Simo Rajić: Srpske stranke ne smiju biti u Vladi, a Pupovac neka u Boričevcu zapali svijeću!

Foto: fah

Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj (nakon 1938.), uvjerljivo je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). U dva izborna kruga, tzv. većinskim izbornim sustavom, birani su poslanici za Sabor SRH i općinske skupštine. U prvom izbornom krugu HDZ je dobio 42%, SDP 25%, a Koalicija narodnog sporazuma 14% glasova; u drugom izbornom krugu HDZ je postigao apsolutnu većinu (osvojio je 196, SKH-SDP 66, a ostale stranke 69 zastupničkih mjesta u Saboru).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na izvanrednom zasjedanju Hrvatskoga sabora donijeta je Rezolucija o zaštiti ustavnog demokratskog poretka i nacionalnim pravima u Republici Hrvatskoj.
Stipe Šuvar opozvan je iz Predsjedništva SFRJ, a na njegovo mjesto izabran je predsjednik vlade Stjepan Mesić; Josip Manolić postao je novi predsjednik vlade RH, Martin Špegelj novi ministar obrane, a za potpredsjednika Sabora, kao predstavnik srpske nacionalne manjine u RH, izabran je Simo Rajić.

Simo Rajić je bio zastupnik Račanovog SKH-SDP (Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena) u prvom sazivu Sabora, potpredsjednik Sabora, čovjek koji je u vrtlogu balvana na cestama i prugama, četničke pucnjave na policiju i rata koji se zahuktavao, bio održao razuman i pomirljiv govor, nakon kojeg se Franjo Tuđman ustao i pružio mu ruku, piše novi Globus, a prenosi jutarnji.hr.

S jedne strane Hrvati, s druge strane u to je vrijeme u Saboru više od trideset Srba, neki od njih istupaju sa žestoko srpskih, čak velikosrpskih pozicija.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Da, situacija je bila uzavrela. Nisam imao pripremljen govor. Izašao sam za govornicu, preplavljen emocijama, vođen jednom jedinom mišlju: kako zaustaviti srljanje u sukob i rat.

I što ste rekli Saboru?

– Tražio sam smirivanje tenzija, uzajamnu toleranciju. Rekao sam da meni kao Srbinu, kao i golemom dijelu srpskog naroda, nije sporan hrvatski državni suverenitet. Pozvao sam da poštujemo hrvatsku državu. Spomenuo da se Srbi moraju navići upotrebljavati pridjev “hrvatski”. Rekao sam da kao Srbin, a nema većeg od mene, volim hrvatski narod. S druge strane, tražio sam da se kroz hrvatski Ustav, koji se upravo pisao, pitanje srpske autohtone manjine riješi priznavanjem kulturne autonomije te lokalnom i regionalnom samoupravom po modelu kakav već postoji u nekim uređenim europskim zemljama. Dakle, kažem Hrvatima da imaju pravo na svoju državu, ali da Srbi isto tako imaju pravo da sa svojom osobnošću budu integrirani u korpus hrvatske države.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dobili ste veliki pljesak?

– Da, zato što mi je Franjo Tuđman pružio ruku. Završio sam govor i idem sjesti u klupe, a nisam primijetio da je predsjednik države ustao iz prvog reda i krenuo za mnom. Okrenem se, Tuđman mi čestita, pružio ruku, a njegovi k’o vojska u aplauz.

Sjednica se prekida i odmah kreće pritisak da prihvatite mjesto potpredsjednika Sabora?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Da, udruženi pritisak Franje Tuđmana i šefa moje stranke Ivice Račana. Predsjednik je pragmatičan, jedno je potpredsjedničko mjesto u to vrijeme bilo rezervirano za predstavnika Srba. Nudili su ga Raškoviću, ali njemu je to bilo malo. Tuđman je u meni, kako se govorilo, prepoznao nekog svog Pribićevića. Račan mi obeća da će ponuditi programsku platformu za rješenje srpskog pitanja i tako pristanem.

Postajete potpredsjednik Sabora, ali to traje samo četiri i pol mjeseca? Prvih dana 1991. dajete ostavku. Zašto?

– Donosi se Ustav, sve mi amandmane kojima bi se uredio status Srba odbiju. U Saboru me tretiraju kao fikus. Dobar samo za pokazivanje inozemnim gostima. Ni Račan me ne podržava. Od obećanog programa ništa. Odlučno možda – takav je čovjek bio. Zaključio sam da više ne mogu figurirati kao predstavnik Srba. Faktički me ne priznaje ni vlast u Zagrebu ni moji sunarodnjaci u Krajini. Za njih sam postao Vuk Branković, sinonim izdaje.

U knjizi otkrivate dosad nepoznat podatak da ste osobno inicirali zatvaranje Golog otoka i kaznionice Stara Gradiška?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Nije samo moja zasluga, ali je bila moja inicijativa. Goli otok je ruglo koje je predugo trajalo. Sledio sam se kad sam ga obišao. U to su vrijeme, 1987., tamo još bili stariji maloljetnici. Užas! Umjesto da ih socijaliziraš i vratiš u život, dovedeš ih na mjesto zločina, u zatvor gdje su zidovi još bili puni krvi. Prilično smo konspirativno radili na zatvaranju Golog otoka i kazamata za političke zatvorenike Stara Gradiška, tako da je odluka Vlade sve ostale dovela pred gotov čin. Bile su to geste koje su na neki način najavljivale novo vrijeme.

Što danas znači biti Srbin u Hrvatskoj?

– Teško i bolno pitanje. Srbi u Hrvatskoj svedeni su danas na statističku grešku. Na idućem popisu stanovništva, 2021., bit će nas oko dva posto. Svejedno, kad god je neka uzburkana situacija, dežurni smo krivci. Sve i da hoće, Srbi više ne mogu ugroziti hrvatsku državnost. Mogu biti problem samo ako hrvatska većina ne shvaća da srpsko pitanje ne mogu rješavati ni manjinska zajednica ni stranke. Rješavanje problema Srba u Hrvatskoj mora biti državna politika. Briga većine hrvatskog društva. Grube izjave poput onih neka se sele ako im ovdje nije dobro, posve su izvan vremena, izvan civilizacije i izvan pameti.

Ali istodobno je srpska stranka dio parlamentarne većine?

Osobno sam protiv toga da srpske stranke ulaze u Vladu, bez obzira tko je činio. To vrijedi kako za desne tako i za lijeve vlade. Po meni, nemoralno je i nedemokratski da manjina odlučuje o krucijalnim pitanjima hrvatskog društva. To može djelovati prilično iritantno. S jedne strane, ispada da Srbi radi svojih interesa podržavaju svaku vladu, ne pitajući za njen profil. S druge strane, može se reći da Srbi moraju podržavati svaku vladu jer u suprotnom neće realizirati ni svoja prava. Ali, jadan je svaki premijer kojem su manjine vaga. Participacija srpskih stranaka u vlasti nije dobra. Nije dobra ni za Srbe, ni za Hrvate, ni za njihov međusobni odnos.

Uskoro će opet obljetnica pada Vukovara. Što bi Srbi trebali napraviti?

– Što bi Hrvati i Srbi trebali napraviti?! Uvijek mi se oko tih obljetnica postavlja pitanje jesmo li toliko narasli da pobijedimo sebe. Jesmo li napokon svjesni da moramo tražiti zajedničko rješenje. Već sam rekao da bi Srbi morali kleknuti na Ovčari. Kao što Hrvati moraju kleknuti u Jasenovcu. Žrtve su žrtve. I sve su naše. Ne možemo ih dijeliti. Ne mogu se generacije odgajati na podjelama. Ne možete slaviti pobjedu u Kninu a da potom ne odete u Grubore. Ne možete obilježavati dan ustanka u Srbu a da se ne odete pokloniti žrtvama u Borićevcu.

Evo, nedavno se prvi put dogodilo da je novi kninski gradonačelnik Marko Jelić otišao na parastos srpskim žrtvama pobijenim nakon Oluje u Gošićima!

– To je fantastična gesta, ali gesta pojedinca. Hrvatska takve geste mora ustrojiti kao državnu politiku. To znači da predsjednica države nakon proslave Oluje u Kninu ode u Varivode i pokloni se srpskim žrtvama. Ili da Milorad Pupovac poslije skupa u Srbu ode zapaliti svijeću i položiti cvijeće Hrvatima koji su likvidirani u Boričevcu.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.