Politička Hrvatska trebala bi biti višestruko zahvalna Srbiji i stvarnom autoru projekta Aleksandru Vučiću na propagandno-filmskom projektu “Dara iz Jasenovca”. Zahvalnost prva. Nakon što je srpskog kandidata za Oscara kao “djelo neprikrivene srpske nacionalističke propagande” temeljito razobličio Jay Weissberg, kritičar Varietyja, označivši ga “kao ciničan pokušaj instrumentalizacije holokausta u srpsko-hrvatskim lokalnim sukobima”, uslijedio je čitav niz sličnih kritika u američkim medijima, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju u kolumnu koju djelomice prenosimo.
Tim razotkrivanjem “Dara iz Jasenovca” izgubila je svoj osnovni smisao. Jer razotkrivena propaganda više nije propaganda. Da srpski predsjednik Aleksandar Vučić nije državnim projektom “Dara iz Jasenovca” pucao tako visoko, sve do Oscara, i da nije tako bezobrazno koristio holokaust za srpske propagandne ciljeve, središnja teza velikosrpske propagande, o hrvatskoj genocidnosti koja osporava pravo Hrvatima na državu, ne bi bila razobličena tako jasno i na tako svjetskoj razini. Štoviše, da su političke ambicije “Dare iz Jasenovca” ostale u okvirima regiona, vjerujem da bismo se načitali vrlo pohvalnih recenzija u hrvatskim medijima.
Zahvalnost druga. Film je već od faze nastajanja bio toliko očito u službi srpske državne propagande pa ga barem hrvatski porezni obveznici nisu financirali (kroz koprodukciju), za razliku od nekih drugih filmova slične orijentacije, ali vještije upakiranih. Zahvalnost treća. “Dara iz Jasenovca” i prateći proces razotkrivanja propagandističke naravi filma podsjetili su na to koliko je u hrvatskoj političkoj javnosti podcijenjen velikosrpski projekt, podsjetili su da on nije završio 1995. u Kninu, ni 1998. u Vukovaru, 1999. na Kosovu, a niti 2006. smrću Slobodana Miloševića u haaškom zatvoru.
(…)
I ako ništa više, barem zaslužuju pozornost uoči nekog novog geopolitičkog preslagivanja u ovom dijelu Europe.
U propagandnom smislu “Dara iz Jasenovca” nije ništa novo u velikosrpskoj politici i propagandi. Sve je to već viđeno u “umjetničkim” i novinarskim djelima koja su nastajala u službi pripreme Miloševićevih osvajačkih ratova.
(…)
U jeku rata i srpskih etničkih čišćenja u BiH ugledni francuski nakladnik Fayard objavio je zbirku srpskih povijesnih dokumenata “La nettoyage ethnique. Une ideologie serbe” (Etničko čišćenje: srpska ideologija), koju su uredili akademik Mirko Grmek i profesori Marc Gidara i Neven Šimac, a koja kroz izvorne srpske dokumente pokazuje ciljeve, sustavnost i kontinuitet velikosrpske politike kroz povijest. Nekoliko godina kasnije, američki autor Philip Cohen objavio je knjigu Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History (“Srpski tajni rat: Propaganda i krivotvorenje povijesti”), koja dokumentira i razotkriva ulogu Srbije u holokaustu i srpsko negiranje te uloge. A u Hrvatskoj i danas većina političkih aktera naivno očekuje da će srpska politika, koja je u stanju do danas nijekati svoje sudjelovanje u holokaustu (unatoč tome što je još u ljeto 1942. Srbija dobila status prve Judenfrei države u Europi), smjerno priznati zločine svoje državne politike počinjene u Hrvatskoj i u logorima u Srbiji.
Sljedeća važna knjiga za razumijevanje biti i karaktera velikosrpske politike je studija koju je za potrebe haaškog tužiteljstva izradio britanski profesor povijesti ratovanja i geopolitike James Gow “The Serbian Project and its Adversaries: A Strategy of War Crimes” (“Srpski projekt i njegovi protivnici: Strategija ratnih zločina”). Kroz povijesno-vojno-političku analizu profesor Gow pokazuje da je etničko čišćenje drugih naroda strukturno ugrađeno u velikosrpski državni projekt i da je taj projekt bio pokretač raspada i svih ratova u bivšoj Jugoslaviji. Koliko mi je poznato, ova knjiga profesora Gowa nije čak niti prevedena i objavljena u Hrvatskoj. U vrijeme kada je Gow napisao svoju studiju u hrvatskom je javno-političkom prostoru promovirana nova regionalna suradnja i teza o podijeljenoj srpsko-hrvatskoj odgovornosti za rat.
Zato još jednom hvala Vučiću na “Dari iz Jasenovca”, jer je pokazala koliko je velikosrpski projekt i danas aktualan i aktivan. Ciljevi i metode ostaju isti. Mijenjaju se samo političke i umjetničke forme. A ponešto i saveznici.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Slobodne Dalmacije.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
