Kada želimo razumjeti vrijeme u kojem živimo obično svoje doba uspoređujemo s prošlim vremenima. Jedni će tim pogledom unazad pokušati poduprijeti svoj osjećaj kako je vrijeme u kojem živimo puno bolje u odnosu na ono prošlo, doba napretka i radikalne novine, dok će drugi tvrditi kako ničeg novog nema pod kapom nebeskom, da smo, dapače, nazadovali kao vrsta u odnosu na one koji su ovuda prošli prije nas, piše Borislav Ristić za Večernji list.
Jedno gledanje bismo obično nazvali progresivnim, dok bi drugo bilo konzervativno. Ako pak nabacimo dvogled i bacimo pogled, mogli bismo reći kako je i jedno i drugo viđenje, doduše, legitimno, ali i jednostrano i ograničeno u svom dosegu. Vidjet ćemo kako oni samo prividno govore o istim stvarima, ovisno o kutu pod kojim gledaju. Dok jedni misle na materijalni napredak, drugi više govore o duhovnoj stvarnosti, rastu i razvoju.
Ako gledamo duhovnu stranu čovjeka, svakako važi ona starozavjetna istina kako se tu malo što mijenja. Pojedinci mogu duhovno rasti i razvijati se, ali moralni napredak čovječanstva kao vrste prilično je jalova storija. Nekih pomaka naprijed ili unazad unutar ljudske vrste može biti, ovisno o odnosima između različitih skupina ili prevazi jedne skupine nad drugom, ali moralnost same vrste ostaje manje-više nepromijenjena.
Demokracija je rođena u vojnom logoru
Kada govorimo o promjeni ili napretku, onda prije svega mislimo na materijalni napredak. Uvijek je bilo novih izuma i tehničkih inovacija, od kojih su neke bile jako važne, i to je ono na što uglavnom mislimo kada govorimo o napretku čovječanstva. Čovjek je dvogubo biće, Dedek Kajbumščak koji jurca naokolo s novim Teslom. Ti novi izumi sa sobom nose izazove s kojima se naša atavistička narav mora nekako izboriti.
Tako gledano, ono što inače smatramo velikim promjenama u našem shvaćanju društva, pravde ili istine, u velikoj mjeri su samo prilagođavanja izazovima koje je pred nas stavio razvoj tehnike. Recimo, naša politička shvaćanja su se u velikoj mjeri mijenjala s razvojem vojne tehnike. Izum samostrela, recimo, omogućio je i civilima da budu relativno efikasni u borbi, jer rukovanje njime ne zahtijeva naročitu vježbu.
Običan je trgovac ili seljak naoružani samostrelom sada mogao zamijeniti dotad skupi trening profesionalnog vojnika. Kada običan građanin može sa sigurne udaljenosti biti jednako ubojit kao i neki vitez, to remeti dotad uspostavljeni politički balans snaga. Ako naoružani seljak može preko gledati kralja preko nišana, onda i kralj gleda drukčije seljaka. Demokracija je rođena u vojnom logoru, a ne u glavama filozofa.
Danas ne znamo tko piše niti tko donosi zakone
Slično je sa shvaćanjem pravde. Nekada je glavni argument u prilog moralne poželjnosti liberalne demokracije bio da je to sustav koji zakonodavni proces čini otvorenim prema javnosti. Zakoni se donose tako što ih prvo javno predlažu zastupnici koje je izabrao narod, a onda slijedi javna rasprava i glasanje narodnih zastupnika o tim zakonima. Ako se narodu ne svidi kako je njihov zastupnik glasao, mogu ga smijeniti na izborima.
Ovakva procedura se činila puno pravednijom i poštenijom od dotadašnje prakse donošenja zakona putem dvorskih intriga ili samovolje kralja. Zakoni su bili kratki i jasni, tako da ih svatko može razumjeti. Tu nije bilo puno preambula i paragrafa, između ostalog i iz praktičnih razloga jer je trebalo sve to napisati rukom. Nije tu bilo zakona od deset tisuća stranica, pisanih na jeziku koji razumiju samo posvećeni i struka.
Danas bez tumačenja “struke” ne možete ni razumjeti većinu zakona. U stvari, mi ni ne znamo tko piše, niti tko donosi zakone po kojima se danas odmjerava pravda. Imamo samo neku maglovitu predstavu o armiji birokrata u Bruxellesu, koji te zakone pišu po diktatu interesnih skupina. Nitko ne zna imena tih ljudi. Njihova imena ne znaju čak ni zastupnici koji glasaju. Nitko ne čita te juridičke plahte od nekoliko tisuća stranica.
Vidimo samo posljedice zakonskih odredbi: migracije, rodne ideologije, ratove i mir…
Na tom primjeru vidimo kako je tehnološki napredak u velikoj mjeri unazadio samu ideju liberalne demokracije, za koju se izvorno vezivala ideja vladavine prava. Nikome više nije bitna demokratska procedura. Tehnologija to sve završava puno efikasnije. Za mnoge od zakonskih odredbi niti ne znamo da postoje, niti da je itko za njih glasao, ali vidimo njihove posljedice, od masovne imigracije, rodne ideologije, pa do pitanja rata i mira.
Tehnologija je uspjela od demokratske procedure napraviti mračnu komoru čije funkcioniranje ne razumiju ni sami zakonodavci. Ako je anonimni birokratski aparat postao jedini stvarni izvor vlasti, tu se onda postavlja pitanje odgovornosti. Spoj tehnologije i liberalne demokracije stvorili su sustav bez odgovornosti – a kada nitko nije odgovoran, onda odgovoran postaje sam sustav. U direktnom sukobu između sustava i naroda, jedini mogući odgovor na ovaj izazov suvremene tehnologije postaje slamanje samog tog sustava.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
