U 101. godini preminuo je jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. Mediji pišu hrvatski, no radi povijesne istine trebalo bi pisati jugoslavenski. On je bio etnički Hrvat, ali politički Jugoslaven. Njegovim životom i (ne)djelima oduševljen je predstavnik jugoslavenske istoriografije u Hrvatskoj – Tvrtko Jakovina. O Lončaru je napisao hagiografiju pod naslovom „Budimir Lončar. Od Preka do vrha svijeta“. U procesu stvaranja neovisne Republike Hrvatske, Lončar je odigrao jednu sramotnu i više nikakvu značajnu ulogu. Modernoj hrvatskoj državi Lončar ništa ne predstavlja, ali za Eugena Jakovčića, Vesnu Pusić, Dejana Jovića i Tvrtka Jakovinu on je “naš” Henry Kissinger. Možemo samo pretpostaviti što to znači „naš“, ali sigurno ne znači “hrvatski”.
> Preminuo Budimir Lončar, šef jugoslavenske diplomacije koji je sprječavao naoružavanje Hrvatske
Nešto o Jakovini, ‘posvojenom Budinom unučetu’
Biograf partizana, komunista i zločinca Budimira Lončara Tvrtko Jakovina ljubljeni je gost medija i televizija, poput svojih kolega Hrvoja Klasića i Ive „Drobilice“ Goldsteina. Zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje, sudeći po bibliografiji, poučava generacije budućih povjesničara o uspješnoj jugoslavenskoj vanjskoj politici i projektu kojem se Tvrtko naročito divi – Pokretu nesvrstanih. Nema sumnje, za Tvrtka, Tito je ponos čitavog Balkana, od Vardara do Triglava, od slovenskih do makedonskih jama punih narodnih izdajica. O Titu Jakovina redovito piše i za lijevi „Telegram“, s jednom iznimkom, umro je Lončar pa je komunistički diktator i najveći krvnik hrvatskog naroda nakratko izašao iz prvog plana.
Budimir Loncar, diplomat, partizan, svjetski drzavnik, moj prijatelj, preminuo je danas u Preku, mjestu u kojem je rodjen 1. travnja 1924. pic.twitter.com/01G8bGbVXv
— tvrtko.jakovina (@TvrtkoJakovina) September 1, 2024
Tekst se nastavlja ispod oglasa
> Vrkljan pisao Senatu: Goldstein, Klasić i Jakovina su se kao profesori i povjesničari u potpunosti diskreditirali
Mirjana Kasapović o Jakovininoj knjizi: Ima tri temeljne slabosti
Kapitalno djelo Budinog posvojenog unučeta „Budimir Lončar. Od Preka do vrha svijeta“ sjajno je secirala politologinja Mirjana Kasapović. Njezino djelo „Zbogom postjugoslavenstvu“ uznemirilo je mnoge Lončarove poklonike, od Markovine do Jakovine. U recenziji Jakovinine knjige ustanovila je kako 52-godišnji redoviti profesor još nije savladao pisanje političke biografije.
Piše Kasapović: „Prvo, Jakovina ne definira svoj teorijski i metodološki pristup pisanju Lončarove političke biografije“. Ima nepotpun popis arhivskih izvora. Drugo, „kolaborira“ s osobom o kojoj piše, izostavlja sporne i difamirajuće podatke, a zapisuje samo ono što Lončar želi. I treće, „knjiga je primjer prevelikoga brisanja granice između autora i predmeta njegova istraživanja koje proizlazi iz osobnoga prijateljstva Jakovine i Lončara, koje je autor uredno deklarirao, te njihove ideološke i političke bliskosti“. Kasapović uočava kako se Jakovina uopće ne trudi kao povjesničar dokazati Lončarove teze kako su Pokret nesvrstanih i Jugoslavija bili „uspješni projekti“. Kasapović zaključuje: „Knjiga je znanstveno neuvjerljiva“.
> Mirjana Kasapović: Zašto Srbi napuštaju Viktora i viktorijance? Raskol u postjugoslavenskom taboru
Kasapović: ‘Lončar je fanatični pripadnik posljednje generacije jugoslavenske političke klase’
Nastavlja Kasapović: „To vjerojatno nije bila intencija autora, ali biografija prikazuje Budimira Lončara kao dogmatična, a povremeno i fanatična pripadnika posljednje generacije jugoslavenske političke klase. Bio je vjernik Jugoslavije kao ‘trajne i nezamjenjive vrijednosti’“. Na 534. stranici Kasapović pronalazi Jakovinin zapis o Lončarovom pogledu na hrvatsku nezavisnost: „Proglašenje neovisnosti Hrvatske i Slovenije smatrao je ‘posve neprihvatljivima’, zato što ‘treba očuvati cjelovitost zemlje, jer je to preduslov demokratskog razvoja, u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti…”.
To je taj „naš“ Lončar – protivnik hrvatske samostalnosti! Jakovina i Lončar zajedno su u knjizi naricali za propašću Pokreta nesvrstanih, piše Kasapović, a sam Jakovina žaluje za nestankom „jugoslavenskog globalizma“.
> Ivica Granić: Zašto je knjiga prof. Kasapović uzrujala postjugoslavena Markovinu?
Lončar i embargo na oružje Hrvatskoj
Nastojeći sačuvati Jugoslaviju, Lončar se kao ministar vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije osobno zauzeo za donošenje rezolucije UN-a br. 713 od 25. rujna 1991. godine, kojom je zabranjen uvoz oružja u Jugoslaviju. Kasnije će govoriti kako je to standardna procedura kada na nekom području izbije rat. Slučaj Ukrajine će tridesetak godina kasnije pokazati da nije uvijek baš tako.
U tom periodu razoružana Hrvatska krvarila je duž čitave bojišnice, a Tvrtkov najstariji prijatelj je „spašavao“ Jugoslaviju. Ovaj jugoslavenski Kissinger morao je znati da je ta rezolucija izrazito štetna za Hrvatsku. Znala je to i međunarodna zajednica. Ako pitate Jakovinu, to je bio dobar potez, a ako pitate njegove vršnjake branitelje s Trpinjske ceste, reći će vam da Jakovina, najpristojnijim mogućim izrazom, govori nebuloze.
> 25. rujna 1991. Sramotni embargo Hrvatskoj u režiji Engleza i Budimira Lončara
Veliki diplomatski um ujedno je bio i vojno-strategijski maloumnik
Sam Lončar kasnije je pronašao izgovor kako je embargo bio „dobar za Hrvatsku jer je spriječio da JNA kupi rusko oružje“. To je taj Kissinger, veliki diplomatski um, ali očito vojno-strategijski maloumnik! U istom intervjuu koji je dao povodom izdavanja knjige svog „posvojenog unučeta“, Lončar kaže i kako nije prekasno odstupio s mjesta jugoslavenskog ministra vanjskih poslova. To je učinio tek na dan okupacije Vukovara 18. studenog.
Hrvatska je samostalnost proglasila 25. lipnja 1991. godine. Nakon isteka Brijunskog moratorija 8. listopada je proglasila prekid svih državnopravnih veza sa SFRJ, no niti to nije uvjerilo starog partizana i krvnika iz zadarskog kraja da odstupi i pomiri se s činjenicom da studentu Tvrtku neće ostaviti demokratsku i nesvrstanu Jugoslaviju. Možda ne nesvrstanu jer je partizan Buda 1989./1990. „progledao“ i u demokratskoj Europi vidio nešto ljepši svijet od Indije i Egipta.
> Identificirane dvije žrtve Domovinskog rata u Vukovaru: Ekshumirani su još 1999.
Kada su komunisti otkrili ljubav prema demokraciji?
Zanimljivo je kako su stari komunisti, u ovom slučaju Lončar, koji je već i tada bio u umirovljeničkoj dobi, tek nakon pada Berlinskog zida i nakon što je na ulici 1989. strijeljan Ceaușescu, otkrili ljubav prema demokraciji i vladavini prava. S metkom su došli na vlast, metka su se i uplašili kada su silazili s vlasti. Međutim, neopravdano su se bojali. HDZ ne samo što ih nije strijeljao, već ih je primio u svoje članstvo i dao im da odgoje nove generacije jugoslavenskih ideologa poput Tvrtka i svih ovih što sada dijele svoje fotografije s Budom na društvenim mrežama.
Kada umiru partizani, onda odlaze najbolji od najboljih s ovih prostora. pic.twitter.com/cg2WRSrIYt
— Eugen Jakovčić (@jakovcic_eugen) September 1, 2024
Lončar je bio načelnik OZN-e u Zadru
Vratimo se i na Budine revolucionarne dane. Znamo da je bio partizan, no kakav partizan? Onaj koji se spletom okolnosti našao na prostoru Dalmacije i pred nosom imao Talijane za pucati na njih ili onaj partizan koji je duboko vjerovao u komunističku ideologiju i imao želudac za ratne zločine i osvetu nakon rata?
Povjesničar Zlatko Begonja, zadarski sveučilišni profesor, rasvijetlio je Budinu mračnu, a za Tvrtka „slavnu“ prošlost. U knjizi „Okupacija duha – Ideološka indoktrinacija u Zadru 1945.-1955.“ otkrio je tko je i što je bio Budimir Lončar. Kada su naši Jugoslaveni 1. travnja 2024. čestitali Lončaru 100. rođendan, „Večernji list“ je kao „čestitku“ objavio članak pod naslovom „Što o Budimiru Lončaru prešućuju lijevi intelektualci“. Novinar prenosi otkrića profesora Begonje.
> Dr. sc. Begonja za Narod.hr: Jesu li branitelji branili Hrvatsku pod zvijezdom petokrakom?
U razoreni i napušteni Zadar 31. listopada 1944. ulaze partizani. Naime, ovdje ću i ja reagirati: partizani ne oslobađaju Dalmaciju, oni preuzimaju vlast i uvode komunistički teror i strahovladu. Hrvati su oslobođeni tek 1991., odnosno 1995. godine. Vratimo se na temu.
Prilikom zauzimanja grada ili nekog područja komunistička vlast prvo se obračunavala s fizičkim postojanjem onih koji komunističku ideologiju nisu prihvaćali ili su propustili priliku boriti se pod zvijezdom petokrakom. Organ komunističke vlasti koji je provodio teror i likvidacije na „oslobođenim prostorima“ bilo je „Odjeljenje za zaštitu naroda“ (OZN). To je bila komunistička tajna policija, nešto poput crvenog Gestapa. Na zadarskom području je na čelu OZN-e bio Budimir Lončar.
Lopov Lončar tražio je ‘najstrože kazne’
Povjesničar Begonja pronašao je dokumente iz kojih saznajemo kako je mladi Budimir bio u revolucionarnom zanosu, spreman ubijati „narodne neprijatelje“. U arhivima je pronašao dokaze kako je Lončar od Narodnog suda zahtijevao da se osumnjičene osudi na „najstrože kazne“ – smrt.
Dakle, Lončar je bio zadarski krvnik za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Postoje i memoarski zapisi o Lončarevoj partizanštini. Nakon pada Italije, svjedoči pokojni svećenik Miroslav Badurina, Lončar je upao sa svojim razbojnicima u franjevački samostan na Školjiću. Tamo su bili smješteni ranjenici, mnogi od njih Talijani koji su se već bili predali. Što je prvo što su Lončar i drugovi napravili po ulasku u samostan? Skidali su satove ranjenicima s ruku! E, to su bili pravi komunisti! Naravno, ranjenicima nisu oduzeli samo satove, već i živote. Mnogi su plutali morem u to vrijeme, ali ne na luftiću, već s licem okrenutim prema dnu. Navodno je tako pronađen i Lončar osamdeset godina kasnije.
Budimir Lončar preminuo je danas u Preko, mjestu gdje je i rođen prije 100 godina. Bio je britkih misli i blagog ophođenja, odličan prijatelj i suradnik, zainteresiran da čuje i voljan da kaže. U dvije riječi, svoj je život opisao kao: antifašizam i diplomacija. Velika mu hvala. pic.twitter.com/vkIdmYOSyu
— Dejan Jovic (@DejanFpzg) September 1, 2024
> Budimir Lončar postao stogodišnjak: Koje su njegove ‘zasluge’ u hrvatskoj povijesti?
Zaključak: Lončar je bio domaći izdajica i suradnik okupatora
Što bismo na kraju mogli reći o Lončaru? Bio je krvnik Hrvata 1944./1945. i 1991. godine. Bio je sljedbenik komunističke ideologije i politički Jugoslaven. Protivio se postojanju hrvatske države i 1941. i 1991., u bilo kojem obliku i pod bilo kojim nazivom. Nakon što je izgubio domovinu, kao savjetnika su ga uzeli novopečeni partizan Stipe Mesić i kompozitor Ivo Josipović kojem se priviđaju ustaške zmije. Jakovina će to uzeti kao referencu i dokaz da je Lončar bio veliki diplomat. Za “Telegram” je već dan nakon krvnikove smrti napisao nekrolog: „Kako su izgledali posljednji dani genijalnog Bude Lončara, čije znanje, kontakte i prijateljstva Hrvatska nije htjela iskoristiti“. Ja ću svoj članak nasloviti u skladu s povijesnom istinom: „Budimir Lončar svojim je (ne)djelima zaslužio titulu domaćeg izdajice i suradnika okupatora“.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.