Sestra iz Petrove anonimno za Narod.hr: Stigmatizira nas se, poručujem svima da budu hrabri

Biti medicinska sestra ili liječnik, prije svega poziv. Nije li zaštita života najviši oblik liječničke etike, općenito svih onih koji su aktivno uključeni u medicinsku skrb svakog čovjeka?! Dužni ste brinuti za dva pacijenta – za majku i za njeno nerođeno dijete. Bez obzira je li nerođeno dijete zdravo ili bolesno, dužni ste im ponuditi najbolje mogućnosti što ih medicina može pružiti. Dužni ste im ponuditi život, a ne smrt – prekid života! Stoga je u javnosti odjeknula vijest da medicinske sestre u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj, u Zagrebu, odbijaju zbog priziva savjesti sudjelovati u pobačajima na zahtjev. Razgovarali smo s jednom od njih i doznali kada se i zašto odlučila pozvati na priziv savjesti.

Medicinske sestre iz klinike za ženske bolesti i porode Kliničkoga bolničkog centra Zagreb posljednjih su dana na meti ženskih udruga zbog odbijanja sudjelovanja u pobačaju na zahtjev.

Naime, Zakon o sestrinstvu (NN 121/03, 117/08, 57/11, 123/24), članak 3., stavak 4. jasno kaže da „radi svojih etičkih nazora medicinska sestra se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje zdravstvene/sestrinske njege ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta“.
Jedna od njih, koja je još tijekom školovanja odlučila kako ne misli sudjelovati u prekidu života naređene djece i to nakon što je vidjela na praksi kako pobačaj doista izgleda, razgovarali smo o situaciji u Petrovoj, njezinim motivima za priziv savjesti. Naša sugovornica, koja je željela ostati anonimna, otkrila nam je i postoji li granica između osobne etike i profesionalne dužnosti.

Trudnica nije samo žena, ona je tijelo koje nosi još jedan život

U javnosti je odjeknula vijest da medicinske sestre u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj u Zagrebu, odbijaju zbog priziva savjesti sudjelovati u pobačajima na zahtjev. Što se točno događa u Petrovoj?

M: Posao medicinske sestre i primalje nije samo posao, to je dosita poziv. Kroz svoju edukaciju, školu i viši stupanj školovanja učili smo prije svega kako očuvati zdravlje žene, kako zaštiti zdravlje žene. Tu je važno odgovorno spolno ponašanje. Ako do trudnoće i dođe, dužnost je i naša obaveza kao medicinskih sestara i primalja, zaštiti nerođeni život. Trudnica nije samo žena, ona je tijelo koje nosi još jedan život, onaj koji jer nastao spajanjem muške i ženske spolne stanice i od samog početka je živ. Medicina i znanost su dokazale da život počinje začećem. Stoga je naša dužnost štititi taj život neovisno o tome radi li se o bolesnom ili zdravom djetetu, bolesnoj ili zdravoj trudnici. Svaka trudnica je potrebna naše skrbi i pažnje.

Najljepši je osjećaj kad se rodi živo i zdravo dijete

Vi ste med sestra primalja. Koliko ste dugo u struci?

M: Ja sam u struci već 29 godina. Mogu reći da sam sretna što sam primalja, to je doista poziv koji sam osjetila kao djevojka kada sam razmišljala u koju ću srednju školu, nekako sam uvijek imala želju brinuti se o ljudima, o bolesnicima, ali naglasak mi je uvijek bio brinuti se o trudnicama, rodiljama i prisustvovati rađanju novog života. Završila sam školu za primalje i većinu radnog vijeka sam provela u rađaonici. Puno je lijepih događaja. Kroz svoj posao se svakodnevno susrećem s majkama i trudnicama koje dođu na porođaj i biti dio toga je nešto najljepše za mene – prisustvovati rođenju novog života.

To je najljepši događaj i za majku i za obitelji, ali i za nas primalje. Mi primalje u svojoj brzi pratimo trudnicu do samog kraja. S mnogima sam se i povezala. Posebno je emotivno biti na njihovim porodima, pratiti ih od samog početka trudnoće do kraja. Najljepši je osjećaj kad se rodi živo i zdravo dijete. Mislim da nema veće sreće ni za koga.

Mnogi su zbog svojih etičkih ili vjerskih uvjerenja odlučili ne sudjelovati u tom činu

Što se događa u Petrovoj? Znamo da su medicinske sestre iskoristile pravo priziva savjesti. Ima li to veze što Petrova radi pobačaje medikamentima?

M: U medijima se moglo čuti i iščitati što se događa u Petrovoj. Zapravo koliko sam upućena, mnogo medicinskih sestara, primalja i liječnika se pozvalo na priziv savjesti. Svaka medicinska sestra i liječnik, poznavajući anatomiju ženskog tijela, anatomiju trudnice, svjesni su da život počinje začećem i da se kroz kontinuirano praćenje može utvrditi da je to novi život. Da plod u majci nije nakupina stanica, nego novi čovjek. Mnogi su zbog svojih etičkih ili vjerskih uvjerenja odlučili ne sudjelovati u tom činu jer znaju da to nije sredstvo liječenja, a neki smatraju da je to način kontracepcije. No to nije način kontracepcije, već ubojstvo nerođenog djeteta i mnogi zbog toga ne žele sudjelovati. Neki iz vjerskih razloga, neki jer je to etičko pitanje. Osobe koje nisu vjernici, znaju da je život od samih početaka, život.

Kako izgleda medikamentozni pobačaj?

M: U zadnje vrijeme se koristi medikamentozni način pobačaja. Trudnicama se na recept odobre tablete koje popiju i koje zapravo rezultiraju krvarenjem, tj. odbacivanjem ploda u razmaku do 48 sati. Prije se više radilo operativno i instrumentalno izvođenje pobačaja koje sam ja kao primalja sam prvi puta vidjela na praksi i tada sam već odlučila da ne želim biti dio toga. To je komadanje tijela djeteta s vakuum ekstrakcijom. Ginekolog s cijevi uđe u grlić maternice i aparat koji je na vakuum trga dio po dio dijelova tijela ploda. Instrumentalno, kliještima i kiretom se struže unutrašnjost maternice i sadržaj maternice, tj. plod se komada, ljušti.

Prvi puta sam vidjela instrumentalni pobačaj na praksi u srednjoj školi

Vi ste se od samog početka pozvali na priziv savjesti. Kako je konkretno donesena ta odluka? Što ste vidjeli na praksi?

M: Dugi niz godina radim kao primalja i na priziv savjesti sam se pozvala kada je zakonom odobreno pravo na priziv savjesti. Prije toga sam radila u rađaonici pa s pobačajima nisam bila u doticaju. Prvi puta sam vidjela instrumentalni pobačaj na praksi u srednjoj školi. Voditeljica prakse nas je upozorila da je jako neugodno i da ako hoćemo izađemo. Ja nisam mogla izdržati i do kraja postupka jer je stvarno bilo mučno. Tada sam odlučila da nikada ne želim biti dio toga i raditi u ambulantama u kojima se izvode pobačaji. Zato sam kao radno mjesto izabrala rađaonicu.

Posljedice pobačaja

Sigurno ste imali doticaja s majkama koje su prošle kroz iskustvo pobačaja nerođenog djeteta. Industrija pobačaja koristi ranjivu situaciju u kojoj se nalaze mnoge žene, djevojke i majke Koriste tjeskobu i strah kao podlogu da učine nešto zbog čega se kasnije velika većima požali. Vjerujem da nema žene koja je rodila dijete i kasnije se pokajala zbog toga.

M: Znam da je za svaku ženu odluka o prekidu trudnoće teška i bolna. Niti jedna žena se na to ne odluči bez puno promišljanja. S mnogima sam razgovarala i vidjela kakve su bile nakon pobačaja. One su mislile kako su tako riješile svoj problem, međutim nakon toga vrlo brzo osjećaju krivnju, osjećaju bol zbog praznine u sebi. Puno njih je vrlo brzo ušlo u depresiju, znam neke koje nisu mogle spavati mirno, imale su noćne more, sjećaju se dana kada su pobacile. Kada vide drugu djecu, vraća im se film i većina njih smatra da su pogriješile i da to više nikada ne bi učinile. Duhovna bol je teža od fizičke koja postoji u tom postupku. Duhovna bol ostaje trajna. Mnoge žene koje prođu procese izlječenja kažu da ne mogu sebi oprostiti. Vrlo često same sebi ne mogu oprostiti. Oproste partneru, članovima obitelji, no jako teško sebi.

Obilazeći rodilje koje su prijevremeno rodile, kojima isto tako treba posebna podrška i skrb, često sam se znala susresti s majkama koje su izgubile dijete ili pobacile i one bi briznule u plač. Plakale su neutješno i što god bi ima nastojala reći da ih utješim, nisam ih mogla utješiti.

Dužnost i etika. Idu li zajedno?

Postoji li razlika između osobne etike i profesionalne dužnosti i gdje je ona za vas?

M: Pravo na priziv savjesti je jasno definiran Ustavom, definira ga i Komora primalja i etički kodeks primalja gdje se kaže da se pravo na skrb trudnice ne smije kositi s etičkim uvjerenjima. Ako je trudnica životno ugrožena, mora se primijeniti sve da se spasi život žene. I tu je ta granica i tad je fokus na ženi i spašavanju njezinog života.

Postoji li pritisak sustava, javnosti i kolega zbog priziva savjesti? Koliko je teško danas ostati vjeran svojim uvjerenjima u zdravstvenom sustavu koji često očekuje poslušnost umjesto savjesti?

M: bilo je dana kada je bilo jako teško, ali znamo da smo Ustavom i zakonima zaštićene i da imamo pravo na priziv savjesti prema tome ne uzrujavam se zbog toga. Naravno, poslušnost prema nadređenima je na prvom mjestu, no ako se to ne kosi s mojim etičkim i vjerskim uvjerenjima.

Stigmatizacija

Smatrate li da se priziv savjesti dovoljno poštuje kao temeljno ljudsko pravo ili da su liječnici i medicinske sestre koje konzumiraju to pravo, nepravedno stigmatizirani?

M: Da ponekad se nepravedno stigmatizira, ali to je tako u današnjem društvu. Svi imamo pravo na slobodu mišljenja i stava. Mi koji imamo priziv savjesti ne odustajemo od toga. To to je naše ljudsko pravo i utemeljeno je na Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.

Ako se ne promijeni, ovaj neljudski zakon će odnijeti još više života

Što biste poručili svojim kolegicama, medicinskim sestrama u ostalim hrvatskim bolnicama koje se možda boje ustrajati na svojim uvjerenjima o svetosti života?

M: Svakako podržavam kolegice koje su se pozvale na priziv savjesti jer smatram da je to najljepši čin njihovog rada i svjedočenja da je život svet i neprocjenjivo vrijedan i da nije samo važno brinuti o zdravlju žene nego i o životu malog čovjeka koji je unutar majke i kojeg treba zaštitit. Poručila bi svima da budu hrabri. Ne moraju se javno isticati, ali da na svojem radnom mjestu, u svom radnom okruženju djeluju i potiču osvješćivanje važnosti zaštite svakoga života.

Možemo li se sada nadati i očekivati da će se i ostale kolegice u zagrebačkim i hrvatskim bolnicama povesti za primjerom hrabrih sestara iz Petrove bolnice?

M: Ovo što su medicinske sestre i primalje, ali i liječnici učinili, mogao biti i nadam se da će biti primjer drugima da isto tako iskoriste to pravo i da se ne boje jer prije svega treba zaštiti život. Poručila bih da se nemaju čega bojati. Htjela bih naglasiti da je zadnjih godina natalitet u padu, manji je broj rođenih, a više umrlih. Sramotno je da se u 21. stoljeću držimo zakona iz 1978. iz komunističkog režima gdje je prekid trudnoće moguć do desetog tjedna kada znamo da je medicinski dokazano da tada dijete ima razvijene organe i da se tim zakonom omogućava prekid života.

Stoga je nužna promjena u zakonu i ljudi na vlasti bi se trebali zapitati zašto je pad nataliteta u porastu, trebalo bi nešto promijeniti da se mlade obitelji odluče na dijete više. Htjela bi poručiti ljudima na vlasti da pod hitno promijene taj zakon jer su djeca naša budućnost. Ako se to ne promijeni, ovaj neljudski zakon će odnijeti još više života.

Izvor: narod.hr