U nimalo iznenađujućoj maniri, mainstream mediji su s popriličnim oduševljenjem i u afirmativnom tonu popratili Koncert partizanske pjesme koji je u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista RH uz potporu Grada Zagreba. Pjesme su izvodili Mješoviti zbor Lira, Zbor Prosvjeta i Zbor Praksa.
Članica potonjeg zbora je i poučavala publiku tekstu pjesme “Se otto ore”.
Kao “zvijezde večeri” istaknute su dvije “dame u crvenom” – jedna bivša i jedna sadašnja saborska zastupnica – Katarina Peović i Dalija Orešković.
Stranka Domino osudila financiranje partizanskih pjesama iz džepova građana
Prije koncerta, ispred dvorane Lisinski konferenciju za medije održali su potpredsjednici stranke Domino Igor Peternel i Branka Lozo oštro osudivši koncert na trošak poteznih obveznika s repertoarom koji slavi zločine s kraja Drugog svjetskog rata i poraća.
>Peternel: Partizanske pjesme gradskim novcem čista su provokacija
I društvene mreže pune su reakcija čitatelja brojnih portala na Koncert partizanskih pjesama u Lisinskom.
No, jedan se komentar izdvojio od ostalih. Njegov je autor glazbenik Robert Međugorac koji se, osim glazbom, aktivno bavi i komentiranjem aktualnih društvenih i političkih događanja.
Međugorac je među ostalim istaknuo da je ovaj koncert zapravo poruka o tome što gradska vlast smatra poželjnim javnim nasljeđem.
Nakon svega – opet Međunarodnjakuša (Internacionala)?
“Nakon četrdeset i pet godina zajedničarskog (komunističkoga) jednoumlja pod upravom Beograda…
Nakon zabrane slobode govora, slobodnih izbora i višestranaštva…
Nakon poslijeratnih logora, tamnica, progona, smaknuća bez suda i desetljeća šutnje o komunističkim zločinima…
Nakon otvaranja spisnika (arhiva) i pronalaska stotina masovnih grobnica i jama u kojima su pronađeni posmrtni ostatci žena, djece, civila, ranjenika, bolesnika i razoružanih hrvatskih vojnika…
Nakon razaranja Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Zadra, Petrinje, Siska, Pakraca, Gospića, Karlovca, Osijeka, Vinkovaca, Lipika, Slavonskog Broda i brojnih drugih hrvatskih gradova pod istom onom crvenom zvijezdom petokrakom tijekom Rata za nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije (Domovinskoga rata)…
POD POKROVITELJSTVOM GRADA ZAGREBA OPET ODZVANJA MEĐUNARODNJAKUŠA?
To nije tek koncert nego politička poruka
Pjesma koja je desetljećima bila himna zajedničarskoga (komunističkoga) pokreta i jedno vrijeme službena himna Sovjetskoga Saveza danas se ponovno izvodi u hrvatskom glavnom gradu, zajedno s drugim partizanskim i sovjetskim pjesmama, uz govore o sovjetskim “osloboditeljima” i njihovim “Kaćušama”.
Zastrašujuće i uznemirujuće.
To nije tek glazbovanje (koncert).
To je javna obznana (program) obdržničkog (političkoga) sjećanja. To je odabir znakova (simbola). To je poruka o tome što gradska vlast smatra poželjnim javnim nasljeđem.
>Mesić, Peović, Orešković i ekipa u Lisinskom, uz Tomaševićevu potporu – zahvalili partizanima!
Dvostruka mjerila nisu pomirba
Ista uprava Lisinskog je prije nekoliko mjeseci uskratila dvoranu bugarskom zboru Voices of Bulgaria za nastup u ustroju (organizaciji) Hrvatske pravoslavne crkve.
Istodobno se uporno odbijaju nastupi Marka Perkovića Thompsona u hrvatskoj metropoli.
Josipa Dabru se kažnjava zbog Grobnice od zlata?
Ali za Međunarodnjakušu (Internacionalu) nema nikakvih zapreka?
Dakle, nije prijepor (problem) u tomu smije li glazba imati svjetonazor.
Prijepor je u tomu što se jedan svjetonazor zabranjuje, a drugi javno promiče novcem svih građana.
To nije narodovlašće (demokracija).
To nisu jednaka mjerila.
To nije pomirba.
To je povlašteni odnos prema jednoj povijesnoj misaoslovnoj (ideološkoj) baštini i sustavno potiskivanje druge.
Povijest se ne može graditi na zaboravu
Narod koji zaboravlja žrtve zajedničarstva (komunizma), prije ili poslije počinje veličati njegove znakove (simbole).
Narod koji zaboravlja Bleiburg, Križni put, Hudu Jamu, Macelj, Jazovku i stotine drugih stratišta, otvara vrata povratku iste misaoslovne (ideološke) sljepoće koja je te zločine omogućila.
Još je manje razumno da se pod pokroviteljstvom hrvatskoga glavnoga grada veličaju znakovi sustava koji je desetljećima gušio hrvatsku slobodu.
Koljački antifašizam je posljednje utočište hulja
Samuel Johnson zapisao je:
“Domoljublje je posljednje utočište hulje.”
U hrvatskim prilikama Drugoga svjetskog rata i Rata za nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije/Domovinskog rata moglo bi se jednako tako reći:
“Koljački antifašizam posljednje je utočište hulja.”
Jer kada ponestane odgovora o zločinima tih navodnih protusnopljaša, o jamama, logorima, progonima i masovnim smaknućima, uvijek ostaje ista riječ kojom se pokušava ušutkati svaka rasprava:
“Antifašizam.”
Kada ponestane dokaza, počinju naljepnice (etikete). Tada svaki neistomišljenik preko noći postaje “fašist”, a svaka rasprava završava prije nego što je uopće započela.
A nijedan naziv, pa bio on i najsvetiji, ne može oprati krv stotina tisuća nevinih ljudi, opravdati rušenje hrvatske države niti izbrisati višestruko smanjivanje hrvatskoga područja (teritorija).
Danas su rubnjaci (ekstremisti) u Lisinskom pjevali pjesme koje niti jedan hrvatski branitelj nikada pjevao nije, niti u Domovinskom ratu, niti u bilo kojem prije, a niti će ikada pjevati ako opet, ne daj Bože, zagusti.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.