba koji su s nama branili Sunju. Naša je Željka sjajno kuhala i nakon obilaska položaja mi smo pozvali promatrače na ručak. Od početka su nas dvojicu sumnjičavo gledali, dva amatera koji vode tešku obranu mostobrana na neprijateljskome području. Kad im je Praljak stručno, vojničkim pojmovima objasnio situaciju u Sunji, proveo ih po položajima na željezničkoj postaji i B 52, malo su se opustili. Posjeli smo ih za stol i Slobodan je ustao s čašicom rakije u ruci i rekao da će nas prvo predstaviti – bojnik Miroslav Međimorec i pukovnik Slobodan Praljak, zajedno imamo pet fakultetskih diploma, kazališnu specijalizaciju u Kraljevskome shakespeareovskome kazalištu, iskustvo rada u Švedskoj i Njemačkoj, govorimo njemački, engleski, ja pomalo francuski, možemo se sporazumjeti na slavenskim jezicima. Proputovali smo svijet, ljubitelji smo filozofije, povijesti, matematike i umjetnosti. Izvolite izabrati temu o kojoj ćemo razgovarati za stolom -William Shakespeare i njegovi tragični junaci, ili njegovi soneti, Heidegger ili Hegel, Sokrat i Platon, Diderot ili Voltaire, kvantna fizika ili pak neki matematički problem? Ostali su zatečeni. Praljak je toj napuhanoj gospodi koji su vjerovali da dolaze među amatere, neobrazovane Balkance, Hrvate-ustaše, neorganiziranu rulju i zločince jasno i glasno rekao tko smo i što smo, za što se zalažemo, kojoj kulturi i političkome prostoru pripadamo. Tako se ponašao i pred sudcima haškoga Tribunala, nazivao ih je časnim sudcima, ali bi im rekao sve činjenice i istinu o pitanjima za koja su ga krivili.
Sokratovska generalova smrt u sudnici slomila je svakoga istinskoga Hrvata. To je bio čin s porukom. Što mislite koju je poruku htio general i komu poslati s takvim činom? Je li hrvatsko društvo sposobno razumjeti filozofsku, moralnu ili političku dimenziju njegova čina’ Je li svijet, ovakav kakav jest, u kojemu je također odjeknula vijest iz haaške sudnice, sposoban shvatiti tu poruku? Je li onaj sudac koji je naredio spuštanje zastora sposoban shvatiti poruku?
Slažem se s vama. Slomila je mene, moju suprugu, mnogobrojne prijatelje iz umjetničkoga svijeta, branitelje, poznanike, ljude koji pale svijeće, okupljaju se na misama, taj se val širi cijelom Hrvatskom i područjima BiH gdje žive Hrvati. Praljkova je poruka upućena svima nama. Svim Hrvatima i Hrvaticama, državljanima Hrvatske da postanu svjesni težine odgovornosti koju su dobili u svoje ruke proglašenjem neovisnosti – svoju slobodu, svoju državu, budućnost svoje djece i unučadi, budućnost cijeloga našeg naroda. Bili smo svjesni te odgovornosti devedesetih kad nas je vodio pokojni predsjednik Tuđman, poslije njegove smrti mnogi su se trudili dokazati nam kako nismo sposobni biti sami i svoji, kako su stari i novi gospodari spremni uzeti nas pod svoje.Od početka naše neovisnosti neprijatelji u Hrvatskoj i izvan nje bili su žestoko protiv naše slobode i sve su činili da nam ju otmu. Pobijedili smo ih u ratu, ali nikako da ih pobijedimo u miru. Zato će nam ljudi poput Praljka nedostajati. On je odlučio biti glas naše savjesti, vrisak koji će nas probuditi, prodrmati, vratiti k sebi. Europa se po ne znam koji put sebično i shodno svome interesu ponijela prema jednome malom narodu koji samo želi slobodu. Ako svi i nisu svjesni filozofske, moralne i političke dubine njegova čina, sad je na hrvatskoj intelektualnoj eliti da narodu pojasni to značenje, tu važnost toga snažnog tutnja groma. Slobodan je opalio pljusku nadmenoj Europi koja je pokazala svoju potrošenost. Nesnalaženje i zatečenost sudaca i suda u trenutku kad se taj čin dogodio, dezorganizacija, šlamperaj, zločinački nemar nakon onako lažne i nepravedne osude meni je značio da je Slobodan pogodio ondje gdje je ciljao. Svi se sjećamo sudca Arpada Prandlera koji je spavao za vrijeme suđenja, antologijsko je bilo njegovo pitanje teče li Neretva na jug ili sjever. Takvi su europski kadrovi sudili hrvatskim okrivljenicima.
Živeći u totalitarnome jugoslavenskome sustavu, bili ste stigmatizirani kao nacionalist, a onda i nakon promjene vlasti u samostalnoj Hrvatskoj, nakon 2000. Vaše je domoljublje opet, kao da smo u nekoj tuđinskoj državi, stigmatizirano kao nacionalizam te niste mogli ostati u diplomaciji. Vi ste jednom rekli da imate dobra pleća i da sve možete izdržati. Imate li još dobra pleća da izdržite ovakvu smrt dragoga prijatelja i generala HV-a Slobodana Praljka?
U dosadašnjem životu nekoliko sam se puta dizao i padao, postizavao velike uspjehe u kazalištu i bio osuđen na životarenje na njegovu rubu nakon hrvatskoga proljeća ‘71. i “Svrhe od slobode”. Osamdesetih sam ponovno izborio mjesto u vrhu kazališta da bi ‘91. dragovoljno otišao u Sunju. Deset sam se godina trudio biti koristan novoj hrvatskoj državi. Trećesiječanjska vlast brzo me se riješila, no ja sam taj nazovipad dvijetisućite zapravo shvatio kao novi poticaj. Osjećao sam nepravdu, bio sam ljutit na novu vlast koja je počela rušiti sve što smo do tada sagradili. Račanova vlast je bespogovorno prihvatila Haaški tribunal i odbacila raniji zahtjev Hrvatske Vijeću sigurnosti UN- da se ne uvaži zahtjev Tužiteljstva za uhićenjem hrvatskih generala. Zapravo sam zahvalan komunistima, Račanu i drugovima, zato što su me vratili kazalištu i književnosti, pišem, režiram, imam u glavi nekoliko novih knjiga, drama, filmova. Da sam ostao diplomat, možda bih lakše živio, ali draža mi je moja sloboda. Slobodanova me smrt snažno pogodila, taj me udarac pritisnuo k zemlji, bio je neočekivan, tako neočekivan i strašno jak. Pogodio je mene i moju suprugu koja je voljela Bobišu, ta poznavala ga je jednako dugo kao i mene. Uspravit ću se opet, uspravljam se, ne dam se. S Božjom pomoći.
Kamo ide Hrvatska, gospodine Međimorec, kako biste opisali današnje stanje nakon godina ponosa i slave iz 90-ih? Gdje i kada je sve krenulo po zlu?
Krenulo je odmah devedesete jer nismo prihvatili visoke moralne principe, poštenje, pravde i istinu. Možda zbog rata to i nismo mogli, ali trebalo je stalno, malo po malo, u sitnim koracima uvoditi red, odgovornost, brigu za opću imovinu, za dobro svih. Vratiti se starim hrvatskim vrlinama – radu, poštenju, molitvi, brizi za druge, žrtvi, solidarnosti. Trebalo je lustrirati, odmaknuti stare jugokomunističke kadrove iz nove vlasti. Tvrde da su nam trebali stari kadrovi, njihovo iskustvo i profesionalnost. Hrvatska je vojska nastajala bez njih, srce i volja, domoljublje i spremnost na žrtvu nadomještali su profesionalnost. Učili smo brzo i postajali stručnjaci. HIS su osnovali novi kadrovi, napravili su čuda u sedam godina rada. Stizale su pohvale od velikih i moćnih stranih službi, uspostavljala se suradnja s mnogim državama. S Račanom su se vratili stari profesionalci i potjerali nove hrvatske kadrove. Mesić je otvorio arhiv i dopustio prevrtanje po državnim tajnama. Koja to država dopušta? Srbija je odbila dati takve dokumente, a mi smo puštali novinare da preturaju po transkriptima pokojnoga predsjednika po državnim tajnama. Pročitao sam jednog sjajnog kolumnista koji rekao da to rade samo idiotske države.
Čega se osobito sjećate, čina ili riječi, iz razdoblja druženja s generalom Praljkom? Kad ste se posljednji put čuli, što vam je rekao. Je li ovakav njegov čin bio predvidljiv? Je li znao da ćete objaviti knjigu o njemu i što je na to rekao?
Imao je običaj nazivati me telefonom iz zatvora u Haagu, uostalom kao i neke druge njemu drage prijatelje, njega se u zatvor nije moglo zvati. Javljao bi se redovno svaki drugi tjedan. Posljednji put čuli smo se dan nakon promocije knjige o njemu, u srijedu 21. studenoga. Bilo je popodne, upravo smo završili ručak s Vedraninom obitelji iz Splita koja nam je došla u posjet. Čim sam spomenuo Splićane, počeo je govoriti po splitski: A jeste obidovali, a jesam te ulovija, sad bi sigurno lega u posteju pa ulovija pižolet.
Slobodana Praljka većina ljudi drži za pravoga Hercegovca, a on je bio napola Dalmatinac, majka mu je bila s mora, iz Omiša, ondje je od malena ljetovao i beskrajno je volio more. Onda je prešao na knjigu jer je o promociji čuo od svoje supruge s kojom se čuo svaki dan ujutro. Čuja sam da si opet napisa niku knjigu? Rekao sam mu da je to bio zajednički posao s Josipom (akademik Pečarić), da su uključeni prilozi iz podlistka HKV-a, da bih napisao drukčiju knjigu da me nije Josip iznenadio prijedlogom o spajanju s njegovom. Mislim da je sve dobro ispalo, vidjet ćeš, kažem mu. A jesam li ispa lip na fotografiji, jesam? Ča veli Vedrana? Pitao je za sliku na ovitku.knjige. “Lip si, lip, Bobiša, dobacila je Vedrana, kad sam joj ponovio njegovo pitanje. A onda dobro. Na to se oprostio, pozdravio moje Splićane, poklopio telefonsku slušalicu. I otišao u vječnost.
Gospodine Međimorec, odlaze neponovljive ličnosti, s njima nestaje dio našega svijeta. Jeste li razočaran čovjek?
Često se ljutim na stanje u Hrvatskoj, ali razočaran nisam. Znam da društvene mijene, preobrazba dugo traju, posebice kad je društvo podijeljeno kao naše. Čak nisam siguran ni u to da je podijeljeno ili je protuhrvatska manjina drskija, glasnija i još uvijek moćnija od šutljive većine. Potreban je udar, potres, tresak groma, ovakav čin poput Slobodanovog, odbacivanje svih laži, licemjerja, potres koji će pokrenuti društvo prema slobodi, prema stvaranju, slobodnoj inicijativi, razmahu poduzetništva, društvenoj dinamici. Treba nam vjera i hrvatska sloga. Potreban je dogovor svih onih koji su za hrvatsku državu, oni koji su protiv nje ne mogu, ne smiju sudjelovati u vlasti, u upravljanju ovim brodom koji zovemo hrvatskom lađom. Oni njome više ne smiju krmariti. Mogu mirno živjeti, govoriti, pisati, raditi, ali voditi državu i narod više ne mogu.Treba promijeniti Izborni zakon, u Saboru nam trebaju novi, pametni, razumni ljudi, koji vole Hrvatsku i koji će za nju upregnuti sve svoje intelektualne i fizičke moći. Treba nam duhovna obnova, prevrjednovanje, ravnomjeran poticaj svih umjetničkih oblika, očuvanje tradicijske kulture, čuvanje hrvatskoga jezika, donošenje Zakona o jeziku kako bi se konačno prekinulo nijekanje milozvučnoga nam jezika. I raskrstilo s maglama o zajedničkome jeziku. I mogao bih još nabrajati. Treba nam reforma, promjena, mijena, bolji izbor zastupnika, bolje vladanje, upravljanje, osluškivanje potreba naroda. Hrvatski narod, manjine, baš svi građani ove države zaslužuju konačni raskid s prošlošću, s Jugoslavijom, s komunizmom, s neslobodom, diktaturom, nedemokracijom. Za to je većina glasovala na referendumu devedesete, branila tu odluku krvlju u Domovinskom ratu, sve ove godine iščekivala napredak i bolji život. Narod koji je toliko bio bez slobode to zaslužuje. I mora to sam izboriti.
Ima li hrvatska političare dostojne veličine ideala za koje su ljudi ginuli 90-ih i za koje je, uostalom, i general Praljak popio otrov?
Kako odgovoriti na to pitanje? Nisam bio niti sam želio biti političar, već samo umjetnik i odgovorni domoljub koji u vremenu ugroze svoje obitelji, prijatelja, društvene zajednice, domovine staje u njezinu obranu. I vraća se svome pozivu, pokušava razviti dar koji mu je dao Bog. No devedesetih su me okolnosti dovele blizu politike pa možda mogu o njoj nešto i reći.
Državnici poput Franje Tuđmana rijetko se rađaju i u naroda većih i ljudima brojnijih od nas. Prvi je predsjednik ostao uzor hrvatskim političarima, posebice onima koji streme biti vođe. Teško je živjeti u sjeni takve veličine, takva državnika. Dvoje političara, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Vlade Andrej Plenković nadvisuju ostale političare, njihovi istupi, postaju sve odlučniji, jasniji i korisniji Hrvatskoj. Predsjednica čvrsto zastupa suverenističku politiku, stvara dobre veze, sigurno se kreće među najmoćnijim državnicima svijeta. Takav predsjednik Hrvatskoj treba, koji je na civiliziran, miroljubiv način spreman prijepore rješavati dijalogom, razvijati dobrosusjedske odnose, ali pri tom zadržati odlučnost i braniti naše pravo na suverenost, svoj teritorij, svoje interese. Postanimo opet svoji i odlučni kao u Tuđmanovo doba. Andrej Plenković pokazuje se kao inteligentan, obrazovan i vješt političar, i danas mu u hrvatskoj politici nema ravna.Uspio je u nemogućim uvjetima zadržati stabilnost, na ruku mu ide nikad slabija opozicija. Isprva je bio oprezan, prihvaćao je i neke ideje za koje mislim da nisu u interesu hrvatskoga društva. Bio je neodlučan oko izbora za neke resore, prepustio je obrazovanje i kulturu, po meni, danas, najvažnije u Vladi, HNS-u, pa neuplitanje oko hrvatskoga jezika, pa pitanje rodne ideologije u pretežno katoličkoj zemlji, pa Istanbulska konvencija. Njegovi istupi oko arbitraže o Savudrijskoj vali, presude u Haagu, smrti generala Praljka i pojačana briga za Hrvate u BiH nakon presude Šestorci, odlučnost i čvrstina ohrabruju me. Mislim da bi se Andrej Plenković u daljnje dvije, tri godine mogao razviti u hrvatskoga političara kojemu narod vjeruje, koji vješto i tvrdo brani hrvatske interese u svijetu, a iznutra omogućuje procvat i mijenu društva na bolje. Eto, to je mogući odgovor na Vaše pitanje.
I na kraju, Bobiša je bio moj prijatelj. Poticao je u meni ono najbolje, u ratu me čuvao i brinuo se za mene, kao i za sve ostale kojima je bio brižan, ali strog otac i zapovjednik. Nije bio „hvalisavi vojnik“, znao je kad treba reći zbogom oružju i vratiti se životu. Kad je pozvan da pred sudom u Haagu brani Hrvatsku i pravdu, ponovno je bio britka uma, veliki general i čovjek neslomljivih moralnih načela. Zauvijek ću pamtiti njegovu odlučnu gestu, ta bolna slika pratit će me do kraja života. Umro je kako bi u nama opet probudio osjećaj za moral, pravdu i poštenje. Tako ja vidim poruku, prosvjed generala Slobodana Praljka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
