Danas je skoro općeprihvaćeno kako je demokracija jedini moralno prihvatljiv politički sustav. Međutim, nikako da saznamo o kakvoj se moralnosti u demokraciji radi. Francuski filozof Montesquieu je smatrao kako svaki politički sustav mora imati svoje moralno načelo koje ljude pokreće na djelovanje. Tako se monarhija oslanja na čast, despocija počiva na strahu, dok se republikanski poredak zasniva na vrlini. Piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti.
Republikanska vrlina podrazumijeva poštovanje prema institucijama, bez obzira na to trenutno obnaša neku državnu funkciju. Republikanac je netko tko se ne smatra slugom nijednog čovjeka, već slugom države. Republikanac radi u korist općeg interesa. Nešto od te moralnosti je preneseno i na shvaćanje demokracije, međutim, u demokraciji je opći interes definiran preko volje naroda, koja je nejasna i promjenjiva veličina.
Potrebno je uvijek više i još različitosti, pravednosti i uključivosti
Moralnost demokracije je definirana preko vrijednosti čiji je sadržaj subjektivan, premda se one smatraju općevažećim i obvezujućima. Tako ćemo u demokracijama nailaziti na mantre bez jasnog kognitivnog sadržaja, poput poštivanja različitosti, uključivosti ili pravednosti, koje nam više prenose nejasan osjećaj, nego daju jasnu sliku o značenju tih pojmova. Koliko je, na primjer, različitosti ili uključivosti dobro za neko društvo?
>Ristić: ‘Novi svjetski poredak’ je svijet bez poretka i pravila…a to je definicija pakla
Odgovor je, naravno, kako su te vrijednosti apsolutne, pa im ni ne možemo postavljati granice. Potrebno je, dakle, uvijek više i još različitosti, pravednosti i uključivosti. Kako je, recimo, pravednost puko subjektivni pojam koji znači preraspodjelu dobara u skladu s potrebama ljudi, oni koji donose odluku o tome koliko pravednosti je potrebno su oni koji su za sebe prisvojili poziciju moralnih arbitara društva.
Tako vidimo kako demokracija ima problem s izvorom autoriteta za svoje načelo moralnosti. U teokratskim društvima, kao što je Iran, taj problem je riješen putem religijskog autoriteta islama. Mule su propovjednici i branitelji islamske vjere, pa su tako oni ovlašteni moralni autoriteti društva. Svojim autoritetom oni postavljaju moralne granice demokraciji i određuju pravovjernost moralnih i religijskih uvjerenja ljudi.
„Kampanja koja je po svemu ličila na masovnu inicijaciju ljudi u neki opskuran kult“
Liberalna demokracija, međutim, ne posjeduje poveznicu s nekim višim izvorom autoriteta, pa se ne može pozivati na religijska načela kako bi branila svoj poredak, već se isključivo oslanja na promjenjivu volju ljudi. Volja naroda se institucionalno kanalizira putem povremenih izbora i tržišta ideja i htijenja. Zbog toga vladari ljudskih sudbina u demokraciji žele uvijek predstaviti kako njihova volja odgovara volji naroda.
Međutim kada odlučivanje o društvenoj vrlini prepustimo slobodnom tržištu ljudskih želja, susrećemo se s ozbiljnim nedostacima. Herodot nam prenosi kako su Perzijanci prvi primijetili ovaj paradoks demokracije vezano za grčke polise. Po njima, na agori starih Helena vlada duh prijevare. Tamo ljudi lažu jedni druge kako bi u što boljem svjetlu predstavili svoj proizvod. Laž i obmana su jedine vrline kojima se klanja u demokraciji.
Istinitost ovog starog uvida mogli smo nedavno i sami provjeriti na svojoj koži kada smo bili izloženi kampanji cijepljenja. Agenda masovnog cijepljenja stanovništva zahtijeva povjerenje stanovništva. Dozvoliti da ti netko ubrizga u venu nešto za što nisi siguran što je, zahtijeva nešto što se može opisati kao iracionalni čin vjere. Tako smo mogli vidjeti na djelu kampanju koja je po svemu ličila na masovnu inicijaciju ljudi u neki opskuran kult.
U demokraciji istina je ono što trenutno prolazi na tržištu
Svećenici tog novog kulta bili su razni znanstvenici i liječnici koji su paradirali na TV ekranima kao eksperti. Njihov je zadatak bio zadobiti povjerenje ljudi kako bi se odlučili na nešto na što se sami nikad ne bi odlučili. Ti eksperti i sama indoktrinacija ljudi proizvod su demokratskog zahtijeva, jer je sam čin morao biti dobrovoljan. Njihov motiv je bio tržišni – igrali su za onog tko plaća, a moglo im se vjerovati koliko i poslovičnom Cigi koji hvali svoga konja.
Zbog toga su se u kampanji cijepljenja svi pitali čije interese ti eksperti zastupaju. Njihova istinoljubivost je bila himera, jer je u demokraciji istina ono što trenutno prolazi na tržištu. Tako se pokazuje kako je beskrajni cinizam jedini pravi moralni autoritet u liberalnoj demokraciji. Ni ne može biti drukčije kada za vrhovni autoritet postavimo promjenjivu volju ljudi.
Otuda ostaje tajna otkud liberalnoj demokraciji danas aureola najboljeg od svih mogućih poredaka? Ona prije sliči na politički poredak za čovječanstvo na umoru, čovječanstvo koje je odustalo od postavljanja visokih ciljeva pred sebe, koje je odustalo od vlastite budućnosti.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.