“Kad govorimo skupno o nacionalnim manjinama, jasno je da hrvatski narod s njima nema nikakvih problema. Pa naša im država daje veća prava od većine drugih država na svijetu. Problemi se povremeno javljaju s političkim predstavnicima jedne nacionalne manjine koji daju vrlo neodgovorne izjave i stavljaju se u poziciju instrumenta jedne druge države i jedne jako pogrešne politike. Prirodno je da se predstavnici nacionalnih manjina priklone vladajućoj većini jer samo tako mogu ostvariti svoje specifične interese, ali je isto tako vrlo važno da ne budu jezičac na vagi kod formiranja vlasti i usvajanja proračuna te da, zajedno s većinom, brane nacionalne interese”, kazao je Miroslav Škoro u razgovoru za Jutarnji list otkrivajući konture nove političke opcije.
> HSS iz Koprivničkih Brega ogradio se od Beljakove izjave
> Ina Vukić: Izdaja Hrvatske u Kreši Beljaku – što čekate Hrvatski sabore i Vlado?
> Plenković je zgrožen Beljakovom objavom, a nije bio zgrožen Pupovčevom usporedbom Hrvatske s NDH
Suradnju sa SDP-om i Beljakovim HSS-om unaprijed odbacuje, a o postizbornoj koaliciji s HDZ-om kaže: ‘Birači su ti koji određuju tko je relevantni čimbenik za suradnju. Dobijemo li 76 mandata ni o kakvoj suradnji ni sa kim neću razgovarati. Ne dobijem li postoji i opcija ponavljanja izbora’.
O novoj političkoj opciji
– Želi stabilnu opciju koja drži do principa, ne okreće se kako vjetar puše i kojoj prioritet nisu stranački interesi, nego interesi naroda i države. Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum. To je vrlo važno, a čini mi se da danas u politici toga nedostaje. U zdravom razumu nema ni lijevog ni desnog. Ako želimo eliminirati korupciju, reformirati javnu upravu ili zaustaviti iseljavanje, zar je pritom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?
– U predsjedničkoj sam kampanji vrlo jasno govorio o svjetonazorskim temama. Svakodnevno me se bombardiralo takvim pitanjima i ja od njih nisam bježao. Isti oni koji su mi ta pitanja servirali, nakon nekog su vremena ustvrdili da pričam samo o prošlosti i ideologiji. To je namještena igra, što god kažem ne valja. Ali veliki je broj birača ipak prepoznao da sam autentičan i dao mi svoje povjerenje.
Sad analitičari tvrde da su me podržale različite skupine birača, što pokazuje da nisam odbio ljude koji se možda i ne slažu u svemu sa mnom, ali vide da nisam maliciozan i da ne lomim preko koljena. Zdrav razum je ono što ljudi traže. Znači, nešto ili valja, ili ne valja. Evo vam jednog primjera. Kad je davnih dana u jednom parku na Trešnjevci trebalo postaviti klupu, ona nije bila postavljena samo zato što je inicijativa došla od opozicije u Vijeću gradske četvrti. Kada je isto predložila većina tjedan dana kasnije, klupa je postavljena. Ima li to smisla? A takvih je primjera puno i na državnoj razini. Meni to nije ozbiljna politika nego gubljenje vremena.
O osnivanju stranke
– Legitimna su vaša nomotehnička pitanja, ali meni ona nisu prioritet. Želim na političkoj sceni što je moguće kvalitetnije oformiti treću opciju o kojoj razgovaramo. Hrvatsko društvo u politici treba nove ljude, svježe ideje, autentičnost i nepotkupljivost. Želim otvoriti prostor nekompromitiranim ljudima koji će raditi na dobrobit naroda i pritom pazim da ne ponovim neke greške koje su mi se kao političaru početniku dogodile jer se nisam dovoljno dobro pripremio.
Svjestan sam da izbori za Sabor nisu isto što i izbori za predsjednika RH, gdje je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica, a kampanja potpuno individualizirana. Na parlamentarnim izborima natječemo se u jedanaest izbornih jedinica koje je Ustavni sud davno proglasio neustavnima, naši državljani koji glasaju u inozemstvu i dalje otežano konzumiraju svoje biračko pravo, a u sve se to još uključuje i “gospodin D’Hondt”. Moji suradnici i ja moramo puno parametara uzeti u obzir kako bismo povukli najbolje moguće poteze koji će nas dovesti do cilja. Da s jedne strane ne razočaramo ljude koji su nam na predsjedničkim izborima dali povjerenje, a s druge da se jasno postavimo prema onima koji su definitivno na suprotnoj strani. A tu prvenstveno mislim na HDZ i SDP.
– Cilj mi je ne izgubiti nikoga tko želi kvalitetno doprinijeti. Tu sinergiju definitivno želim zadržati. Otpast će samo oni koji budu solirali ili se prema partnerima i biračima odnosili na pogrešan način. U političkom smislu trebamo napraviti “kišobran” pod kojim bismo se okupili i pritom zadovoljiti izborna pravila jer ne može Miroslav Škoro biti nositelj lista u svih jedanaest izbornih jedinica.
Jasno je da za formiranje novog političkog brenda nemamo dovoljno vremena pa mislim kako je najbolje rješenje da ostanemo pokret i da na izbore izađemo pod mojim zaštitnim znakom. Treba naći pravu mjeru, kompromis između činjenice da su me određene stranke podržale i dale svoj doprinos te zaslužuju da se zadovolje i neke njihove ambicije, a s druge strane, ne treba zaboraviti da sam od tih 24,5 posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora nešto osvojio i ja osobno, na svoje ime.
– Ja sam kantautor i jako emotivan čovjek, moje su pjesme čista emocija, ali sam u svakom poslu jako racionalan, pogotovo u fazi planiranja. Ne zanosim se time da ću, s obzirom na to da sam dobio 466 tisuća glasova na predsjedničkim izborima, automatizmom osvojiti ekvivalentan broj saborskih mandata.
Važno je dobro posložiti priču tako da ponovno osvojimo povjerenje birača i dobijemo dovoljno da bismo mijenjali stvari. Nisam ušao u politiku da bih trgovao ili parazitirao jer ja u ovoj priči, financijski gledano, samo gubim. Ali sam spreman na tu žrtvu da se dogodi određeni pomak i da se naša djeca sutra mogu osobno, poslovno i obiteljski ostvariti u Hrvatskoj.
O poslijeizbornim koalicijama i političkim partnerima
– Ne razmišljam o koalicijama jer u ovome trenutku imam nula mandata. O tim tehničkim stvarima kompetentno možemo razgovarati tek kad ostvarimo neki rezultat. Dotad je to samo “što se babi htilo, to se babi snilo”.
– Birači su ti koji na izborima određuju u kolikoj bi mjeri neka opcija trebala participirati u vlasti. Odgovorni političari potom uvaže tu činjenicu. Ne izigravaju volju birača nego postupaju u skladu s njom.
– Ne mogu zamisliti suradnju sa strankom čiji saborski zastupnik kaže da 1945. posao nije odrađen do kraja ili čiji koalicijski partner izjavi da UDBA očito nije ubila dovoljno ljudi. Kad takve izjave prođu bez posljedica, jasno je da se ta opcija nije u stanju odreći svog protucivilizacijskog totalitarnog nasljeđa.
– I dalje apsolutno stojim pri svojoj tvrdnji da su za sve naše nedaće odgovorne dvije najveće stranke, sa svojim satelitima. One su upravljale državom, njihove su zasluge za ono dobro, ali i krivica za sve loše. Ja sam prije drugog kruga predsjedničkih izbora pokazao da nisam tu da bih nekome pomagao da ostane na poziciji nego želim voditi autentičnu politiku. Što se tiče vašeg pitanja, ponovit ću ono što sam već rekao: birači su ti koji određuju tko je relevantan čimbenik za suradnju.
Dobijemo li mi 76 mandata, ni o kakvoj suradnji ni s kime neću razgovarati. Ne dobijemo li, postoji i opcija ponavljanja izbora. Trošak je za građane nešto veći, ali dugoročno puno manji od cijene neprincipijelne koalicije i loše vlasti.
– Ne zamaram se HDZ-om. O sudbini te stranke trebaju odlučivati njezini članovi, a ja to svojom voljom više nisam. Nisam ponovno ušao u politiku da bih spasio HDZ. To članovi stranke, među kojima je i dosta mojih prijatelja, trebaju tražiti od svog vodstva.
O suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina
– Kad govorimo skupno o nacionalnim manjinama, jasno je da hrvatski narod s njima nema nikakvih problema. Pa naša im država daje veća prava od većine drugih država na svijetu. Problemi se povremeno javljaju s političkim predstavnicima jedne nacionalne manjine koji daju vrlo neodgovorne izjave i stavljaju se u poziciju instrumenta jedne druge države i jedne jako pogrešne politike. Prirodno je da se predstavnici nacionalnih manjina priklone vladajućoj većini jer samo tako mogu ostvariti svoje specifične interese, ali je isto tako vrlo važno da ne budu jezičac na vagi kod formiranja vlasti i usvajanja proračuna te da, zajedno s većinom, brane nacionalne interese.
O Milanu Bandiću
– Ajmo se vratiti na zdrav razum. Gospodin Bandić u Saboru ima klub koliki ima, ali birači mu nisu dali razmjerno povjerenje na izborima. Nitko za to nije glasovao. Dogodila su se pretrčavanja i sad imamo te “žetončiće”. To je nešto s čime se ja duboko ne slažem. Model vladavine Milana Bandića Zagrebom također ne mogu podržati. On se u predsjedničkoj kampanji jasno svrstao uz Plenkovića i njegovu kandidatkinju, a u Saboru drži većinu aktualnom premijeru. Zagrepčani su na ovim izborima rekli što misle o tome i meni kao neovisnom kandidatu dali značajno veće povjerenje nego njima. Shvatio sam to kao jasnu poruku da ostanem na zacrtanom pravcu i sukladno tome ću se sutra ponašati i u Saboru.
– To nije stvar dojma, nego pravomoćne presude. Model njegove vladavine mi se ne sviđa, a ostalo trebaju utvrditi institucije. Smatram da je model upravljanja Zagrebom postavljen tako da se favoriziraju skupa rješenja koja nisu primarna, a esencijalne stvari za funkcioniranje grada su zapuštene. Zar je stvarno moguće da je od svih mogućih infrastrukturnih projekata u Zagrebu najvažnija gradnja žičare. Pa što smo mi – Schladming?
O izbornom rezultatu
– Ne bježim od te svoje izjave u kampanji kao ni od bilo koje druge. Puno ozbiljnih ljudi smatra da postoje mehanizmi koji vladajućoj strukturi omogućavaju da si, po potrebi, namiri određen broj glasova. Od stanja biračkih popisa, vrste glasačkih kutija, strukture biračkih odbora, ograničavanja glasovanja u inozemstvu itd. Da veliko nepovjerenje u sustav postoji, jasno je i iz sve većeg broja promatrača koje stranke i udruge prijavljuju. Definitivno postoji puno parametara na osnovi kojih bismo mogli kazati da je prostor za manipulaciju velik. Međutim, ja nisam kao neki profesionalni političari, klasni diplomati i veliki vođe pa da prebacujem odgovornost na druge. Ako nisam dobio dovoljno glasova da bih ostvario svoj cilj, odgovornost je prvenstveno na meni.
O poreznom sustavu
– Zagovornik sam smanjenja poreznog pritiska koji je za državu poput Hrvatske prilično velik i onemogućava nam razvoj. Na ovaj način nikad nećemo uhvatiti korak s razvijenim članicama Unije. Sami porez i prirez na dohodak nisu ključne stavke. Za većinu radnika u Hrvatskoj, zbog relativno niskih plaća, to su ionako mali iznosi. Reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava trebala bi otvoriti prostor za promjenu u doprinosima na plaću i učiniti sustav održivijim.
Što se oporezivanja imovine tiče, imali smo tu inicijativu za uvođenje poreza na nekretnine. Ne bih podržao takav porez jer mislim da osnovne pretpostavke za njegovo uvođenje nisu zadovoljene. U socijalizmu su nekretnine bile oblik štednje i većina naših ljudi koji imaju nekretninu viška nisu nikakvi bogataši. Imaju vikendicu na moru ili klet i često su im i režije preveliko opterećenje, a kamo li novi porez. Dodatno oporezovati možemo samo one koji imaju više nekretnina i kojima one generiraju nekakav prihod. Ostalo je sve besmisleno.
O Crkvi i financiranju vjerskih zajednica
– Rekao sam u kampanji i stojim i dalje iza toga da politiku treba maknuti iz Crkve. Crkva je važan društveni faktor s velikom povijesnom ulogom u Hrvata i treba biti slobodna sudjelovati u društvenom životu, ali je evidentno da postoji jedna neprirodna sprega s politikom zbog koje je Crkva izložena političkim pritiscima.
Dio političara smatra da imaju Bogom dano pravo vršiti pritisak na crkvene velikodostojnike. S druge strane, isto je tako bjelodano da pojedini crkveni velikodostojnici podlegnu tim pritiscima. To nije dobro i Crkva zbog toga najviše gubi. Ne mogu reći da me nešto takvo u ovoj kampanji naljutilo, prije razočaralo. To priznajem. Ali ja nisam od onih koji krive druge.
– Te su stvari regulirane Vatikanskim ugovorima. Svugdje u svijetu postoje modeli financiranja vjerskih zajednica i ne vidim problem da postoje i u Hrvatskoj.
Oni koji to problematiziraju uglavnom nastupaju iz ideološke pozicije koja se protivi vjeri kao takvoj. Promjena modela financiranja vjerskih zajednica ne smije biti tabu, ali mora biti želja obje strane. S tim da je odgovorno javnost redovno informirati o tome da se na ovaj način financiraju i manjinske vjerske zajednice, a ne samo Katolička crkva.
O privatizaciji državnih tvrtki
– Strateške tvrtke poput energetskih trebaju ostati vlasništvo države. Energetska neovisnost pitanje je nacionalne sigurnosti i tu su stvari jasne. Postoje još neki važni sektori nad kojima država treba imati kontrolu, dok sve ono što spada isključivo u komercijalnu djelatnost i nema veze s funkcijama države kao takve treba privatizirati.
Pritom država svojim vlasništvom također treba upravljati sukladno tržišnim principima i maknuti politiku iz upravljanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa