Svake se godine proizvede oko 3 milijarde novih automobilskih guma, a njih oko 800 milijuna završi na smetlištu. Tijekom vožnje, kočenja ili driftanja dolazi do habanja gumenoga materijala i do otpuštanja stotine vrsta kemikalija u okoliš. Thilo Hofmann, profesor kemije okoliša na sveučilištu u Beču, tvrdi: »To su kemijski aditivi u gumi koji su vrlo toksični.« U potrošenom i izbačenom materijalu nalazi se i mikroplastika. Otrgnuti polimeri iz automobilskih guma čine sve veći udio u ukupnoj mikroplastici kojoj su izloženi okoliš i čovjek. Procjenjuje se da u Njemačkoj oko 30 posto mikroplastike potječe s ceste, piše Valerije Vrček za Glas Koncila.
U Kini je taj udio veći od 50 posto, a u Švedskoj i Švicarskoj iznosi 80, odnosno čak 90 posto (Sci. Tot. Env. 2022, 830, 154655). Ti visoki udjeli ne znače da je intenzitet prometa u Alpama ili Skandinaviji veći, nego da je u tim zemljama (relativno) smanjena emisija mikroplastike iz drugih izvora, poput ambalaže, tekstila, požara…
>Vrček: S bioplastikom ili bez nje biznis održivoga razvoja nastavlja svoju igru…
S ceste do stola
S obzirom na količinu mikroplastike i »gumenih« kemikalija koje s ceste lete uokolo, ne čudi otkriće istih kemijskih aditiva u voću, povrću i drugoj hrani. Nedavno su objavljeni znanstveni rezultati pretrage koji pokazuju da obična zelena salata sadrži kemikalije koje potječu iz izlizanih automobilskih guma (Front. Environ. Sci. 2024, 12, 1384506). Više je od 70 posto glavica salate onečišćeno barem jednom štetnom kemikalijom koja je s ceste sletjela u polje.
Posebno zabrinjava učestala pojavnost benzotiazola, kemijskoga učvršćivača gume, te derivata fenilen-diamina (6PPD), koji sprječavaju oksidaciju guma. To su kemijski markeri koji jasno pokazuju kako transportne aktivnosti mogu završiti – u kuhinji.
Kotači plastičnoga kolača
Kemikalije i mikroplastika iz automobilskih guma postale su svakodnevni dodatak na meniju. Austrijski su znanstvenici svojim analizama na zelenoj salati samo potvrdili već dobro poznato upozorenje da, u prosjeku, čovjek svakoga tjedna pojede (ili proguta) pet grama mikroplastike. Dio se toga plastičnoga kolača svakako odnosi na kotače. I to je izmjereno. Jedno putničko vozilo svakoga kilometra proizvede više oko 30 miligrama mikroplastike i kemijskih satelita. Jedan kamion – deset puta više. Nakon 60-ak tisuća kilometara vrijeme je da se promijene gume jer su »smršavjele« za 10-15 posto. Dio izgubljene mase, tako, završava u obliku prehrambenih aditiva.
>Vrček: Svjedočanstva cijepljenih kao lekcija za budućnost
Sociologija automobilskih guma
Naravno, putovati se mora. Stoga je ekološka cijena očekivana i razumljiva. No važno je izmjeriti, definirati i shvatiti posljedice i rizike. To je inventura okoliša (i tanjura) koji je mobilna civilizacija pretvorila u kemijsku kaljužu. Pristali smo na putnika koji umjesto dva potplata troši četiri galvanska proizvoda. Čak i onda kada se putnik vraća na ishodište gdje živi samo – vozač.
Osim obiteljskih i poslovnih ljudi, povlasticu vožnje na četiri kotača imaju i oni s tri (čitaj: četiri) prazna sjedala. Istu količinu ugljičnoga dioksida, sumpora, kemijskih aditiva i mikroplastike emitira obiteljsko vozilo kao i vozilo usamljenoga jahača, mamine maze, vječne studentice, avanturista… U toj se situaciji toksikologija transporta pretvara u sociološki poremećaj. To je, eto, otvoreni prostor za nove prometne regulacije, ograničenja, poreze i kazne.
>Vrček: Groblje prehrambenih aditiva Tko pije bromirana ulja?
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
