Svakodnevica u doba pandemije koronavirusa i njezina fenomenološka sociologija bile su prvim okidačem pisanja knjige prof. dr. sc. Anđelka Milardovića „Pandemija COVID-19 i rat Rusije protiv Ukrajine“, dijela projekta Instituta za migracije i narodnosti „Globalizacija migracija, antiimigrantske stranke i ksenofobija u EU“. Sve o čemu pišete živo se odvija pred očima svijeta i odvijat će se na nepoznat rok.
Točno, ne znamo kada ćemo staviti točku na svaku od ovih pojava, pandemije i rata. A to što ne znamo, generira novu neizvjesnost. Tjeskoba i egzistencijalna stiješnjenost predmetu istraživanja daje naboj i napetost. Nažalost, nije još završilo iako bi za svijet bilo bolje da jest. O svemu tome govorio je Milardović za HKV.
Jesu li neizvjesnost, propaganda straha, kontroliranje dominantnih tema, sastavni dio globalnoga društva rizika? Kakve su refleksije na duge staze svakodnevice?
Kada je riječ o pandemiji, posljedice su na individualnoj i kolektivnoj razini. Fenomenološka sociologija koncentrirana je na socijalni svijet oko nas. Središnja je kategorija život, oko njega se sve vrti. Promijenjen je svijet na komunikativnoj razini glede načina i tehnike komuniciranja. Uporaba novih medija, masovne migracije u kibernetički prostor, prebacivanje poslova u digitalnu sferu – daje misliti da je riječ o pripremama transformacije svijeta na dulji rok. Već je pandemija otvorila rad, učenje i kupovanje na daljinu. Posljedica je otuđenje čovjeka. Ljudi su izgubili potrebu neposredne komunikacije, osjećaj da su društvena bića, umjesto homo politicus čovjek je postao homo tehnologicus. Kamo to vodi, nitko ne zna.
U retrovizoru ste se dotaknuli niza analitičara („Ništa nije trajno, to je tragedija postojanja, bitak i ništa“), Eliasa, Vica, Spenglera, Hegela, Toynbeea, Braudela (civilizacije s dugim vijekom trajanja, „relativne strukture dugoga trajanja“) navodeći pluralizam uzroka propadanja civilizacija.Je li pogled u prošlost neminovno problematičan kao i prorokovanje zloguke budućnosti, ma kako živjeli u distopijskom prezentu? Što ćemo s distopijskim prezentom?
Trebalo bi otkloniti sve prepoznatljive distopijske elemente društvenih posljedica pandemije. Jer, nikomu se ne živi u lošem mjestu. Svijet može biti dobro mjesto življenja, ali ne a priori, već ga je potrebno urediti. Međutim, s prethodnim događajima svijet je postao mučno mjesto, s distopijskim elementima i slikama. One su kompatibilne s fikcijskim SF romanima i slikama svijeta. Važno je ne pretvoriti distopiju u utopiju, već u realistične okolnosti usklađene s razumom, zakonima, kulturom, tolerancijom, vladavinom prava i brigom za zdravlje. To je temeljni kapital.
Promišljate četiri doba pandemija kroz povijest, njihov utjecaj na demografsko opadanje i migracije, od kuge u 14. stoljeću, zatim kolere, pa spomenute „španjole“ i napokon nesretne korone; slike iz Bergama nestale su u jednom danu ili su im dodane slike iz Kijiva. Čekamo li novu smjenu, novi Kijiv, treće žarište? Kako tumačite klik kojim elite mogu upravljati gotovo daljinskim upravljačem?
Moja knjiga bavi se globalnim društvom rizika, čiji su tipovi pandemije i ratovi. Samo je pitanje vremena i trenutka kada ćemo se suočiti s još ozbiljnijim tipom globalnoga društva rizika. Hoće li to biti klimatske promjene, potresi, dominacija umjetne inteligencije nad ljudima, točnije hoće li se ona oteti i biti upotrijebljena protiv drugih radi povećanja moći – to su već pitanja koja se postavljaju danas, a tragom iskustva ne možemo projicirati sliku budućnosti. Jedino putem već spomenute znanstvene fantastike, oni su vjesnici postojećega, mogućega.
Važno je da ne dođe do odmetničke uloge umjetne inteligencije, da se ona pravno regulira, jer oni koji posjeduju tu tehnologiju mogli bi proizvesti distopijsko društvo, novi tip totalitarizma s kojim bi i totalitarizmi 20. stoljeća bili neusporedivi. U polemiku s nositeljima toga novoga totalitarizma moći će se ući jedino s iznimnom tehnološkom obrazovanošću.
Kontrolirane migracije prije i poslije velepošasti – lako je upamtiti da je krunski virus „zaustavio“ rast medijskih izvještaja o azijskim migrantima u Turskoj i Grčkoj… Ponavlja li se povijest ili iz nje doista samo izvlačimo sličnosti? Kako tumačite metodološki nacionalizam i pesimističnu sliku Europe u korelaciji s migracijama?
Godine 2015. imali smo jedan tip izbjegličke krize u Europi, sa strogom kontrolom i podizanjem žica. Tom se krizom upravljalo po identitetskom modelu, po kriteriju identitetske bliskosti i različitosti. migranti italijaPrimjerice, Sirijci i Europljani. Prošle godine, s početkom rata u Ukrajini, imali smo liberalizirani pristup Europske unije migracijskoj politici, no ponovno s naslovom identitetskoga upravljanja. Ukrajinci su po kriteriju identitetske sličnosti bliski i jesu Europa.
U prvim danima rata, kada je iz Ukrajine krenulo između pedeset i sedamdeset tisuća osoba, sve je bilo pripremljeno za njihov prihvat. Nemam ništa protiv toga, samo izdvajam usporedbu modela migracijskih politika 2015. i 2022. Pojavom pandemije COVID-19 dogodio se paradoks jer je parola glasila „Ostanite doma“. Sama definicija migracije jest kretnja, istodobno se ne može mirovati i kretati. Stale su migracije na globalnoj razini. Svijet je prestao funkcionirati onako kako smo naviknuli imajući u vidu globalne migracije. Prijevozna sredstva nisu vozila, sve je bilo kao u najdistopičnijem filmu. Kad je pandemija počela jenjavati, migracije su ponovno pokrenute. Na kraju, bez migracija socijalni svijet ne bi ni nastao. Zašto? Svatko je došao odnekud. I napravio „stan“. Tako je nastao i Hrvatistan (smijeh, nap. a.).
Koje su promijenjene paradigme odnosa vodstva EU-a i razlike u odnosu na otprije osam godina, dok je Velika Britanija bila dijelom Europske unije?
Da, Velika Britanija referendumom je rekla doviđenja Europskoj uniji. Postavlja se retoričko post festum pitanje je li to bio pokušaj destabiliziranja EU-a. Je li u interesu Putinove Rusije bio izlazak Velike Britanije? Tim više što je Putinova administracija podupirala mnoge populističke stranke u Europi. Razlika je samo u predznacima desno-lijevo, pomagala je Rusija svima s kritičkim otklonom i radikalnim euroskepticizmom.
Kako promišljate rusku „bizantsku simfoniju“ i naslonjenost na Pravoslavnu Crkvu? Ivo Pilar u „Južnoslavenskom pitanju“ piše o jedinstvu tijela i duha u tkivu Crkve i države u pravoslavnim zemljama kroz stoljeća, za razliku od sekularnih država, gdje je Crkva (osim što je hijerarhijski odvojena od države) u opreznijem, diplomatskijem pristupu „prema van“. Što je potrebno za (ne)ostvarivanje Trećega Rima, može li se sam urušiti kao prethodna dva?
Za razumijevanje rata u Ukrajini treba poći od metapolitičke dimenzije, odnosno od svijeta ideja. Jedna ideja kroz povijest Rusije jest ideja Trećega Rima. Prisutna je i ideja ruskoga svijeta, kao i ideja sukoba civilizacija. Ideje o „bizantskoj simfoniji“ izoštravaju sliku rata u Ukrajini. Ideje Moskve kao Trećega Rima i ruskoga svijeta kompatibilne su jer u sebi nose ideju svjetske moći, carstva. Nastale su kao pokušaj zadobivanja svjetske moći nakon pada dva Rima. Po shvaćanju crkvenih i filozofskih krugova treći bi Rim trebala biti Moskva. I ta je ideja gajena u okviru ruskoga pravoslavlja, poslije i ruske filozofije koja je izvedena iz pravoslavne teologije. Rođenje ruske filozofije dijametralno je oprječno nastajanju filozofije na Zapadu. Gotovo se nigdje ne susreću ta dva kotača, jer je geneza različita. U pozadini tih ideja jest pokušaj uspostavljanja Rusije kao stare nove velesile.
Nedavno ste pročitali dvije knjige koje idu tomu u prilog: „Bitka za Ukrajinu: Treći svjetski rat?“ Jurija Felštinskoga i Mihajla Stančeva i „Taj dugi mamurluk: Duhovi prošlosti i Putinova nova Rusija“ Shauna Walkera. Obje su knjige objavljene na hrvatskom jeziku, i preporučujete ih za razumijevanje geneze rata.
Točno. Prvi korak bio je raspad Sovjetskoga Saveza koji slijedi golem psihološki slom na individualnoj i kolektivnoj razini, zbog snažne identifikacije sa sustavom koji je oblikovao od vrtića do vojske. bitka za ukrajinu trecisvjetskirat tajdugimamurlukDrugi je korak nastajanje pukotine i pitanje identiteta – ako smo se identificirali s nečim – a toga više nema – tko smo mi i što hoćemo? Treći je korak popunjavanje te praznine narativom o pobjedničkom Sovjetskom Savezu u Drugom svjetskom ratu. To je ušlo u svakodnevnu komunikaciju. Prazninu je trebalo kompenzirati obnovljenim ruskim nacionalizmom i patriotizmom.
Tko je to mogao napraviti? Samo kadrovi KGB-a, jer svi totalitarni režimi počivaju na tajnim policijama, odnosno na dubokim državama. Taj kadar, a Putin je bio njegov dio, pokrenuo je cijelu priču revitalizacije Rusije kao novoga carstva. Trenutak u kojem je rekao da bi Rusija trebala biti obnovljeno carstvo, bio je početak Trećega svjetskoga rata. U 21. stoljeću, ako tko ide upotrebljavati političke tehnike 18. i 19. stoljeća u smislu klasičnoga osvajanja teritorija, a živimo u globalnim tehnikama dominacije prostorom bez ispaljenoga metka, otvara Pandorinu kutiju. U knjizi „Taj dugi mamurluk“ ima golemo poglavlje o svetom ratu; tako su pokrenuti čečenski, pa gruzijski rat, potom i okupacija Krima 2014. i napadi na Donbas. Riječ je o lupeškoj sili koja upada s palicom i kida dijelove teritorija upisujući ih u zemljišno-knjižni odjel u Moskvi i kaže: to je sada naše. A Ukrajinci koji se bore za povratak svojega teritorija u ruskom su narativu agresori. Podsjeća me to na „knindže“ i tzv. Republiku Srpsku.
Geopolitičku dimenziju rata u Ukrajini obradili ste u osmom poglavlju, čitajući geopolitiku Zbigniewa Brzezinskoga iz 1993. i 1997. („Izvan kontrole“, „Velika šahovska ploča“). Sukob atlantizma i euroazijanizma nepresušan je i neprekinut, toploratovski nakon hladnoratovskih godina?
Dugo je u zraku sukob atlantizma i euroazijanizma, točnije kopna i mora. Brzezinski je sve anticipirao, bio je prilično dobro upućen i prije trideset godina. Uostalom, bio je politološki dio toga američkoga poretka, pa je mogao i utjecati na njihovo oblikovanje. euroasia globePutinov narativ jest radikalna kritika zapadne civilizacije koja je sastavnica euroazijske ideologije. U Rusiji se sukobljavaju sve one ideje tko i što jesu i komu pripadaju. Nakon 2014. Rusija se počela otklanjati od Europe premda je Putin u početku čak razmišljao da Rusija bude dio NATO-a i Europe po uzoru na petrovsku Rusiju. Nakon okupacije Krima, poglavito danas, postignut je autogol. Otišli su u Euroaziju nadajući se dominaciji nad Kinom, Indijom i Iranom, no bojim se da je promašen cijeli gol.
To su jače sile od Rusije i ne će im dopustiti da budu dominirajuća sila, što se i vidjelo prigodom moskovskoga posjeta kineskoga šefa države Xija Jinpinga. Ukratko, Rusi su ispali iz Europe, u radikalnom su sukobu sa Zapadom, uzeli su Euroaziju kao alternativu, a u njoj su na dugi rok izgubili utakmicu. Logična posljedica krivih poteza kremljanskoga broda luđaka koji planira graditi rusko carstvo može dovesti do samoga raspada Ruske Federacije. Situacija je održiva isključivo uz upotrebu političkoga nasilja. Drže se silom na okupu, jer ostali članovi Federacije shvaćaju da se to i njima može dogoditi. Ako se vratimo na individualnu psihološku dimenziju rata, uvijek je ona u korelaciji s propašću Sovjetskoga Saveza. Uostalom, mladi je Putin šokiran padom Berlinskoga zida zahtijevao moskovsko slanje tenkova, tu je sliku iz Dresdena zauvijek ponio kao obavještajac KGB-a i sada ratnom politikom nastoji doći do obnove ruskoga carstva.
Ruska prijetnja nuklearnim oružjem vodila bi k uništenju i poništenju civilizacije. („Tiraninu nije dovoljna zemlja, on hoće i mjesec!“) Također, i njemačka ovisnost o ruskom plinu ključ je (ne)riješenih problema.
Duga je povijest odnosa Rusije i Njemačke, riječ je o povijesnom slijedu od Katarine kao Njemice koja je bila ruska carica. Utjecaj sovjetske ideologije bio je snažan tijekom njemačke povijesti, nakon Prvoga svjetskoga rata bio je pokušaj uspostavljanja njemačke sovjetske republike. Taj boljševički karakter bio je prisutan u Njemačkoj. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata sklopljen je sporazum Ribbentrop-Molotov. Jesu li Staljin i Hitler bili spremni razlomiti Poljsku? Jesu. Poslije onoga rata DDR je kao dio Njemačke bio pod utjecajem Sovjetskoga Saveza. U historicističkom narativu spominju se nacisti i Njemačka, denacifikacija, a ništa ne govore o sporazumu Hitlera sa Staljinom.
Ne govori se o deportacijama, o milijunima pobijenih u staljinskim čistkama, o arhipelagu Gulag i Solženjicinu, o deportaciji Čečena i krimskih Tatara… Riječ je o selektivnom pristupu povijesti i suočavanju s prošlošću. Uzimaju ono što im odgovara. Dio priče o zataškavanju opisan je i u spomenutoj knjizi „Taj dugi mamurluk“. Nisam donedavno ni znao da toponim Krim označava tvrđavu.
Uloga Njemačke u ovom sukobu: u prvom poluvremenu Angela Merkel i Vladimir Vladimirovič sjedili su u Moskvi, on je govorio na ruskom, ona na njemačkom jeziku. Ili je bilo obratno. Slagali su igru prema funkcioniranju privrede Savezne Republike Njemačke. Bilo je važno da plin teče, neovisno o uzimanju dijela krimskoga kolača. Drugo je poluvrijeme označio 24. veljače 2022., Putin je lišio svijet problema korone, a samo tri dana poslije toga dogodio se od Rusije distancirajući govor njemačkoga kancelara Olafa Scholza, njemačka prekretnica – Zeitwende.
> Milardović: Putin energiju koristi kao oružje, samo čeka pad temperature da ‘zavrne špinu’
Kako je Njemačka bila bačena u energetsku ovisnost, milijarde su se slijevale u kremaljsku blagajnu, Rusi su imali sredstva za financiranje rata. Europa kupi plin, a Putin uzme oružje i puca na tu istu Europu. Jer carstvo se može uspostavljati samo konstantnim ratovima, a da bi oni bili na djelu, moraju biti financirani neiscrpnom prodajom energenata. Zapadne ekonomije ne mogu funkcionirati bez energenata, Putin drži francuski ključ, može zavrnuti kad hoće, prodajom financira rat i prijeti razaranjima. Što je to nego obično razbojništvo?
Nema empatiju ni spram svojih, kamoli prema drugima, produkt je duboke države, FSB je Rusija u Rusiji, nakazna totalitarna organizacija koja je spremna na sve samo da bi zaštitila vrećice ruskih oligarha i samoga Putina. Kritički nikada nisam orijentiran na osobu, već na politiku poništenja ljudskih života, a njemu oni ništa ne znače. Šalje svoju vojsku u Ukrajinu kao stoku u klaonicu. To je zločinačka politika i gotovo. Uostalom, treniran je za to. Ništa se ne može razumjeti bez institucija duboke države, i ruske i ukrajinske. I ukrajinska oligarhija iznjedrena je ispod tog šinjela. Tranzicijom je došlo do velike pljačke i Rusije i Ukrajine. Autor „Toga dugoga mamurluka“ sjajno je to opisao na primjeru Donbasa, kako su na poslovne sastanke oligarsi dolazili s dugim oružjem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa