Živimo u svijetu u kojem je, barem nominalno, vrhovna vrijednost ljudska sloboda. Oko toga će se složiti svi, kako oni koji smatraju da je sloboda ugrožena ili je nema dovoljno, tako i oni koji vjeruju kako danas uživamo slobode o kojima mnogi do jučer nisu mogli ni sanjati. Štoviše, od raspada Sovjetskog Saveza i uspostave svjetske dominacije Amerike i njenih zapadnih saveznika, sloboda je postala vladajuća dogma, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju, uz dopuštenje autora, prenosimo u cijelosti.
Tu se ne misli samo na političke slobode, koje se pokrivaju zvučnim imenom demokracije, već i na slobode od svih mogućih ograničenja, kako kulturnih i društvenih, tako i onih moralnih, pa čak i ograničenja definiranih ljudskom prirodom. Ne postoji nijedan segment ljudskog postojanja koji nije izvrgnut ovom prevrednovanju. Sloboda je postala jedini autoritet. Sa svih strana smo “prisiljeni na slobodu”.
Suspendirana su sva pravila, izbrisane su sve granice…
Druga strana medalje ovog prometejskog zova čovječanstva jest da se, unatoč tome, ili upravo zbog toga, svi osjećamo kao da živimo u okovima. Imperativ slobode nudi osjećaj zatvora. Sav poznati ljudski svijet postao nam je stran i želimo ga se osloboditi. Jureći za oslobođenjem počeli smo sličiti kao da nas je sve pravio Epimetej, bog nejake pameti, koji je zaboravio ljudima dodijeliti posebnu prirodu.
Suspendirana su sva pravila, izbrisane su sve granice, čak i ona najveća, između ljudi i bogova. Kao što znamo, glavna razlika između ljudi i bogova je ta da je bogovima dozvoljeno ono što je ljudima nemoguće. To ne znači da su bogovi samo snažniji, pametniji ili brži od ljudi, već, prije svega, da bogovi mogu kršiti pravila, pa čak i prirodne zakone, čije je prekoračenje bez izuzetka izvan ljudskih moći.
Za bogove postoje izuzetci. Bogovi mogu prkositi gravitaciji, oni mogu po volji uzimati i mijenjati oblike, recimo, uzeti lik bika ili čovjeka, mogu usred dana spustiti tamu na zemlju. I naravno, mogu prkositi smrti. Drugim riječima, bogovi su jedini koji su po prirodi slobodni. Njihova sloboda je izgrađena na izuzecima od pravila. Točnije, bogovi mogu nekažnjeno kršiti pravila, dok su ljudi njima “okovani”.
Naravno, kršenje pravila nije glavna funkcija bogova. Njihova funkcija je da primjenjuju pravila na ljudski svijet i strogo brinu o tome da ona ne budu prekoračena. Ako bi bogovi stalno kršili pravila ili pak, poput Prometeja, pomagali ljudima da ih krše, tada bi pravila izgubila smisao i svijet bi se srušio u kaos. Bogovi krše pravila samo kako bi ljude podsjetili na to tko je gospodar, tko stvara pravila i koga trebaju poštivati.
>Borislav Ristić: Cvrčak neće više cvrčati samo u lektiri, već i na tavi
Kršćanski nauk
Ovo je shvaćanje poretka i slobode bilo karakteristično za antički svijet. No, on je stvarao više zbrke nego što bi pomogao ljudima u razumijevanju sebe i svijeta. Kršćanstvo je tu bilo puno jasnije. Postoji samo jedan Bog, stvaratelj svijeta, i on se ne miješa previše u poslove ljudi. Bog stvara svijet i njegove zakone, ali ih ne krši, ako izuzmemo čuda, koja za ljudski razum ostaju tajna i stvar su božanske milosti.
Po kršćanskom je nauku svijet dobro skrojen i njegova su pravila univerzalno važeća i primjerena ljudima. Ovo je bilo jako važno, jer se ljudska zajednica temelji na shvaćanju kako se pravila odnose i primjenjuju jednako na sve, osim na suverena, koji je čudan izuzetak, jer je on istovremeno i čuvar poretka i onaj na kojeg se pravila tog poretka ne odnose. Suveren je onaj koji je izuzet iz zakona.
>Ristić: Izostanak ljubopitljivosti pretpostavka je i preporuka ulaska u ekskluzivni klub društva
Tako ideja univerzalne jednakosti i stabilnosti nekog poretka počiva na izuzeću i apsolutnoj slobodi suverena. Da bismo svi bili jednaki, samo jedan mora biti slobodan. Naravno, kvarljivost ljudske prirode brzo dovede do toga da se ova sloboda suverena izvrgne u tiraniju. Tiranin je ne onaj koji strogo primjenjuje pravila, već onaj koji ukida sva pravila. Tada pravila više ne postoje, postoji samo samovolja tiranina.
Definicija pakla je svijet u kojem nema nikakvih pravila
Definicija pakla je svijet u kojem nema nikakvih pravila. Prema riječima Dostojevskog, to je svijet bez Boga, u kojem je sve dozvoljeno. Sotona je gospodar koji ukida sva pravila. Ne postoje pravila, već samo kapric gospodara čija želja je jedini zakon. Ono što danas spada pod neko pravilo, već sutra može postati prijestup, ako gospodar odluči izmijeniti to pravilo. U paklu nema nevinih, tamo važi presumpcija krivnje.
>Ristić: Tko danas piše zakone? Od demokracije je nastao sustav bez odgovornosti?
“Novi svjetski poredak” je svijet bez poretka
Svijet u kojem se svi klanjamo slobodi kao vrhovnoj vrijednosti, postao je obećanje da se svi možemo igrati bogova. “Novi svjetski poredak” je svijet bez poretka i pravila. U takvom svijetu oni najmoćniji su učinili sebe bogovima za koje ne važe nikakva pravila, dok oko sebe šire samo kaos. Zato odgovor za današnju krizu nije više slobode, već više stege i pravila, kako bismo ponovno izgradili temelje društva.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.