Srpska pravoslavna crkva (SPC) je, posebno nakon „specijalne molitvene operacije“ u Crnoj Gori, glavna udarna igla na području bivše Jugoslavije u širenju „srpskog sveta“, projekt donedavno zvan velika Srbija, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomično prenosimo.
Čak ni aktualni srpski patrijarh, mizoginičar Porfirije, to ne krije, pa ni pred svojim „zagrebačkim krugom“ koji je stvorio mit o njemu kao progresivnom, tolerantnom, inkluzivnom crkvenom poglavaru na kojeg bi se hrvatski biskupi trebali ugledati. A mi „nacionalisti i natražnjaci“ smo od početka upozoravali da je Porfirije tek nevješto umiveni kontinuitet pravoslavne „teologije simfonije“, u kojoj pravoslavlje, od Rusije do Srbije, samo sebe deklarira kao produženu ruku bilo ruske, bilo srpske politike nekoć i danas, od Ukrajine do Crne Gore.
Destrukcija simbola okolnih naroda
Posebnu revnost ove dvije crkve pokazuju u destrukciji simbola okolnih naroda, negirajući im jezik, identitet, postojanje općenito. Kao posebnu metu imaju jake idenitetske točke. Jedna od takvih točaka za Hrvate i katolike širom svijeta je blaženi Alojzije Stepinac.
Budući da je Vučićeva i Putinova Srpska pravoslavna crkva odlučila za administratora Mitropolije zagrebačko – ljubljanske postaviti učenika pokojnog pročetnika Amfilohija Radovića koji je Crnu Goru pretvorio u pakao rusko – srpskog sveta, episkopa Kirila Bojovića, koji je dio tog projekta, sasvim je jasno da srpska i ruska crkva nemaju više potrebe za umivenimm, „obrijanim“ tipovima poput Porfirija, već otvoreno najavljuju da Putinov čovjek, episkop Bojović, dolazi u srce Zagreba.
Geopolitička analiza: Ono što je za Miloševića bila JNA, to je za Vučića i Putina SPC
(…)
Šutnja gotovo svih medija u Hrvatskoj, kao i Pantovčaka i Banskih dvora, na ovu, nakon Porfirija, sada otvorenu invaziju ruskog i srpskog svijeta na RH, više zabrinjava no što rastužuje. Amfilohijev, Porfirijev, Putinov i Vučićev episkopski „dron“ pao je na Cvjetni trg, a u Hrvatskoj i medijski i politički muk. Plenković i njegovi zaokupljeni su Zambijom, Milanović Plenkovićevima. Odnosno samima sobom.
(…)
Varnava i NDH
2005. godine patrijarh Pavle proglasio je svecem episkopa Varnavu (Vojislava) Nastića. Episkop Varnava je bio sin srpskih iseljenika u Ameriku, no ubrzo su se vratili u Sarajevo kada su, puni nade, Karađorđevići privatizirali prvu Jugoslaviju. Završivši teologiju u Beogradu, Nastić se i zamonašio dobivši ime Varnava, te postao vjeroučitelj u Sarajevu za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. O tome svjedoče dokumenti (dostavljeni redakciji SD), pa i onaj kada je sveti Varnava kao pravoslavni svećenik (!) dao prisegu, zakletvu, Anti Paveliću i NDH u kojoj kaže: „Prisežem Bogu Svemogućemu i dajem svoju časnu riječ da ću Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i poglavniku…vjeran biti, da ću njene nastavne odredbe i zakone poštivati i njih se držati da ću interes države Hrvatske i naroda Hrvatskog uvijek pred očima imati i požrtvovno promicati, da ću naloge pretpostavljenih savjesno izvršiti.“
Eto, to su riječi prisege koje je 1941. Paveliću dao srpski svetac episkop Varnava, državi, NDH, koja je imala rasne zakone koje je Stepinac šibao javno na mrgođenje i Hitlerovih i Pavelićevih.
Tko je „ustaški vikar“ u ovoj priči?
Danas će pak srpski „istoričari“ tvrditi da je NDH proganjala srpskog sveca episkopa Varnavu. Lažu. Naprotiv, da se sveti Varnava ponašao po danoj zakletvi NDH i Anti Paveliću možemo vidjeti i u drugim arhivskim izvorima koji govore da je pred pad NDH 1944. godine boravio u luksuznom hotelu Esplanada u Zagreb u društvu Koste Čurčića, člana Zastupstva grada Sarajeva od 1941. do 1945. godine, a svi troškovi smještaja u Esplanadi plaćeni su iz – proračuna NDH. Svetac ili Pavelićeva sponzoruša?
Kada su pak Varnavu komunisti osudili i utamničili pomogle su mu u vidanju rana Milosrdne sestre Svetoga Križa, ne srpske monahinje. Tako im 8.12. 1951. zahvaljuje posebno hvaleći kardinala Stepinca te piše sestrama u Đakovo iz Beograda: „Na kraju, hoću da Vam s nekoliko reči uvećam jednu radost, za koju znam da je i bez toga velika. Hoću da Vam kažem da se zajedno s Vama radujem slobodi Vašeg Velikog Nadbiskupa (Stepinca), koji je junački i muški branio bedem svoje Crkve. Dao Bog da i moj dragi pobratim, fra Ljubo, uskoro podeli ovu radost svoga Nadbiskupa i cele svoje Rimokatoličke Crkve.“
Pozdravljajući Porfirijevog nasljednika u Zagrebu, upravitelja, episkopa Kirila Bojovića, citirat ću Stepinčeve riječi koje je izrekao na montiranom procesu protiv njega: „Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kao neki vaši činovnici koji su ovdje.“
Još su tu…to je njihov svet…
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.