“Oko pojma “antifašizma” lome se koplja iz dva temeljna razloga. Prvo, jer je riječ o višeznačnom fenomenu i po genezi nastanka imena i njegova izvornog korištenja u sovjetskoj politici nakon Staljin-kominternovskog taktičkog zaokreta sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, kao i po različitim i međusobno isključujućim povijesnim uobličenjima i akterima od Churchilla i de Gaullea, do Tita, Staljina i Pol Pota, od generala Pattona i feldmaršala Montgomeryja, do Đoke Jovanića, Aleksandra Rankovića, Mike Špiljka ili Milana Baste”, ističe ministar kulture i povjesničar Zlatko Hasanbegović u intervjuu za jutarnji.hr
“Drugo, riječ je o hrvatskim, i ne samo hrvatskim, traumatičnim povijesnim iskustvima s jugoslavenskim komunističkim antifašizmom, kao jedinim oblikom antifašizma s kojim smo se susretali i koji je oblikovao naše živote kroz gotovo pola stoljeća. Imamo paradoks da u političkom rječniku suvremene američke, francuske ili britanske politike, zemalja koje su globalnoj pobjedi nad Hitlerom i Osovinom, uz dužno poštovanje, pridonijele malo više od Titovih partizana, riječ “antifašizam” gotovo da ne postoji osim u subkulturi krajnje ljevice, dok je ona samo u Putinovoj Rusiji i zemljama sljednicama SFRj jedna vrsta ideološke toljage”, ističe Hasanbegović.
“U Hrvatskoj je od prijelomne 1990. iz različitih razloga izostalo suočavanje s baštinom i posljedicama jugoslavenskog komunizma, pa ako hoćete i istinsko suočavanje s kompleksom NDH i Ustaškog pokreta i njegovih zločina, osim kroz polustoljetnu redukcionističku i u osnovi protuhrvatsku i protudemokratsku jugoslavensku komunističku optiku. Prošlost se devedesetih pokušala svladati palijativnom sinkretičkom pomirbenom formulom koja je imala uporište u potrebi istinske nacionalne kohezije u ratu koji je išao za likvidacijom hrvatske države kao takve bez obzira bili joj na čelu bivši partizanski generali i preobraćenici ili “ustaški” emigranti. Činjenica da o ovome i danas govorimo i da se i dalje oko toga ozbiljno polariziramo govori da je taj model potrošen, prevladan, te da ga moramo zamijeniti novim minimalnim suglasjem”, priča Hasanbegović.
“Uporni pokušaji da se propala jugoslavenska komunistička baština pod krinkom apokrifnog antifašizma ugradi u temelje moderne hrvatske države, osim što počiva na notornom “revizionizmu” koji se pripisuje drugima i falsificiranju povijesnih činjenica, za posljedicu ima izazivanje opasnih ideoloških podjela koje razdiru hrvatsko društvo i opterećuju politički život u trenutku kada se traže putovi za prevladavanje ozbiljnih suvremenih društvenih, moralnih i egzistencijalnih problema. Povijest se ne može promijeniti niti se može orvelovski dekretirati jedan za sve obvezujući pogled. Drugi svjetski rat je u hrvatskom povijesnom kontekstu, i ne samo hrvatskom, bio i ideološko-građanski rat u kojem su se Hrvati međusobno ubijali za ciljeve koji njihovi potomci počesto i dalje smatraju ispravnim i moralno opravdanim. Međusobno suprotstavljena obiteljska sjećanja i iskustva je nemoguće pomiriti i ona će se dovijeka, transgeneracijski, na različite načine, među ostalim, prenositi i u suvremeni političko-stranački život”, jasan je Hasanbegović u razgovoru za jutarnji.hr
