Ristić: Izostanak ljubopitljivosti pretpostavka je i preporuka ulaska u ekskluzivni klub društva

Jedan od pouzdanijih načina da saznamo u kom smjeru se kreće naš svijet jest da se zaputimo do obližnje knjižnice neke visokoškolske ustanove. To je i logično, jer se u tim obrazovnim ustanovama regrutiraju ljudi koji će koliko sutra oblikovati našu budućnost. Kako čitanje prethodi stvaranju, dobro je znati što se na tim mjestima čita, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

Ako otvorite i prelistate bilo koju knjigu koja ima pretenziju da postane dio visokoškolske naobrazbe odmah će vas zapljusnuti more citata koji iskaču iz nje. Ne radi se samo o običaju da se stranice tih knjiga nakite obaveznim fusnotama, već o stalnom pozivanju na to što su o nekoj stvari rekli neki drugi. U njima nema ničeg originalnog, samo puki doksografski pregledi stanja stvari u nekoj oblasti.

>Kulturno neutralne institucije su opasna zabluda klasičnog liberalizma – one nikada nisu postojale

Većina te literature izgleda poput srednjoškolskih uradaka čija je jedina svrha pokazati profesoru da ste uradili svoju domaću zadaću.

Danas u obrazovnom sustavu nisu na cijeni nove ideje i originalni teorijski doprinosi

No, danas u obrazovnom sustavu nisu na cijeni nove ideje i originalni teorijski doprinosi, već skolastičko utvrđivanje i slijeđenje naučenog gradiva. Taj obrat od teorijske inovativnosti ka skolastičkom dogmatiziranju nije karakteristika samo obrazovnog sustava već i dominantne kulture uopće. Kako se nova društvena elita učvrstila na svojim pozicijama, sustav obrazovanja stavljen je u svrhu proizvodnje, testiranja i selektiranja budućih članova elite.

Zbog toga se u današnjim obrazovnim ustanovama ne radi o tome da se mladi ljudi iniciraju u znanje, već je po srijedi njihova inicijacija u članstvo određene statusne skupine. Onaj koji prolazi kroz inicijaciju mora savladati vještine koje mu otvaraju vrata za članstvo u ekskluzivnom klubu. Stoga je taj sustav trstiranja i organiziran tako da bira one koji će podržavati i braniti dani sustav, a ne one koji će dovoditi u pitanje postojeći poredak.

To pravilo selekcije po lojalnosti a ne izvrsnosti vrijedi i za sve druge ključne segmente društva. Kako je novinarstvo prestalo biti poziv a postalo profesija, tako i tu možemo primijetiti usvajanje sličnih modela selekcije. Tako komentaranje aktualnih događaja sve manje ima veze s objašnjavanjem onoga što se događa, a sve više s tim da novinar pokaže kako je zapamtio gradivo koje će biti na testu. Važnije je dati do znanja kako ste uspješno usvojili sve fraze političke korektnosti, nego postavljati pitanja koja bi nas eventualno mogla dovesti do novih spoznaja. To vas vodi u prvi red u učionici, umjesto da budete gunđala iz zadnje klupe.

Možda je sve to samo znak kako smo kao društvo ostarili

Taj fetiš citiranja i recitiranja napamet naučenih fraza nije rezerviran samo za obično novinarstvo, već ga možemo naći i u ozbiljnijoj publicistici. I u takvoj publicistici sve češće možemo naći citate i fusnote, kao da se radi o kakvom znanstvenom djelu, a ne o pokušaju da se čitatelju jednostavnim jezikom približi neka kompleksna ideja. Umjesto da se pokuša osvijestiti čitatelja oko nekog problema ili mu samo pružiti informaciju, moderna publicistika sve više liči na dijete koje u učionici maše pred učiteljem s dva prsta i viče “Mogu ja! Mogu ja!” Svi pokušavaju dati do znanja da imaju tražene osobine i umijeća.

Kada ljudi prestanu propitivati vlastita stajališta i vladajuću ortodoksiju, to znači da su objavili kapitulaciju mišljenja i da nemaju više što novoga za reći. Izostanak ljubopitljivosti znači nedostatak intelektualnog angažmana, umirovljenje mišljenja. Danas je, međutim, izostanak ljubopitljivosti pretpostavka i preporuka ulaska u ekskluzivni klub društva. Ne možete pripadati takozvanoj javnosti ako ste zadržali stare navike propitivanja autoriteta i službenih istina. Zbog toga i imamo ovaj karneval banalnosti i papagajštine u javnom prostoru danas.

Ali, možda se tu radi i o još nečemu. Možda je sve to samo znak kako smo kao društvo ostarili. Čovjek ostari onda kad više nema energije ili hrabrosti postavljati prava pitanja. Možda smo samo proizvod kulture u opadanju, civilizacije koja više nema što reći, i koja se još samo sa sjetom sjeća svojih davnih petica u dnevniku, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.