Srpska propaganda: Tvrdili da su Vukovarci “prije predaje” ubili 41 srpsku bebu

Beogradske Večernje novosti na naslovnici su objavile 21.11.1991., 1 dan nakon pokolja na Ovčari, da su Hrvati u Vukovaru,  neposredno prije osvajanja grada – pobili 41 srpsku bebu. Naslov je glasio: “Pokolj pre predaje”.

Ovako su “Večernje novosti” huškale: 

30 godina od izmišljene priče o ubijanju 41 bebe u Vukovaru, nekoliko dana nakon srpske okupacije!

Naime, na ovaj su datum prije 30 godina, beogradske ,,Večernje novosti” objavile  izmišljenu priču o ubijanju 41 srpske bebe u Vukovaru, piše novosadski portal autonomija.info, te nastavlja: “Naslovnica ‘Večernjih novosti’ od 21. studenoga 1991., na kojoj čitamo izmišljotinu o ubijanju 41 srpske bebe – u opkoljenom Vukovaru. Ova laž, koju su prenijeli i ostali Miloševićevi mediji, trebala je opravdati razaranje grada i ubojstva (na razne načine) preko tisuću vukovarskih Hrvata“.

Portal navodi i opasku da su „’Večernje novosti’ bile  jedna od perjanica Miloševićeve krvoločne ratne propagande“. I danas su, kako se navodi – oružje režimske propagande “jer ih vodi Milorad Vučelić, koji je u vrijeme razaranja Vukovara bio prvi čovjek RTV-Novi Sad, Miloševićeve avangardne zlikovačke medijske pesnice”.

*

S obzirom da ne očekujemo da će defašizacija Srbije započeti do kraja pisanja / objavljivanja ove analize, tj. do subote, dobro bi bilo kratko osvijetliti položaj i snagu NR Kine, i to kako globalno tako i s aspekta jugoistočne Europe, s obzirom da je Kina saveznik, uz Rusku Federaciju, ovakve Srbije u VS UN-a u New Yorku! 

Ipak, prije priče o Kini pružamo i kratki – ovotjedni sažetaka stanja na Zapadnom Balkanu. 

Naime, u brojnim člancima / rezimeima stanja u Srbiji – nakon poteza vlasti s muralima ratnih zločinaca Ratka Mladića i Draže Mihajlovića, višekratno se u medijima ističe navod da onaj tko je preljepljivao ploču s imenom ulice dr. Zorana Đinđića naljepnicom na kojoj je pisalo Ratko Mladić, nije netko tko može na pravi način razumjeti svu tragediju svoga i njemu susjednih naroda. Netko tko je sve te godine rata i pakla proveo u radikalskom šinjelu, obećavajući da će ubiti 100 muslimana za jednog Srbina i da će Srbi u dijelu Hrvatske živjeti u Velikoj Srbiji – kada on dođe na vlast, nema u sebi kapacitet da u „regiji“ iskreno zagovara mir i prosperitet. Dakle, da sumiramo – čini se da je riječ o čovjeku koji je u ime privrženosti prema svom narodu i ideji Velike Srbije doslovce spreman na sve!?

Nadalje, ističemo da zadnji potezi glede Mladića i Mahajlovića, „koji postupno iz murala prerastaju u likove s fresaka“, ukazuju na najmanje dva problema koje ima Srbija a to su da je:

1. Republika Srbija duboko uvjerena da su imena ratnih zločinaca Ratka Mladića i Draže Mihajlovića – zapravo imena heroja;
2. zatim, da je spremna silom štiti svoju iluziju, jer su ti zločinci očito ikone današnje Srbije i to 30-tak godina nakon Miloševićevih ratova za Veliku Srbiju.

Nažalost, ta i takva politika izravno osakaćuje budućnost mladih ljudi u toj zemlji, iako je netko od srpskih političkih komentatora kazao da je: “možda bolje da se svi ti srpski neonacisti ižive, da pokažu koliko i kako štuju ratne zločince, pa da, nakon Mladića i Draže, oslikaju Arkana, Ljotića, Nedića, Legiju, Škorpione… kako bi grafitni trag do kraja otkrio s kim imamo posla i da se ne zavaravamo više…”

No, s druge strane, brojni tvrde da im je žao „dobrih ljudi Srbije“, kojima je iseljavanje iz te i takve zemlje jedino rješenje, ne shvaćajući da je i njihova pasivnost dio tamošnjeg problema. 

Ipak, kao nekakvo svjetlo može se promotriti okolnost da je ovih dana Madeleine Albright imenovana za predsjedavajuću Odbora za obrambenu politiku SAD-a. Radi se o vanjskoj savjetodavnoj grupi bivših visokih dužnosnika za nacionalnu sigurnost koji “pružaju ministru obrane i njegovom zamjeniku neovisne savjete i mišljenja u vezi s pitanjima obrambene politike – kao odgovor na specifične zadatke ministra obrane. Podsjećamo da je Albright bila jedna od kreatora vanjske politike SAD-a prema zemljama Zapadnog Balkana, ponajviše BiH i to u vrijeme i nakon okončanja rata. Posebno ističemo da je spomenuto imenovanje razbjesnilo beogradske medije – koji su njen povratak popratili raznim uvredama poput – „Krvava baba ponovo jaše!’ 

Naime, riječ je o vremenu u kojem se podižu ulozi u novoj – hibridnoj bici za Veliku Srbiju i pojava Madeleine Albright velikosrpskim i ruskim planerima „ne ide na ruku“! 

Ovdje je zanimljivo istaći okolnost da je upravo Albright svojedobno „izselektirala Milorada Dodika kao kooperativnog / poštenog Srbina“, pri čemu se vjeruje kako on tada nije bio (velikosrpsko) „kukavičje jaje“.  

Dakle, s obzirom da na bližem istoku – „Tamo daleko od mora“ kao što vidimo, nema ništa posebno novo, osim vjerojatno pojave još ponekog murala Mladiću i Mihajloviću, a na Zapadu dominiraju stari stavovi, bacimo malo pogled na Daleki istok, tj. na Kinu saveznicu Srbije u VS-UN-a!

Uspon Kine i slabljene Amerike…

Na nedavnom (15. 11. 2021.), posljednjem sastanku Xija Jinpinga i Joea Bidena bilo je govora o svemu, od trgovine do sigurnosti i ljudskih prava, „ali nije riješeno ništa“.

Naime, nedavni kinesko-američki summit bio je slatko-gorak. Trosatni virtuelni sastanak američkog predsjednika Joea Bidena i njegovog kineskog kolege Xija Jinpinga počeo je s poštovanjem da bi ipak postupno prerastao u međusobno optuživanje i prikrivene prijetnje.

Opisano ponašanje je bilo očekivano, jer je neslaganje između ove dvije vodeće svjetske sile postalo preširoko i preduboko – da bi se premostilo diplomatskim pristojnostima. Zapravo imenovani čelnici se ne slažu gotovo ni oko čega a u rijetkim slučajevima kada se slažu oko ishoda, ne slažu se oko procesa.

U tom okviru, neke od nesuglasica, kao što je budućnost Tajvana, ključaju, riskirajući da dovedu ove sile u izravnu konfrontaciju u eventualnom nepromišljenom testu volje. Dakle, čini se da Peking inzistira da se ovaj veliki otok sa samoupravom vrati u okrilje Kine, i silom, ako je nužno, dok je Washington, izgleda, odlučan da se suprotstavi tome!

Kina je duboko integrirana u međunarodni sistem

Na spomenutom su summitu ipak pojašnjena pravila suradnje – u smislu izbjegavanja katastrofalnog sučeljavanja.

Naime, nesuglasice u vezi Tajvana, kao i one u vezi Hong Konga i Sjeverne Koreje, predstavljaju simptom daleko većeg sukoba u vezi nadmoći u Aziji. Navedeno ujedno priziva i usporedbu s Hladnim ratom između SAD-a i nekadašnjeg SSSR-a… iako je Kina, za razliku od Sovjetskog Saveza, duboko integrirana u međunarodni sistem koji predvodi Zapad i ne traži svjetsku dominaciju kroz alternativnu globalnu ideologiju, bar za sada. Dakle, razlika je u tome što je Kina uspjela u oblasti koja je globalno najvažnija, a gdje je SSSR zakazao – u gospodarstvu. Navedeno znači da se kinesko gospodarstvo proširilo nevjerojatnom brzinom i ako sve bude kao do sada, premašit će SAD-e u ovom desetljeću.

U tom kontekstu Kina promiče svoju stratešku doktrinu, odnosno jača svoj geopolitički položaj sukladno svojoj gospodarskoj nadmoći, a što uključuje konvencionalnu, pomorsku, digitalnu, svemirsku i nuklearnu vojnu moć. Postoje mnogi načini da se kvantificira to kinesko čudo a što je najbolje učiniti spram SAD-a. Naime, dovoljno je osvrnuti se na prošlo stoljeće od kako su se SAD-e pojavile kao svjetska sila i kada je osnovana Komunistička partija Kine, tj. 1921. godine…

Dakle, u prvoj polovini prošlog stoljeća Kina je iskusila previranja, dezintegraciju, stranu okupaciju i užasnu glad, dok je u to vrijeme SAD postao svjetska supersila, čineći 40 do 50 % svjetske ekonomije. No, Kina se počela „sabirati“ tijekom proteklih 50 godina, što se podudarilo s američkim priznanjem komunističke vlade i povijesnom posjetom predsjednika Richarda Nixona 1972. g. Pekingu. 

Pridruživanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) 2001. g. postupno je dovelo Kinu do samog gospodarskog vrha. Naime, od tada je kineska ekonomija počela naglo rasti i to od pozicije / ekvivalenta od 13% američkog gospodarstva pa do ekvivalenta od 73% ove godine. 

„Pojas i put“ (BRI), vrijedan više tisuća milijardi dolara

Nadalje, Xijeva inicijativa „Pojas i put“ (BRI), vrijedna više tisuća milijardi dolara, koja obuhvaća više od 60 država, osigurala je Kini strateško uvećanje i geopolitičko širenje. 

U ovom je kontekstu za istaknuti da se SAD-e svojedobno nadao kako će članstvo Kine u WTO-u značiti jeftinu uvoznu robu te da će ujedno utjecati na  umjerenost i demokratizaciju Kine, no dogodilo se nešto sasvim drugo, tj. došlo je do velikog gospodarskog uspona Kine, dok je KP Kina pooštrila svoju vlast.

Ipak, glavnina analitičara iz sigurnosnog sektora je mišljenja kako globalno Kina ima strategiju – prvo postati dominantna sila u „svojoj“ regiji Indo-Pacifika, zatim u Aziji, a tek će potom pokušati zamijeniti SAD-e.

U tom smislu podsjećamo da je američki energetski div Exxon Mobil u travnju 2019. s kineskim Zhejiang Provincial Energy Groupom potpisao 20-godišnji sporazum o opskrbi prirodnim plinom, pri čemu je do potpisivanja ugovora došlo godinu dana nakon Trumpovog oglašavanja “trgovinskog rata SAD-a i Kine“ (tj. 2018.), zbog, kako tvrde u Washingtonu, „nepoštenih trgovinskih praksi Pekinga”. Navedeno upućuje na zaključak da se „Kini ne žuri u igri geopolitičkog odmjeravanja sa SAD-om“.

Utjecaj Pekinga na Balkanu: Kina je zabila zastavicu u zapušteno dvorište Europe

Tijekom proteklog desetljeća Kina je postala značajan gospodarski akter i u JI Europi, počevši s kupovinom Pirejske luke u Grčkoj – nakon financijske krize, a zatim i planiranjem infrastrukturnih projekata, kako bi gradnjom auto-cesta i željeznica povezala zemlje te regije i olakšala put svoje robe na europsko tržište.

Sve se to odvija kroz globalnu inicijativu „Pojas i put“ te „Forum 16+1“ (16 zemalja centralne i istočne Europe plus Kina), s time da se kinesko prisustvo širi i na druge sektore, prvenstveno energetski te telekomunikacijski.

Ruska Federacija

Sto se tiče RF, drugog saveznika Srbije u VS UN-a, i njenim konfliktima sa Zapadom preko Ukrajine – već smo pisali… Naime, ključ za razumijevanje politike te velike sile je u tome da Rusiji odgovara svaki politički pa i ograničeni oružani konflikt u svijetu, i to „tim bolje što je udaljeniji“, kako bi što dalje od svojih granica, odgurnula NATO-ve prijetnje… 

Naravno, RF se u tom smislu i proaktivno postavlja. Tako, su prema „Radio Sarajevu“, povratak u „regiju“ Leonida Rešetnjikova, umirovljenog generala i nekadašnjeg načelnika Informativno-analitičke uprave ruske obavještajne službe SVR (Vanjska obavještajna služba), kao i njegov intervju za beogradsku “Politiku”, izazvali veliku pažnju i brojne reakcije u „Ex SFRJ regiji“. U tom je kontekstu, na radijsko pitanje crnogorskom političaru Šekiju Radončiću – zašto se Rešetnjikov vraća u „regiju“, Radončić izjavio kako je uvjeren da se radi o poruci Vučiću, dometnuvši:  “Mislim da je suština priče u tome da se Vučiću, uoči njegove ovotjedne posjete Putinu, pokaže da Rusija neće tolerirati njegovo koketiranje sa Zapadom i da se, ako bude zatrebalo, ponovo mogu pojaviti ‘umirovljeni’ časnici i egzekutori GRU i FSB-a kao i 2016..“ Naime, po Radončiću „Rešetnjikov je priznao da su Rusi planirali ubojstvo Đukanovića“! 

Za pretpostaviti je da Radončić aludira na ogromno nezadovoljstvo Rusije mogućnošću da Srbija „mijenja“ s Amerikancima, Kosovo za Crnu Goru (kako bi dobila izlaz na more) a što bi joj NATO-u „naplatio“ prijemom / ulaskom u Sjeverno-atlantski vojni savez!?

MOGUĆI ZAKLJUČAK

S obzirom da je bit liberalne demokracije omogućavanje promicanja svih i svakakvih stavova (pa i onih sebičnih, nepametnih i/ili zasnovanih na raznim pa i podmetnutim strahovima), razvojem digitalne ere (društvenih mreža) ta  okolnost sve više rezultira anarhičnim ispadima, odnosno „teškim neodgovornostima“ u tim demokracijama – koje smo već vidjeli npr. pred Kongresom SAD-a ili ovih mjeseci po Europi! Dakle, na liberalnom Zapadu postaje sve aktualnije pitanje – kako se postaviti prema tome „unutarnjem društvenom samourušavanju“ a što je posebno zabrinjavajuće u kontekstu opisanog jačanja Kine, te Putinove najave da će RF uskoro početi kopirati kineski gospodarski put/uspjeh. 

Očito, u tom će se novom okviru zapadne demokracije morati dijelom „podržaviti“ a što se već može prepoznati u nekim potezima država poput Australije, Novog Zelanda, Kanade i drugih… 

U kontekstu tih globalnih mijena indikativno je da su SAD-e po prvi put pridružene godišnjem popisu „demokracija koje nazaduju“, što je objavila (22. 11. o.g.) Međunarodna istraživačka skupina IDEA, sa sjedištem u Stockholmu, ukazujući na “vidljivo pogoršanje” stanja demokracije u SAD-u – „koje je započelo 2019.“ Nadalje, Srbija je iz “nazadne” demokracije spuštena među “hibridne” države, tako da ju se više ne smatra demokratskom, pri čemu izvješće naglašava da je do demokratskog kolapsa došlo nakon ozbiljnih problema s izborima 2020.. Napominjemo i da je Ruska Federacija svrstana u „hibridne“ države, dok se Kinu smatra autoritarnim režimom!

S obzirom na prethodno opisana geopolitička previranja i socijalno-psihološku konfuziju  na Zapadu, odnosno glede uspostavljanja nove  globalne konfiguracije, postavlja se pitanje što će u tom turbulentnom okviru biti s „nedovršenim ratovima“ na Zapadnom Balkanu. 

Konkretnije, hoće li će Srbija nastaviti sa svojom rizičnom i neizvjesnom politikom u smjeru uspostave Male-velike Srbije – smatrajući da je ova kriza za nju zapravo prilika – ili neće?

Ipak, da olakšamo zaključivanje – nedavno je (8. 10. o.g.) Milorad Vučelić – u svojstvu glavnog i odgovornog urednika (od 2017.) uvodno spomenutih „Večernjih novosti“ (lista s najvišom tiražom u Srbiji), dobio Orden Svetog Save – kojega mu je uručio „Vučićev patrijarh“  Porfirije Prvoslav Perić – za „višegodišnju uspješnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju kršćanskih vrijednosti i vrlina“.

No, na navedeno su ukazivanje časti predstavnici civilnog društva iz Beograda – „Pokreta slobodnih građana“ (PSG), prosvjedovali, uz tvrdnje da su „’Večernje novosti’ primjer svega najgoreg i tabloidnog u srbijanskom novinarstvu…“ Ujedno je PSG naveo da se, „’Novosti’ posebno ističu pri raspirivanju netrpeljivosti i mržnje prema drugim narodima s području bivše Jugoslavije“. Također, apostrofirali su i okolnost da je Vučelić, koji je i predsjednik „Fudbalskog kluba Partizan“, neposredno povezan i s mafijašima Veljka Belivuka…  

Završno napominjemo i da navijači spomenutog Vučelićevog kluba, ovih dana u Beogradu, štite murale ratnih zločinaca Ratka Mladića i Draže Mihajlovića! 

I sada na kraju ove analize, pune indikativnih događaja i opisa raznoraznih silnica, što zaključiti – možda jedino da „nije lako biti vuk na Zapadnom Balkanu, eventualno se može biti nezreli vučić – koji samo radi štetu i to kako svom, tako i susjednim čoporima“!

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr