Promocija knjige Marije Grgić ‘Ćakule male’

U ponedjeljak 20. siječnja u knjižnici Tina Ujevića održana je promocija knjige Ćakule
male autorice Marije Grgić. Radi se o drugom izdanju ove knjige, a nakladnik je Studio
Pozornica.

Marija Grgić je supruga i majka sedmero djece. Rođena je, i danas živi u Vranjicu kraj Splita. U knjizi Ćakule male piše o svom djetinjstvu na vranjičkom idiomu. Marija je nekoliko godina radila kao urednica portala Žena vrsna na kojem je pisala kolumne pod naslovom Priče o vjernosti. Napisala je knjigu poezije o majčinstvu pod
naslovom Na vjeđama djevojčice (2018.), te knjigu Ljubljena; o čednosti i dostojanstvu
(Crisinus, 2024).

Dobitnica je i mnogih nagrada i pohvala za svoju poeziju.

Knjiga Maje Grgić je u Zagrebu predstavljena u ugodnom okruženju knjižnice Tina Ujevića među Vranjičanima i prijateljima iz metropole. O knjizi je govorio Vinko Bubić, Vranjičanin,
Marijin prijatelj iz djetinjstva, koji se i sam bavi pisanjem i pjesništvom. Marija je
pročitala jednu Ćakulu, a zapivala se i dalmatinska pisma. Imala sam veliku čast da i ja
mogu govoriti na predstavljanju ove meni jako drage knjige, pa bih voljela u nastavku
podijeliti s vama nekoliko riječi o njoj.

1 od 5

Knjigu sam pročitala prije četiri godine kada je izišlo prvo izdanje i oduševila me je.
Sada sam je, pripremajući se za promociju, čitala ponovno i uživala. Opet sam se
smijala, malo zasuzila od ljepote, čitala naglas i čitala svojoj djeci. Njima se isto svidjelo.
Marija je pisala o svijetu i životu iz perspektive djevojčice.

Zato je knjiga djeci bliska, a i nas odrasle pomlađuje jer nas poziva da pogledamo svijet kroz dječje oči. Poziva nas da se sjetimo svog djetinjstva i svih onih događaja koje smo proživjeli i koji su nam ostali zapisani u srcu. Pa onda, nakon što odložimo knjigu i taj dječji pogled ostaje još neko vrijeme s nama. Ne radi se o pojednostavljenom i banalnom pogledu na svijet već onoj ljepoti koju često naslućujemo u očima djeteta: pogledu divljenja, zahvalnosti, iskričave radosti i smijeha, jednostavnosti i čistoće.

U knjizi sam naučila i nešto za svoju ulogu majke. Iz dječjih doživljaja možemo vidjeti
što je djeci važno, što je ono što ostaje i nakon dvadeset godina toliko duboko i jasno
urezano da se o tome mogu pisati najljepše knjige i najzanimljivije priče. O mami koja ti
plete pletenice, kuha ručak i priča o pubertetu, o tati koji je prisutan, o babi i didu i
pradidu koji prenose baštinu i vjeru i govore mudrosti a nekad se malo i ljute na dječje
nestašlike. To su priče o tome kako je dom mjesto ljubavi, pa onda kad je tako, čak i
stepenice koje škripe i ladice koje zapinju imaju svoju priču.

Ćakule male govore o svemu što čini jedan život: o slavljima, blagdanima, igrama,
smijehu, ponekim teškoćama pa i smrti. Govore nam i o važnosti današnjeg dana pa
čak i onoga što smatramo teškoćom i smetnjom.

Ova knjiga Maje Grgić, iako lagana i lepršava ima jako veliki značaj za našu kulturu. Ona prenosi našu baštinu, govori kako se živjelo i kako se još uvijek živi u Vranjicu. Prenosi lokalnigovor što je, iako predstavlja određenu barijeru (drugo izdanje ima i rječnik manje
poznatih pojmova), velika vrijednost i bogatstvo knjige. Jezik kojim je knjiga napisana
donosi svježinu, dah mora, malo maestrala i zraku toploga sunca. Nekad je i samo to
dovoljno da nam podigne raspoloženje.

Promatrajući ljude i djecu u svom životu primjećujem da nas sve privlače priče iz
djetinjstva naših roditelja i života obitelji. Radi se najčešće o običnim trenutcima, često
usred raznih briga, rata, siromaštva i mnogih nedaća kojima život obiluje. Ipak, to su
trenuci koji su se istakli i ostali zauvijek zabilježeni zbog ljubavi koju smo primili i dali u
njima. Iako su odjevene u običnu odjeću svakodnevice, to su ipak najljepše priče koje
mogu biti napisane. Jer baš kao sve najljepše priče, i one govore o hrabrosti,
nesebičnosti i naravno o ljubavi. Zato ih volimo.

Zbog svega napisanog, sigurna sam da ovo nije zadnje izdanje Ćakula i da će one, na
svoj lagan i nenametljiv način, nastaviti pričati svoju priču i učiti životu još mnoge
generacije.

Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku
tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On
posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac
mlađi od nas.
G. K. Chesterton

Izvor: narod.hr