Zoran Čegar jedna je od ratnih legendi Sarajeva. S policijskim specijalcima spriječio je da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armija BiH – izričito tvrdi da RH nije bila agresor u BiH i da nije istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg-Bosne, piše Večernji list te donosi intervju kojega prenosimo u nastavku.
Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg-Bosne?
Nisam možda za to najbolja osoba, ali svjedočit ću o nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik.
A što se to događalo?
Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.
Zašto vas to boli?
Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu među prvima je 1992. godine priznala tu zemlju na koju je, navodno, bila agresor. Prve granate i prvi zločini na Hrvatsku pali su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.
A što je onda istina?
Hrvatska je kao država pustila da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH bilo je smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima bila je i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.
Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haagu, neke ste i poznavali?!
Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag da dokažu nevinost. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, da nitko nije silovao, da nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.
Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo.
Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednog trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj s hranom u Istočni Mostar i ekstremisti nisu dopustili prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: “Vozi”. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u Istočni Mostar. E, sada vi meni recite rade li to ratni zločinci? Nađite mi jednog svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tome udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao… Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini.
Neće vam biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!
Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali ja se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima.
Vratimo se ulozi RH u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u najpresudnijim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?
Bio sam ranjen drugi put i izišao sam maskiran u svećenika. Došao sam u Mostar u kojem sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, u kojem su me zbrinuli u KBC-u Sestara milosrdnica. Jedan dan krajem 1992. preko nekih veza organizirali smo sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tom sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak pitao me: “Zapovjedniče, što vama treba?” Odgovorio sam da me zanimaju samo povratak u Sarajevo i deblokada grada te objasnio da mi nemamo ništa.
Je li se tada spominjala uloga Bošnjaka i Hrvata, odnos dviju strana i kakvi su bili komentari?
Nitko nije rekao ružnu riječ. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak rekao je: “Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi”. Nakon toga rekao je generalu Čermaku: “Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo kamo treba, dajte mu sve u što on upre prstom. Je l’ jasno?” Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme zolja, OSA, ciganki, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi… Nažalost, znam čak i da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor?
Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći to što vi govorite?!
Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”? Naravno da neće!
Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?
Zato što sam imao infarkt. Sve me ovo jako potreslo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
