Glas Slavonije donosi priču o 79-godišnjem Stjepanu Jakabu iz Selaca Đakovačkih koji je kao sedmogodišnjak ostao bez oca kojeg su mučki ubili partizani. Iako je od njegove smrti prošlo 71 godinu, kada je imao tek sedam godina, gubitak oca jednako ga boli i danas, to više što mu je nasilno otrgnut iz djetinjstva i okrutno ubijen, izmasakriran, u travnju 1945., nakon ulaska partizana u Đakovo. Jakabov otac Stjepan, naime, jedna je od žrtava masovnih smaknuća u Ruševu te jedan od sedam Selčana koji su nakon tog pokolja dovezeni kući i pokopani u obiteljske grobnice. Vijest da je nakon 71 godinu netko, izvjesni Š.R. iz Đakova, ostavio poruku na drvenoj ploči na spomen-obilježju u Ruševu o tome da imenom i prezimenom zna tko je likvidirao ruševačke žrtve, u ovom starcu samo je produbila bolna sjećanja na dan kada je otac odveden i ubijen, 18. travnja 1945. Bile su mu samo 32. Nemalo je iznenađen činom neznanog autora poruke koja vraća u olovne godine.
Otišao bez pozdrava
“Roditelji su ’41. počeli zidati kuću u koju smo se uselili ’43. Oca su pozvali u vojsku i kao domobran je morao u Teslić, a ’44. je mogao napraviti nekakvu zamjenu i došao je nama bliže, u Đakovo, u ispostavu redarstva u Trnavi. Počelo je pravo ratno stanje, granate su padale odasvud. U travnju je hrvatska vojska u svim vrstama odora morala napustiti Đakovo i okolicu. Kroz selo je k Zagrebu dan-noć prolazila kolona vojske i civila. Otac je bio kod kuće i rekao da će s nama i poginuti, ali da ne ide nikamo, iako ga je prijatelj zvao. Došli su mu prijatelji sa ženama da vide što će dalje i na nagovor supruga i oni su odlučili ići. Bili su u odorama i u sumrak 15./16. travnja ispratili smo ih na kraj bašče”, prisjeća se Jakab. No, put nije bio dug. U livadama su uhvaćeni i navečer privedeni. “Ispitivani su gdje su bili za vrijeme rata; moj otac je rekao da je bio kod kuće. Dobio je, naime, otpusnicu da može biti slobodan i toga se držao. Još samo te večeri je bio s nama”, prisjeća se Stjepan.
“Nije se skrivao, mislio je ‘bio sam im već u rukama’… Kada su u noći dva odbornika došla po oca, bio sam mu na krilu. ‘Snašo, gdje ti je čovjek?’ zapitao je jedan, a majka je rekla da nije kod kuće. ‘Šta lažeš?’ povikao je drugi. Kuća je bila opkoljena partizanima, a dvojica su ušla u sobu i grubo vezala oca. Nisam se dao otrgnuti od njegovih nogu, pa su me odbacili u ćošak. Otac je otišao bez pozdrava…”, nastavlja Stjepan.
Za Jakabe i mnoge druge u selu bila je to užasna noć. Ujutro se seoskom kaldrmom čulo koračanje i topot. “Majka i ja ugledali smo kolonu zarobljenika, vezanih po četvero. Tjerani su prema brdima. Bilo ih je oko 40, a moj otac je bio treći u prvom redu. Tad sam ga zadnji put vidio živa… Otišao je u starim kućnim papučama… sve do Ruševa, gdje im je bila zadnja postaja. Neki su odande tada i spašeni. Nakon četiri-pet dana iz Ruševa je poslan kurir na konju te su pitali odbor u Selcima što će s tim ljudima jer je rat gotov. Odluka odbora bila je – da ih pobiju. Nakon tri tjedna stigla je poruka da su pobijeni i pokopani. Čovjek koji ih je zakopao po nađenoj slici znao je da su to Selčani. Odmah se tražio način kako ih dovesti, pa je opet trebala dozvola seoskog odbora”, prepričava Jakab. “Uz pomoć komesara Pere Zupčića krenuli su zaprežnim kolima prema Ruševu. Vjerojatno da nije bilo njega, ne bi ih bilo moguće dovesti. Zaprežna kola s mojim ocem bila su postavljena u dvorištu nekoliko sati. Plakao sam jer mi ga nisu dali vidjeti. Otrgnuo sam se i skočio na kola i vidio ga, no bolje da nisam…”, kaže Jakab, koji je očima sedmogodišnjaka gledao mrtvog, izmasakriranog oca. Bez očiju, ušiju i nosa…
Živi mučeni
“Stric mi je ispričao da je bio zaklan s lijeve strane. Pretpostavljam da su bili živi mučeni”, kaže Jakab.
Njegov otac i ostalih šest ruševačkih mučenika iz sela pokopani su 16. svibnja ’45. “Zašto se taj čovjek što je ostavio poruku u Ruševu nije javio sve dosad? Ipak, ako se sada počeo otvarati s tom tajnom, jer ga očito tišti 70 godina, možda mu duša ne da mira, možda se opet javi, no sada s konkretnijim podacima”, kaže Jakab o tajanstvenoj poruci na ruševačkoj spomen-ploči 71 godinu od pokolja. Njezinu autoru poručuje: “Neka se javi zbog naših najmilijih jer imamo pravo znati istinu o mučeničkoj smrti naših očeva, braće, muževa.”
Stjepan Jakab i jučer je zaplakao za svojim prerano izgubljenim ocem.
U papučama po kaldrmi 35 km
“Kada sam 1990-ih, nakon rata, prvi put obišao Ruševo i mjesto očeva smaknuća, cijeli put sam preplakao, pitajući se kako je u tim papučama, bos, mogao po toj kaldrmi 35 km do tog sela gdje im je, na žalost, bio kraj”, kaže Stjepan Jakab. Sve te godine, do 1990-ih, kaže, nije se usudio. “U Ruševu više nije bilo nikoga da govori o tome, pomrli su”, dodaje. Za njega i ostalu djecu nakon likvidacije oca i ostalih uslijedile su teške godine odrastanja, uz omalovažavanje i ucjene, stalnu obilježenost. “Ucjenjivan sam i u školi, morao sam sjediti u zadnjoj klupi dok sam učio za naučnika. Nitko me nije htio primiti jer sam ‘sin fašista’, a što sam na svojoj koži osjetio i kao vojnik. Mama je bila natjerana na miting u školu. Govorilo se: ‘Otjerali smo Švabe, sad još ovo malo Mađara…’ Uz to, bile su to godine u gladi i bijedi”, kazuje Jakab, koji je potom otišao na rad u Njemačku.
“Manje bi me boljelo da je poginuo u ratu…”
“Kada danas razmišljam o očevoj i našoj obiteljskoj tragediji, čini mi se – manje bi me boljelo da mi je otac poginuo u ratu. Jer, rat je rat. Od neprijateljskog metka… A ne ovako, odveden s kućnog praga i okrutno ubijen, izmasakriran…”, kaže sin ruševačke žrtve Stjepan Jakab, koji je, dodaje, poslije, kao seoski brijač, u razgovoru sa seljanima i suvremenicima tih događaja posložio mnoge kockice o očevoj i tragediji drugih žrtava ruševačkog pokolja.
