Nema nikakve mistike u Orbanovoj, više nego uvjerljivoj, pobjedi. Ništa se drugo osim pobjede nije moglo ni očekivati, dakako osim u tekstovima „poznavatelja prilika“ koji su na temelju nekakvih prijevremenih izbora u jednom madžarskom selu, prognozirali Orbanov, ne samo kraj, već i – krah. Ono što takvi zaboravljaju jest činjenica da je Orban treći put dobio povjerenje zato što u svakom segmentu i bez imalo kompleksa pred nekakvim europskim moćnicima, štiti madžarske nacionalne interese. Pa i one gospodarske, kruna čega je ozbiljan i sustavan gospodarski rast. Sviđao se on nekom ili ne i bez obzira na to što će ga neki, najčešće bez ikakvih argumenata, etiketirati kao desničara, Orban je ponajprije domoljub, a onda i državnik.
Orbanovi uspjesi ne mogu se, nažalost, preslikati ni na gospodarsku niti na političku situaciju u Hrvatskoj. No, jedan drugačiji njemački primjer već bi mogao konkurirati za usporedbu. Iako je s politikom kancelarke Merkel zadovoljno 57 posto Nijemaca, to je veliki pad jer ju je prije četiri godine podržavalo njih čak 75 posto. Zbog tog pada Merkel su kritizirali „njeni“ i to u vladi, ali i u stranci. Štoviše, jedan dio parlamentaraca CDU-a i CSU-a napisao je manifest kojim se traži nešto što bi se moglo nazvati povratkom izvorišnim vrijednostima. Oni traže da se napusti politika liberalnih reformi koja se praktički provodila posljednjih desetak godina i da se vrate demokršćanstvu. Ističu da je politički zaokret Angele Merkel doveo i do jačanja radikalno desnih stranka. Zato je u manifestu naglašen povratak tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj koja je zasnovana na zajednici muškarca i žene te domovina, što bi u praksi značilo da će se ukinuti mogućnost dvostrukog državljanstva. Među ostalim, u manifestu se poziva i na to da se beskompromisno sučeli s radikalnom desnicom, ljevicom i islamskim ekstremistima. Nije teško pretpostaviti da se kao krivca za jačanje svih radikalizama smatra upravo migrantska politika Angele Merkel.
Tako izgledaju stvari u najjačoj njemačkoj političkoj stranci. U Hrvatskoj, pak, nije pametno o takvim temama ni govoriti. A kamoli ih javno propitivati. No, zato su popularni medijsko-politički udari na biskupe. Iako su HBK, biskupi, a i svećenici valjda milijun puta kazali što misle o Istanbulskoj konvenciji, jedna, doduše nespretna, radijska izjava zadarskog nadbiskupa Puljića bila je dovoljna da se dobro upućeni mediji raspišu o velikom zaokretu, pazi sad – Crkve u Hrvata. Pa su tako s naslovnica odzvanjale poruke kako HBK podržava Istanbulsku konvenciju. Neki, među njima, su se čak i poveselili što su se ti katolički fundamentalisti i katolički talibani opametili. Dobro, to govori da pojma nemaju kako Crkva funkcionira, no što je previše, previše je. Zato su brzinski dobili jasnu poruku u obliku razvidnog demantija nadbiskupa Puljića, pismo vjernicima kardinala Bozanića koje se čitalo na svim nedjeljnim misama i konačno još jednom ponovljeno stajalište Hrvatske biskupske konferencije. S ključnom porukom nadbiskupa Puljića koju vrijedi citirati: „Ništa, dakle, nova pod kapom nebeskom. Sve novotarije, zastranjenja i hereze već su postojale. Samo se sada na njih stavi novi natpis. Jučer je to bio npr. pozitivizam, liberalizam, individualizam, kapitalizam, marksizam, a danas genderizam. O ovom zadnjem antropološkom zastranjenju govorili su i pisali sveti Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo. Zašto? Jer, taj svjetonazor nameće novo tumačenje čovjeka koje nije spojivo s općeljudskim, a pogotovo ne s kršćanskim poimanjem čovjeka. Njezini predstavnici tvrde da su prirodne i urođene razlike muško-žensko društveni konstrukt. (…) Zbog toga hrvatski biskupi, vjerni Učiteljstvu Crkve, ne mogu prihvatiti Istanbulsku konvenciju i njezinu interpretaciju.”
Valjda će nakon ovog i onima koji tumače što su Papa i biskupi mislili kad su nešto rekli, sada biti jasnije. A ako im ipak ne bude, moraju biti spremni na popravni. I prisjetiti se izjave kardinala Franje Kuharića koji je davno rekao: „Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati.“ Jedna od njih je i obrana kršćanskih, ljudskih i u konačnici civilizacijskih vrijednosti koje nisu prepoznate u cijelom tekstu Istanbulske konvencije. Dok oni koji bi trebali to ne shvate, Splićani će profitirati. Dobit će tramvaj. Barem jedno tramvajsko stajalište. I to na Rivi. To je, naime, sada najomiljenija šala u Splitu kojom su unaprijed odgovorili na mogućnost da se u četvrtak, 12. travnja, broj prosvjednika protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, opet umanji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
