Za nešto manje od mjesec dana navršit će se 21 godina od potpisivanja Erdutskog sporazuma, dogovorenog u sjeni Daytona, odnosno Daytonskog sporazuma, a potpisanog 12. studenoga 1995. u Erdutu.
Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu u Erdutu je potpisalo izaslanstvo lokalne srpske zajednice, a u Zagrebu izaslanstvo hrvatske Vlade. Erdutski sporazum označio je pokretanje procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. No premda dokument prošlosti, Erdutski sporazum za neke je još uvijek i sadašnjost, pa svjedočimo njegovim tumačenjima koja više podsjećaju na politikantske igre što remete odnose u istočnoj Slavoniji.
Zato smo o Erdutskom sporazumu Darko Jerković za Glas Slavonije razgovarao s Vesnom Škare Ožbolt, rođenom Osječankom, koja je od 1991. do 1994. bila savjetnica i glasnogovornica predsjednika RH Franje Tuđmana, a od 1995. do 1997. vodila je proces mirne reintegracije istočne Slavonije. Nakon sadržajne i dinamične političke karijere, Vesna Škare Ožbolt danas vodi svoj odvjetnički ured u Zagrebu, a u Osijeku priprema doktorat.
Milorad Pupovac, žaleći se kako u izvršnoj vlasti nema Srba, spominje Erdutski sporazum, koji, prema njemu, jamči predstavnicima srpske nacionalne manjine više sudjelovanja u izvršnoj vlasti, čak govori da su u Sporazumu propisani pomoćnici ministara iz, recimo tako, srpske kvote. Kako to komentirate, jesu li njegovi zahtjevi opravdani kad se poziva na Erdutski sporazum?
Mislim da se Erdutskom sporazumu daju značenja kojih nema. Podsjećam da su Erdutski sporazum 12. studenoga 1995. potpisali Hrvoje Šarinić kao predstavnik hrvatskih vlasti i Milan Milutinović kao predstavnik lokalnih Srba, uz nazočnost međunarodnih posrednika Torvalda Stoltenberga i Petera Gailbraitha. Javnost se slabo sjeća da je nakon Erdutskog sporazuma, u prosincu 1995., slijedilo izvješće glavnog tajnika UN-a, koji je Vijeću sigurnosti preporučio formiranje nove Misije UNTAES-a u Hrvatskoj. Nakon toga dolazi Rezolucija 1037 Vijeća sigurnosti, koja je donesena 15. siječnja 1996. i koja detaljnije od Erdutskog sporazuma razrađuje faze u uspostavi mira. Erdutski sporazum imao je 14 točaka, a rezolucija o kojoj govorim 23. Rezolucija 1037 detaljnije je razradila zadaće vojne komponente i zadaće civilne komponente. Primjerice, Erdutski sporazum ne govori o ratnim zločinima, a ova rezolucija poziva na suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine i traži zaštitu mjesta na kojem se obavljaju istrage za Međunarodni sud.
Nakon toga najvažniji dokument, a sada govorimo o 1997. godini, bilo je Pismo namjere Vlade RH o dovršetku mirne reintegracije poslano Vijeću sigurnosti, u kojem se daju čvrsta jamstva za zaštitu manjinskih prava i daju se mjesta u Vladi (pomoćnik ministra za predstavnike srpske nacionalne manjine) te jamče srpskoj nacionalnoj manjini tri mandata u predstavničkoj vlasti.
Zašto sve ovo navodim? Zato što se svi pogrešno pozivaju na Erdutski sporazum, koji je u odnosu prema svim time dokumentima koji su nastali poslije bio samo polazište za reguliranje odnosa sa srpskom zajednicom. Mnoge stvari koje spominje gospodin Pupovac uopće nisu ni spomenute u Erdutskom sporazumu, nego u drugim dokumentima.
Prema nekim tumačenjima Erdutski sporazum nikad službeno nije stavljen izvan snage. Je li tome tako, odnosno je li njegovo trajanje isteklo nakon 12 mjeseci primjene ili to nije precizirano, pa odatle i proizvoljnja tumačenja, poput onoga Pupovčeva? U svezi s tim – treba li Hrvatska službeno Erdutski sporazum staviti izvan snage?
Zašto bi bio stavljen izvan snage kad je on u svim svojim odredbama konzumiran?
Podsjetit ću da je tim sporazumom ustanovljen prijelazni period od dvanaest meseci, koji je mogao biti produžen na još jedan period istog trajanja, na zahtjev jedne od strana. Od Vijeća sigurnosti UN-a traženo je osnivanje prijelazne uprave, koja će upravljati tim područjem u prijelaznom periodu. Određena je provedba demilitarizacije u roku od 30 dana nakon razmještanja međunarodnih snaga, osnivanje prijelazne policije, povratak izbjeglica i raseljenih osoba, svakog u svoju kuću, uspostava javnih službi, organizacija lokalnih izbora te osnivanje komisije koja će pratiti provedbu. I sad vas ja pitam: Koji dio sporazuma bi se stavio izvan snage? Demilitarizacija? Pa ona je izvršena! Prijelazna policija? Nje više nema! Lokalne izbore? Pa oni su već provedeni. Povratak kućama? Pa i to je u najvećem dijelu provedeno. Komisiju koja prati provedbu sporazuma? Pa ona je osnovana i završila rad. Kako možete staviti izvan snage nešto što je provedeno prije 21 godinu! To apsolutno nema smisla.
Vezano uz prethodno pitanje – što je Erdutskim sporazumom ostvareno i što možda još nije ostvareno?
Erdutskim sporazumom je sve što je napisano i ostvareno. Svih 14 točaka Sporazuma provedeno je i sve obveze i događaji nepovratno su iza nas. Ostvarena je i 21 točka iz spomenute rezolucije Vijeća sigurnosti.
No je li i koliko Erdutski sporazum samo dokument proistekao iz tadašnjih okolnosti kako bi se provela mirna reintegracija, koji je kao takav odradio svoju zadaću (prekinuo rat, vratio istok u sastav RH), ili u njemu ipak postoje neke nejasnoće oko dugoročnijih obveza RH?
Gledajte, ja sam kao savjetnica predsjednika Republike i jedan od pregovarača s međunarodnom zajednicom i pobunjenim Srbima imala na stolu nekoliko radnih verzija Erdutskog sporazuma i radila na njemu u pripremnom dijelu, kao i poslije na provedbi. Nema nikakvih nejasnoća i dugoročnijih obveza Republike Hrvatske. Ponavljam, on je kao takav dovršen i njegove odredbe više nisu primjenjive. Međutim, treba ovdje reći da je Vlada Republike Hrvatske, pod predsjedanjem tadašnjeg premijera Zlatka Mateše, poslala Vijeću sigurnosti jamstva o dovršetku mirne reintegracije. Ona su došla u vrlo osjetljivom trenutku, kada je, nakon godinu dana UNTAES-ova mandata, VS donio odluku da se mandat produži za još godinu dana. Sjećam se tog vremena i nervoze koja je bila među prognanicima, u političkom vrhu, među svima nama koji smo imali odgovornost za uspjeh misije. Da bi se, međutim, shvatile namjere i svrha tog dokumenta, potrebno je sadržaj pisma gledati u političkom i vremenskom kontekstu u kojem se pojavljuje, osobito imajući u vidu održavanje lokalnih izbora u Podunavlju, koji bi se prvi put nakon šest godina održavali istodobno s izborima u ostalim dijelovima Hrvatske. Tim pismom Hrvatska je željela pokazati da što prije želi započeti normalizaciju života u Podunavlju. Da se hrvatska državna politika deklarira demokratskom i nimalo osvetničkom prema lokalnim Srbima. Kulturna i prosvjetna autonomija koja se jamčila kroz Zajedničko vijeće općina nisu nekakva politička autonomija. Vijeće srpske etničke zajednice ima samo savjetodavno obilježje. Pripadnicima srpske nacionalne manjine koji su odlučili napustiti Hrvatsku osigurana je primjerena naknada – znači da su stanovnici Podunavlja koji su se htjeli preseliti u Srbiju dobili naknadu za imovinu koju ostavljaju ako je ona u njihovom vlasništvu bila i prije 1991. godine. Predstavnici srpske etničke zajednice bit će imenovani na više mjesta u Ministarstvu obnove i razvitka i u Uredu za prognanike i izbjeglice i na razini ne nižoj od pomoćnika ministra u ministarstvima unutarnjih poslova, pravosuđa, obrazovanja i kulture. U skladu sa zakonima i propisima Republike Hrvatske, oni će također imati pravo na odgovarajuće sudjelovanje na stručnoj razini i u radnim tijelima Sabora Republike Hrvatske.
U svezi s Erdutskim sporazumom spominje se i problem s vraćanjem stanarskih prava izbjeglim Srbima, odnosno upozorava se kako bi oni mogli ostvariti pravo povrata stanarskih prava pod povoljnijim uvjetima nego što je to bilo do sada. Navodno im to jamči Erdutski sprazum, na što upozoravaju iz Zajednice povratnika Hrvatske. Kako to komentirate?
Erdutski sporazum ni u jednoj riječi ne govori o problemu stanarskih prava. Oni koji tvrde suprotno neka mi to pokažu u Sporazumu. Nema tih odredbi. Ne postoji povrat stanarskog prava. Postoji samo program stambenog zbrinjavanja, koji i ova vlada ima u svom programu.
Erdutski sporazum, koji je dogovoren tijekom pregovora u američkom Daytonu, neki stavljaju u kontekst s Daytonskim sporazumom. Mogu li se ta dva sporazuma uopće uspoređivati?
Ta dva sporazuma ne mogu se uspoređivati ni po čemu osim po činjenici da je na marginama Daytonskog sporazuma dogovoren model izlaska Hrvatske na svoje međunarodno priznate granice.
Na području Slavonije nisu se crtale karte kao za BiH. Dayton je mjesto na kojem je predsjednik Franjo Tuđman postavio uvjet međunarodnoj zajednici da će dopustiti dolazak u Hrvatsku još jedne mirovne misije samo ako ona bude kreator mira, a ne čuvar mira, i zatražio je da na čelo misije dođe američki general kao jamac da će SAD biti jamac dovršenja tog procesa u predviđenom vremenu.
Kad smo kod Daytona, a tiče se, naravno, i položaja Hrvata u BiH, posebno u kontekstu aktualne situacije (Dodik, referendum, izbori u Srebrenici…), je li sazrelo vrijeme za njegovu reviziju?
Složila bih se s onima koji tvrde da nakon posljednjih događaja ništa više u BiH nije isto. Promijenila se politička klima i međunacionalni odnosi u BiH dodatno su zatrovani i takvi će sigurno biti još neko vrijeme.
Za Dodika i RS održavanje referenduma bilo je važno jer su se na taj način suprotstavili odlukama koje stvarno ili simbolično urušavaju daytonsku autonomiju Republike Srpske. Vlada razočaranje međunarodnom zajednicom da nije dovoljno zainteresirana i da nije spriječila referendum niti ga konkretno sankcionirala. Hrvati se u tim događajima drže po strani jer su protiv i potpune razgradnje BiH, koju priželjkuju Srbi, ali i unitarizacije zemlje, koju priželjkuju neki iz bošnjačke politike.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
