Nakon što je načelnik općine Škabrnja objasnio zašto među Škabrnjanima postoji otpor prema dolasku čelnika SDSS-a Milorada Pupovca u njihovo mjesto 18. studenog, Pupovac je za Novi list dao izjavu kojom sugerira da je takav stav protivan politici pomirenja.
On u toj izjavi sebe predstavlja kao onog tko zastupa i provodi politiku pomirenja te istovremeno, govoreći o Domovinskom ratu uopće ne pravi razliku između agresora i žrtve. Iz njegovih se riječi može zaključiti da su postojali neki sukobi Hrvata i Srba, ali ne i tko je započeo i tko snosi odgovornost za te sukobe. Štoviše, Pupovac napada one koji mu ne žele dobrodošlicu i pokušava ih optužiti za loš odnos i retoriku prema Srbima u Hrvatskoj. Državnu politiku, međutim, predstavlja kao politiku pomirenja.
U nastavku prenosimo izjavu koju je za Novi list dao načelnik općine Škabrnja, neovisni Ivan Škara i Pupovčevu manipulativnu izjavu nakon toga.
“Pupovac bi se trebao politički promijeniti, pa tek onda doći u Škabrnju”
– Ne mogu ja ništa nikome zabraniti, ali znam da u Škabrnji situacija još nije sazrela da bi ljudi primili Milorada Pupovca. Nemaju naši mještani ništa protiv bilo koga, ali protiv Pupovca zaista jesu. Ja sam mlad čovjek, imam 30 godina i stvarno nisam opterećen ratom, ali, osluškujući građane jednostavno zaključujem da još nije vrijeme. Pupovčev dolazak bio bi ipak preosjetljiv. Da je netko drugi predsjednik SDSS-a, vjerojatno se u vezi s tim ne bi dizala tolika buka, ali Pupovac je tu iz našeg kraja i stoga poseban problem – rekao je Škara za Novi list.
Na pitanje koje je njegovo mišljenje o tome što bi se trebalo dogoditi u Škabrnji pa da Pupovac može doći na komemoraciju u spomen na pobijene Hrvate.
– Mislim da bi se trebalo izmijeniti još nekoliko generacija Škabrnjana. Ili da se Pupovac politički promijeni, što ne znam koliko je realno, ističe načelnik Općine Škabrnja.
Pupovac: Radim na politici izmirenja
Novi list navodi da je Pupovac razmišljao ove godine doći na komemoraciju u Škabrnju, ali da je, kad su mu prenijeli izjavu načelnika Škabrnje, od toga odustao.
– Razgovarao sam s ljudima s kojima radim na politici izmirenja i promjene komemorativnih praksi o Škabrnji. To što sam ja iz tog kraja zapravo bi trebao biti dodatan razlog da dođem u Škabrnju. Kao i to što se za vrijeme rata na tom području događalo između Srba i Hrvata. Ali, u nekim su sredinama osjetljiviji nego drugdje na još uvijek prisutnu, a ponekad i dominantnu, retoriku o tome kako se i na koji način mora odnositi prema Srbima u Hrvatskoj. Ukoliko netko ne želi napraviti iskorak, ukoliko odbija slijediti državnu politiku, ja to ne mogu promijeniti. Bit ću stoga 18. studenoga na nekom drugom mjestu stradanja pripadnika srpskog ili hrvatskog naroda, kojih, nažalost, postoji i previše, a gdje nikome neće biti problem da se pojavim na komemoraciji, kazao je Pupovac.
Što se dogodilo 1991. u Škabrnji?
Zločin u Škabrnji jedan je od najmasovnijih zločina počinjenih tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Škabrnja je selo i općina u zadarskom zaleđu, u središtu Ravnih Kotara, 15-ak kilometara udaljeno od Zadra. Okupirana je 18. studenog 1991. Ušavši u selo, srpske su paravojne postrojbe, potpomognute JNA pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, počinili masakr nad braniteljima i civilima, a selo u potpunosti razrušili. Ukupno su ubijene 84 osobe.
S pravom se postavlja pitanje koliko je još počinitelja zločina protiv kojih još uvijek nije pokrenut postupak. U tom kontekstu treba podsjetiti na činjenicu da svako odgađanje istraživanja zločina smanjuje priliku da se utvrde sve okolnosti i kazne svi odgovorni- jer je živućih svjedoka sve manje. Prisjetimo se samo nedavno preminule Škabrnjanke Eve Šegarić, koja je u masakru izgubila muža i tri sina. Njezino svjedočanstvo srećom je ostalo zapisano, no ona ga nije mogla iznijeti pred pravosudnim institucijama jer je DORH pokrenuo istragu o smrti članova njezine obitelji – tek nakon što je umrla.
Je li itko odgovarao za zločine?
“Uno jutro oko sedan sati počeli su četnici bacati granate na Ambar, tako da smo bižali u Pešin podrum. Mislili smo da je sigurniji i da će nas zaštitti. Bilo nas je sedandesetak u podrumu, stisli smo se i čekali.” – navodi Eva Šegarić u svom svjedočanstvu, te, između ostalog, kaže:
“Pešo brzo nusi bili šugaman maše s njime i govori: “Nemojte ljudi, ode su sve žene i dica!“. Tili su bacti bombu u podrum dok su svi ljudi, žene i dica bili unutra. Nisu. Al zato ubiše Pešu ki životnju. Osta je ležati na avliji, sav u krvi. Sve su nas istirali iz podruma i postrojili. Četnici su stajali s obe strane dok su ljudi prolazli. (…) Vidla san Slavkinog Radu i kako su ga udarli kundakon po glavi i kako mu je kapa pala, mašija se za kapu i unda ga s unim pištoljen šta nečuješ da puca, ubiše. Tako su ubli i mug muža Vicu i sina…”
Do danas je za zločin u Škabrnji osuđena jedna osoba: medicinska sestra Zorana Banić.
Podsjetimo, zapovjedniku JNA Ratku Mladiću, koji snosi odgovornost za organizaciju masakra, u Haagu je tek 2017., netom prije zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u Jugoslaviji, izrečena nepravomoćna presuda, ali ne za Škabrnju. Mladić je osuđen na doživotni zatvor samo za zločine počinjene u BiH 1992.-1995. s vrhuncem u Srebrenici, dok se zločini u Hrvatskoj, uključujući i Škabrnju, u optužnici i presudi uopće ne spominju. Hrvatsko pravosuđe Mladića je u odsutnosti osudilo na 20 godina zatvora.
