U Studiju 4 na HRT-u gostovao je Simo Rajić, nekadašnji potpredsjednik Sabora koji je ovih dana objavio memore pod naslovom “Između Hrvata i Srba”.
> Simo Rajić: Srpske stranke ne smiju biti u Vladi, a Pupovac neka u Boričevcu zapali svijeću!
Govorio je koji su mu bili glavni motivi za objavu ovakve knjige, za koju su kritičari rekli da je poštena i da nikog ne štedi.
“Kada čovjek tijekom prosječnog života doživi da živi u četiri države, rodi se u nakaznoj, pa dođe druga još nakaznija, pa treća koja nije takva bila – ipak je koliko-toliko bila socijalna i pravedna, i sada živimo u ovoj demokratskoj zemlji i čovjek preživi sve to i bude svjedok događaja, tu je bilo puno promjena, onda dođeš u dilemu: napisati ili ne. Protkano je događajima kojima sam svjedočio, a oni su vrlo gusti. Mogu samo reći ako čovjek u svom prosječnom životu doživi atentate, politička suđenja, zastupa kao agnostik Srpsku pravoslavnu crkvu, sudjeluje u promjeni infrastrukture za nove izbore, ima se o čemu pisati”, rekao je.
Rajić se javno suprotstavio politici Slobodana Miloševića, politici balvana, nije bio omiljen među vodećim kninskim Srbima, pozvao je Srbe da svoje probleme rješavaju u Hrvatskoj, a ne u Beogradu. Pamti se njegov govor u Saboru u kojem je pozivao na mir, toleranciju između Hrvata i Srba. Kazao je da ima svoj pristup – živjeti u jednoj zemlji, a gledati preko plota ako pripadaš drugom narodu, nije dobro.
Smatra da Miloševićeva politika koja se stvarala na ruševinama jedne zemlje koja nije mogla opstati stvarajući jednu drugu, to nije bilo realno i nije bilo moguće. Dodao je da treba uvažavati realnost, da ljudi koji su rasuti po cijeloj bivšoj zemlji, trebaju ostati ondje gdje jesu i trebaju svoje probleme rješavati u zemlji u kojoj žive, u kojoj su povijesno vezani, gdje su prisutni, gdje su gradili sebe. Ta politika je bila izvanvremenska, razarajuća, ona nije dobro donijela nikome, a posebno Srbima u Hrvatskoj.
Komentirajući činjenicu da su mu dva puta cijevi bile uperene u glavu: jednom od Srba, a drugi put od Hrvata, kazao je da “ako hoćete biti normalan u tim nenormalnim vremenima, onda je normalno da stršite, da ste izloženi opasnostima. Čovjek pokušava biti racionalan u tome i pozivati na dostojanstvo, suradnju, na razum. Tada su ti mladi revolucionari, mladi Srbi, mladi Hrvati istupali na površinu, oni se javljaju, uzimaju kormilo, pamet se povlači u ćoškove, oportunizam raste, intelektualci šute i onda imate jedan prostor gdje možete ludovati – to se nažalost događalo. I onda takav čovjek je nepoželjan, i s jedne i s druge strane, ali, to je sudbina ljudi”, rekao je.
U Sabor je ušao na SDP-ovoj listi, a mandat je osvojio u Lici, i to u sredini u kojoj je dobio i HDZ i tadašnju Raškovićevu stranku. Kazao je da je on jedan od 360 zastupnika koji je pobijedio dvije stranke nacionalno obilježene – HDZ i SDSS u Lici koja je bila mještovita. Izabrali su ga Hrvati u Otočcu, izgubio je izbore u Lapcu, ali zahvaljujući Hrvatima koji su se opredijelili za njega, dobio je izbore u četiri ličke općine i izabran je na toj listi kao zastupnik SDP-a. Kaže da je bio normalan, nije bio ekstreman, govorio je o prednostima SDP-a nad drugim strankama, a Lika je još bila ‘vruća’ što se tiče socijalizma i još je to tinjalo.
Rajić je postao potpredsjednik Sabora, ali je na toj funkciji ostao samo nekoliko mjeseci jer je početkom 1991. podnio ostavku. Smatra da je ostavka moralni čin svakog čovjeka.
“Kada dođeš pred zid, ne možeš ga preskočiti niti ostati pred njim. Tada sam vidio da sam čovjek između, da ne mogu ništa napraviti. Nisam mogao u Krajinu jer bih bio ubijen, ovdje u Saboru sam imao jedno okruženje gdje sam pokušao prezentirati drugu opciju, ali vlast je koketirala – jedan put s Raškovićem drugi put s Đukićem, a Račan je promatrao”.
Široj javnosti je malo poznato, a o tome je pisao i u knjizi – kako se zalagao da u vrijeme bivše države što više Hrvata ulazi u tadašnju miliciju, a inicirao je i zatvaranje Golog otoka i kaznionice Stara Gradiška.
“Toga se rado sjećam, to su bolne teme i sram me stvari koje su u socijalizmu dugo trajale. Moglo se to rješavati, svi su znali da ta neravnoteža u policiji nije normalna, da su Srbi tamo dominantni, a zašto i iz kojih razloga, Srbi kao Srbi, tada su se odlučivali za ta režimska zanimanja – vojska, oplicija i slično. Nije bilo razumijevanja, rekao sam da to moramo mijenjati”, poručio je Rajić.
Podsjetimo, Simo Rajić bio je zastupnik Račanovog SKH-SDP (Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena) u prvom sazivu Sabora, potpredsjednik Sabora, čovjek koji je u vrtlogu balvana na cestama i prugama, četničke pucnjave na policiju i rata koji se zahuktavao, bio održao razuman i pomirljiv govor, nakon kojeg se Franjo Tuđman ustao i pružio mu ruku.
