“Perković i Mustač su bili “nedodirljivi” i dugo godina njemačkim istražnim organima nedostupni. Oni su se javno rugali njemačkoj tjeralici kao i njemačkoj pravnoj državi. Tu su ih Pantovčak, vlada, veleposlanstva, konzulati i mediji podržavali. Instalirali su svoju djecu, rodbinu i prijatelje na sve ključne državne funkcije tako da se nisu imali čega bojati” priča Robert Zagajski, sin ubijenog hrvatskog emigranta Đure Zagajskog koji je konačno dočekao da su organizatori ubojstva njegovog oca pred sudom. Iako još ne zbog ubojstva Đure Zagajskog, već zbog ubojstva koje se dogodilo četiri mjeseca kasnije – ubojstva Stjepana Đurekovića.
Đuro Zagajski, rođen je 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande”. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. Sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije.
Ubijen je u noći s 26. na 27. ožujka 1983. u Münchenskom parku Vrt fazana.
Donosimo razgovor s njegovim sinom Robertom Zagajskim čija je priča – potraga za istinom i pravdom ujedno i važan dio dokumentarnog filma ‘Ubojstvo u ime Tita’.
Gospodine Zagajski, Vaš otac je imao šest godina kada je Drugi svjetski rat završio. On je odrastao u komunističkoj jugoslaviji i kao maloljetnik je nekoliko puta pokušao pobjeći u inozemstvo. Zašto on nije mogao prihvatiti komunističku Jugoslaviju?
Moj otac nije mogao podnositi nepravdu, kršenje ljudskih prava i neljudski karakter komunističke partije. Njegova savjest mu to nije dopuštala. On, kao i mnogi drugi, nisu mogli disati, misliti i djelovati kao Hrvati. Zato je on bježao iz te tamnice Hrvata u demokratski svijet da može kao slobodan čovjek živjeti i raditi.
Kad ga je UDBA u Zagrebu mučila trajno su mu oštetili bubrege. Zbog toga je do svoje mučeničke smrti patio, išao je godinama na dijalizu da bi na kraju dobio drugi bubreg. Ta zločinačka UDBA je od njega napravila invalida i to ga je još više motiviralo da svu svoju snagu i energiju upotrijebi u rušenju te zločinačke i komunističke Jugoslavije. Naravno da mu je cilj bio samostalna, slobodna i demokratska Hrvatska u kojoj će se poštivati temeljna ljudska prava.
Za Udbu je Vaš otac bio “državni neprijatelj” i “terorista”.
Moj otac je bio čovjek, Hrvat, vjernik, borac za slobodu i ljudska prava! On je bio sin, brat, suprug i dragi otac! Živio je u SR Njemačkoj gdje je uživao politički azil. A mi znamo da je Njemačka pravno uređena država. Da je moj otac bio to što mu je UDBA predbacivala onda bi se njemu u Njemačkoj, kao pravnoj državi, za svaki krimen sudilo. Moj otac, kao i mnogi drugi Hrvati, je ubijen bez ikakvog suđenja, dokaza i presude da su krivi za optužbe.
Jugoslavija je bila ta koja se je služila državnim terorom protiv svojih neprijatelja. I zbog tog svog komunističko-terorističkog karaktera ona nije mogla opstati.
Kakvu ulogu su u ubojstvu Vašeg oca imali Zdravko Mustač i Josip Perković?
Dana 22. siječnja 1982. godine Centar SDS Zagreb izveo je “Operativnu obradu” nad mojim ocem. Predložio ju je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je samu operativnu obradu nad mojim ocem vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.
Tko je sve špijunirao Vašega oca?
Osoba od posebnog povjerenja mojega oca bio je S. M., koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo” i “Dubravko”. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb. Suradnik “Emin” je bio I. S., kojeg su vodili djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a koje je oko vođenja suradnika instruirao Josip Perković.
D. Š. P. je angažiran 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat”. Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.
U izjavi suradnika “Jerka” od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, B. S., rođen 7. siječnja 1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo putem pismenim ili direktnim kontaktom sa službom DS”.
“Jerka” je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.
Suradnik “Pjesnik” je bio M.Š., kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.
Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i M. D. – “Hanzi”.
*Napomena: Imena su poznata, ali su inicijali navedeni zbog predstojećeg svjedočenja na sudu, sukladno pravilima pravosudnog postupka u Njemačkoj.
Ubojstvo Vašega oca do danas nije rasvijetljeno. Što Vi znate o njegovim zadnjim satima?
Tu subotu, 25. ožujka 1983. godine, je otac proveo kod kuće, pisao je nešto na stroju. Navečer ga je netko nazvao na telefon. On se je obukao, stavio kapu na glavu i uzeo kišobran. Prije nego je napustio stan, oko 20 sati, rekao je mlađem bratu da ostavi čaj na stolu da se hladi. To znači da nije namjeravao dugo ostati vani.
Zanimljiva je izjava “Emina” od 25.02.1983. godine u kojoj on tvrdi da je moj otac stekao potpuno povjerenje u njega i da u posljednje vrijeme zna dolaziti u njegov stan i duže se zadržavati, dok je ranije izbjegavao da zajedno odu bilo kuda izvan javnih lokala. Sada je spreman i da se sa “Eminom” nasamo vozi u njegovom automobilu.
Otac je pronađen mrtav 26. ožujka 1983. u jutarnjim satima u vrtu fazana. Ta poljana se nalazi na periferiji Münchena i nije osvijetljenja. Jedna je žena čula u noći osobu koja viče: “Hilfe!” (U pomoć!) To su bile zadnje riječi moga oca.
U vrijeme njegova ubojstva bili ste sedamnaestogodišnji mladić.
Da, i to je obilježilo moj život. I neću se smiriti dok nalogodavci, organizatori i izvršitelji njegova ubojstva ne izađu pred sud.
Imate li neke naznake tko je ubio Vašega oca? Tko je izvršitelj?
Sve je vodila zagrebačka udba na čelu s Franjom Vugrincom koji je umro prije nekoliko mjeseci. Šef odjela u zagrebačkoj udbi za borbu protiv hrvatske emigracije bio je Mišo Deverić. A njihovi šefovi u republičkoj centrali udbe u Zagrebu bili su Josip Perković i Zdravko Mustač kojima se upravo sudi u Münchenu.
Dakle, ove osobe znaju tko je bio izvršitelj, oni su bili spona između nalogodavaca u Beogradu i neposrednih izvršitelja. Oni moraju odgovarati za svoju ulogu u ubojstvu moga oca.
Njemačka policija istraživala je ubojstvo Vašega oca. Kakvo iskustvo ste imali sa njima i da li je za njih ubojstvo Vašega oca završeno?
Njemačka policija nije mogla odraditi svoj posao onako kako je htjela. Nama su tada rekli da svi putevi vode prema jugoslavenskom konzulatu u Münchenu i da su oni tu nemoćni.
U Njemačkoj ubojstvo ne zastarjeva. Time postoji i nada da će se kad tad ovo ubojstvo moga oca rasvijetliti.
Jeste li Vi osobno imali problema s udbašima? Jesu li i Vama prijetili?
Poslije očeva ubojstva pitao sam “Emina” gdje je njegov auto. On mi je hladnokrvno rekao da ću završiti kao i otac ako ne prestanem sa pitanjima. Njegov auto je završio u Austriji na otpadu jer je navodno poslije automobilske nesreće bio totalno slupan. “Eminu” se naravno nije ništa desilo. I tako su važni dokazi uništeni.
M. Š. je druga osoba koju sam zbog očeva ubojstva kontaktirao. On je navodno upoznao oca u zatvoru i kad je došao u Njemačku radio je sve da dobije njegovo povjerenje. Na kraju mu je moj otac bio vjenčani kum. Tog dana sam došao u njegov stan i njegova žena Njemica mi je rekla da je on u Jugoslaviji i da će se za nekoliko sati vratiti avionom. Tu moram naglasiti da se je on hvalio da ima politički azil. Kad sam opet poslije došao u njegov stan on mi je osobno otvorio vrata. Odmah je podigao majicu, pokazao mi pištolj i rekao: “Ovdje ti je leglo udbe!”
Stanko Nižić je bio jedan od prijatelja Vašega oca kojega je UDBA 23.08.1981. u Zürichu ubila.
To svirepo ubojstvo njegova prijatelja Stanka Nižića je mog pokojnog oca duboko potreslo. On je pokušao sve da se organizatori i počinitelji tog ubojstva otkriju. Od onda su već prošle 33 godine i do danas ni to ubojstvo nije rasvijetljeno.
Luka Kraljević i Stjepan Đureković su bili s Vašim ocem usko povezani. Zašto su oni za komunističku Jugoslaviju bili opasni?
Stjepan Đureković je mogao ujediniti male emigrantske grupacije i djelovati kao most između Domovine i emigracije. Bio je veliki ekonomski stručnjak i intelektualac. Oni su planirali osnovati jednu radio stanicu u borbi protiv komunističkog režima. Pored toga su htjeli doprinijeti bankrotu pred kojim se je Jugoslavija 1982. nalazila i koji je uslijedio iduće godine. Oni su zato pripremali letke na više jezika kao i antikomunistički propagandni materijal. Taj materijal se je slao u Jugoslaviju poštom, prebacivao ilegalno preko granice i dijelio turistima.
Družili ste se i pokojnim Damirom Đurekovićem. Kakvo sjećanje imate na njega?
Damir i ja smo se često sastajali kod Augsburga u restoranu Luke Kraljevića. Luka Kraljević je bio prijatelj i suradnik naših očeva i kod njega smo se osjećali sigurno. Imali smo u njega veliko povjerenje i cijenili smo njegove savjete i brigu o nama.
Damir i ja smo imali istu sudbinu i pričali smo o našim problemima. On mi je pričao da mu stalno prijete i da će njega, kao i oca mu, ubiti. Zato je on htio pobjeći iz Njemačke u Ameriku. Luka Kraljević i ja smo ga od tog nauma odgovarali. Međutim, neke druge osobe su ga ipak savjetovale da napusti Njemačku kao što je i učinio. Najprije je otišao u Ameriku i kratko poslije toga u Kanadu. Kao što je poznato, pronađen je mrtav 10. rujna 1987. u kanadskom gradu Calgary. On je ubijen samo zato što je bio sin Stjepana Đurekovića.
Hrvatska je nakon velikog pritiska EU-e izručila Njemačkoj najprije Josipa Perkovića pa onda i Zdravka Mustača. Oni su bili dugo godina na međunarodnoj tjeralici zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu kod Münchena. Što Vi osobno očekujete od ovog procesa?
Perković i Mustač su bili “nedodirljivi” i dugo godina njemačkim istražnim organima nedostupni. Oni su se javno rugali njemačkoj tjeralici kao i njemačkoj pravnoj državi. Tu su ih Pantovčak, vlada, veleposlanstva, konzulati i mediji podržavali. Instalirali su svoju djecu, rodbinu i prijatelje na sve ključne državne funkcije tako da se nisu imali čega bojati. Pogledajte samo slike njihova izručenja i sve će vam biti jasno. U Hrvatskoj su oni policiji diktirali gdje i kada će se oni «predati» i njih se je tretiralo kao jako ugledne i zaslužne osobe koje lete na luksuzni odmor a ne u njemački zatvor. U Njemačkoj su ih dočekali maskirani i naoružani specijalci. I Perković i Mustač su imali lisice na rukama. To govori sve, kako jedna istinski pravna država tretira ubojstvo i potencijalne organizatore i izvršitelje ubojstva.
Mi danas imamo samostalnu Hrvatsku ali još smo uvijek taoci te zločinačke jugokomunističke i udbaške strukture. Bez pritiska iz Njemačke i EU bit će nam jako teško oslobodit se ove njihove ostavštine.
Zato ovaj proces ima povijesno značenje za nas Hrvate. Glave i simboli udbe su u njemačkom zatvoru i njih čeka pravedno suđenje koje su oni Đurekoviću, mome ocu kao i drugim ubijenim Hrvatima uskratili. Oni su ubijali u ime njihove zločinačke komunističke partije i terorističke Jugoslavije.
Sudjelovali ste u njemačkom dokumentarnom filmu «Ubojstvo u Titovo ime». Kako je taj film primljen kod njemačke javnosti?
Njemačka javnost ga je odlično prihvatila. Svi vodeći kao i regionalni mediji su o njemu pisali i tako posvetili dosta prostora udbinim nevinim žrtvama.
Kakvu odgovornost ima njemačka politika kad se govori o političkim ubojstvima Hrvata na njemačkom području?
U njemačkom ustavu stoji da je “Ljudsko dostojanstvo nepovredivo” i da “ono mora biti poštovano i zaštićeno”. Njemačka poštiva temeljna ljudska prava kao što su npr. pravo na život i pravo na azil. Ovaj ustav i ova ljudska prava za moga oca i mnoge druge Hrvate nisu vrijedili. Zašto? Zato što su tada Nijemcima dobri odnosi s Jugoslavijom bili važniji nego njihov ustav i ljudska prava. Hrvati su stavljeni izvan zakona i zbog toga je zločinačka UDBA na njemačkom području bila tako uspješna.
Kako ste se osjećali kad ste razgovarali s udbašima koji su špijunirali Vašega oca i koji su svojim djelovanjem pomogli da ga se ubije?
Razgovarao sam s nekoliko udbaša. Moram priznati da je to bilo užasno. Gledaš i slušaš takoreći starce koji su već jednom nogom u grobu, a još uvijek šire svoje udbaške laži. Laž je njihov život. I tu se dobro vidi kako udbaško pranje mozga još uvijek djeluje.
Kakvi su Vaši daljni životni planovi?
Plan mi je da osnujem jednu udrugu za potomke i rodbinu nevino ubijenih Hrvata, žrtava udbe.
Vrijeme je da i mi progovorimo i da se naš glas čuje. Do sad su stalno drugi o nama govorili i bilo bi važno da i mi zajednički nastupamo i da tražimo svoja prava. Mi se moramo organizirati i ujediniti u našoj borbi. Ubijeni Hrvati nemaju niti spomenik niti spomen ploču. Zato će se naša udruga zauzeti da se svim borcima za slobodu na dostojanstven način odužimo. Nama nije u cilju traženje materijalne odštete već istina i pravda.
