U šumi Seča u mjestu Budančevica, općina Kloštar Podravski, u srijedu se održao Križni put za nevine hrvatske civile i vojnike koje su partizani, bez suda i presude, u toj šumi masovno likvidirali krajem 2. svjetskog rata i u poraću.
Križni put u srijedu započeo je u šumi Seči kod skromnog spomenika žrtvama (podignutog 1996.), te se nastavio uz željezničku prugu do jednog od novootkrivenih mjesta likvidacija.
Naime, jedna je svjedokinja, koja sada ima preko 90 godina, tek nedavno ispričala župniku svoja saznanja o tim strašnim vremenima, te je pokazala još jedno mjesto likvidacija, gdje su podignuti jednostavni križevi s natpisom “Pobijeni Hrvati nakon rata 1945.”
Sudionici Križnoga puta su zatim prošli kroz mjesta Budančevicu i Kloštar Podravski sve do župne crkve gdje je svetu misu služio župnik fra Ivan Široki.
Zarobljenike na likvidaciju dopremali željeznicom
Prema onome što se priča u ovome kraju, šume Seča, Limbuš i Opaka Reka su mjesta masovnih likvidacija.
Šuma Seča bila je partizanima osobito pogodna jer kroz nju prolaze dvije željezničke pruge, jedna koja vodi iz Bjelovara, druga iz Koprivnice, a kojima su dopremali zarobljenike.
Manolić – šef tamošnje Ozne 1945.
U razdoblju od proljeća do jeseni 1945. godine na mjestu načelnika Ozne 2 Bjelovar bio je Josip Manolić, koji je inače rodom iz Kalinovca, mjesta susjednog Budančevici, te također smještenog u neposrednoj blizini šume Seča.
Lokalni stanovnici uvjereni su da je upravo tadašnji šef OZNA-e Bjelovar znao i podržavao ove likvidacije, pa čak i izdao zapovijedi za smaknuća, te je Manolić u ovome kraju na vrlo zlu glasu.
Ipak, sve kaznene prijave koje su podignute protiv Josipa Manolića zbog zločina u poraću nisu dobile sudski epilog.
Općinsko poglavarstvo Općine Kloštar Podravski je 17. travnja 1996. imenovalo Komisiju za ispitivanje podataka i obilježavanje mjesta stradanja.
Ova Komisija je napravila ogroman posao, razgovarala je s brojnim tada još živim svjedocima, te su njihova svjedočenja dokumentirana. Oni su pokazali mjesta masovnih grobnica. Uspjelo se doznati i za neka imena ubijenih.
Međutim, rad ove Komisije je, pričaju nam, čak četiri puta zaustavljan s ‘viših mjesta’. Zbog ovih blokiranja, neki su svjedoci morali više puta ponavljati svoja saznanja, pa su neki na taj način i izgubili volju za svjedočenjem.
‘Još ću na kraju ja ispasti kriv’, rekao je jedan svjedok.
Više stratišta
Ne zna se koliko je ljudi stradalo u Seči, ali je prema izjavama svjedoka očito da su nesretni zarobljenici dopremani u više navrata, te je više stratišta. Neke su odvojili iz četveroreda s poslijeratnog velikog stradanja Hrvata prozvanog Križni put, druge su dovezli vlakom iz zatvora u Bjelovaru. Mnogi od njih su bili civili, seljaci ili pak domobrani, te ustaše. Neki su likvidirani i zbog osobnih razmirica, ali i zbog koristoljublja.
Sudionici pobožnosti Križnoga puta održanog u srijedu su pripadnici FRAMA-e, predstavnik hrvatskih branitelja, te mještani okolnih mjesta, čiji su roditelji, bake i djedovi bili svjedoci događaja 1944. i 1945, a koji su sada već prestari da bi mogli sudjelovati ili su umrli.
Prethodnih godina sudionika pobožnosti je bilo puno više, te je bio i varaždinski biskup.
> Šuma Lug kod Bjelovara – mjesto organiziranih komunističkih smaknuća
Jedan nam je mještanin Budančevice u srijedu ispričao:
”Bilo je to strašno vrijeme. Moja je baka tad bila oteta i nitko u selu nije tjedan dana znao gdje je, a nestala su i kola. Onda se pojavila, bila je krvava i ona i kola, jer su je partizani prisili tih tjedan dana, da prevozi mrtvace.”
Druga je mještanka rekla:
”Moja svekrva mi je govorila da je vidjela kolone koje su vodili na pogubljenje. To su bili, rekla je, obični seljaki u fertunima, kak se onda nosilo. Jednom, kad je okopavala kukuruz, osjetila je smrad. Ubrzo je naišla na dva tijela ubijenih u njemačkim uniformama. Sama ih je pokopala.”
Odvezali ga sa stabla i spasili
Treća je mještanka ispričala kako su njezini rođaci u drugoj šumi, koja se zove Limbuš, (a u okolici je poznata po tome što su u njoj partizani mučili i iživljavali se nad zarobljenicima vezanima uz stabla), naišli na jednog zarobljenika, koji je preživio, te su ga uspjeli odvezati i spasiti. Za šumu Limbuš se priča da je u njoj stradalo 900 ljudi.
”Ljudska je krv u Limbušu vrela iz zemlje”, opisuju ono što su čuli od svojih starih.
Sve se to u onom sistemu govorilo potiho i samo onim ljudima u koje se imalo povjerenje.
Bilo je slučajeva kad su potučeni bili domobrani i ustaše, a krvnici su potom to prikazali kao da su ubijeni partizani.
Poznata su i neka imena ljudi koji su ‘delali likvidacije’. Neki su od njih to kasnije sami ispričali, jedni su se nažalost time hvalili, a drugi su to učinili zbog pokajanja.
U šumi Seča, kao niti u šumama Limbuš i Opaka Reka, unatoč brojnim svjedocima i dokumentaciji, ni do dan danas nisu vršena iskapanja.
Vrijedna knjiga “Vrijeme zločina”
Jedan od članova Komisije za ispitivanje podataka i obilježavanje mjesta stradanja, umirovljeni učitelj iz mjesta Kozarevac, Franjo Bartolić, napisao je knjigu ‘Vrijeme zločina’. U njoj je, među ostalim, naveo da se neki ‘dokumenti drže u tajnosti ili su uništeni zato što su neki sudionici teških zločina i njihovi potomci još uvijek na vlasti i vrlo moćni.’
Bartolić je opisao da su žrtve strijeljane, zaklane ili zatučene kolcima. Egzekutori su većinom dolazili iz nepoznatih krajeva, ali su im se priključili i domaći pojedinci. Mnogi su ubijani noću i u šumama, a neke su vodili kroz mjesta i javno su ih vješali…
Ovdje navodimo odlomak iz njegove knjige i neke izjave svjedoka:
‘Šumovito područje Seče potpuno je izmijenilo izgled u odnosu na vrijeme iz 1945. godine.
Uz cestu što vodi od Budančevice prema Đurđevcu rasla je prekrasna šuma puna plemenitog hrasta. Šumom su i u ono doba prolazile dvije željezničke pruge: jedna prema Đurđevcu i Koprivnici, a druga prema Bjelovaru i Križevcima. Šumski putovi, linije, omogućavali su prohodnost šumom. Poznate su bile Gorična i Bazijančeva linija. Tim linijama koje su nalikovale na mračne tunele, negdje drugom polovicom mjeseca lipnja 1945. prolazila je kolona zarobljenika do mjesta gdje će zadnji puta pogledati u plavo nebo i osjetiti toplo sunce’, piše Bartolić, te nastavlja:
25 partizana vodilo kolonu zarobljenika u civilu
‘O tom događaju nam pričaju gospoda Ivan Šandrovčan i Stjepan Matulec iz Budančevice.
Gospodin Šandrovčan pamti mnogo događaja iz vremena rata, iako je u to vrijeme bio još gotovo dijete.
Dobro se sjeća dana te 1945. kada su promatrali kolonu zarobljenika kako prolazi ulicom od željezničkog kolodvora. Zarobljenici su bili civili, mladi ljudi i svi muškarci. Pratnja kolone se sastojala od oko 25 partizana. Izašavši iz Budančevice sve su zarobljenike povezali i potjerali u Veliku Seču. Poslije toga se je čula pucnjava i odmah se znalo da su zarobljenici poubijani. Bilo je to u mjesecu lipnju i bila je nedjelja. Vjerojatno 17. ili 24. lipnja 1945. jer su prije toga vremena Kloštrom prošle sve kolone križnoga puta. Ove ljude su vlakom dovezli iz Bjelovara.
Poslije otprilike tjedan dana Bolto Mađerić je okupio oko 12 mladića koji su morali zatrpati mrtva tijela, a ona su bila u stanju raspadanja. Prema Ivanovom sjećanju, tu je bilo ubijeno između 40 i 45 ljudi. Poslije pogubljenja su bili pokriveni samo granjem i još uvijek povezani. Iz mnoštva različitih iskaznica upamtio je neka mjesta odakle su bili stradalnici: Daruvar, Kalinovac, Virje – Trnova ulica. Nepoznato je gdje su završile iskaznice.
Gospoda Šandrovčan i Matulec su Komisiji pokazali ta tužna mjesta.
Što je ispričao lugar?
Tu danas raste mlada šuma skrivajući u svojim njedrima sudbine ljudi stradalih u vrijeme kad je rat bio završen, a cijeli svijet odahnuo. Milijuni obitelji se raduju povratku svojih ratnika, a u maloj točki tog velikog svijeta, našoj Podravini, zakrvavljene oči traže skrovita mjesta gdje će obavljati masovne likvidacije Hrvata.
Prema svjedočenju Ignaca Bana, koji je bio dugo godina lugar u Velikoj Seči, postoji još jedna masovna grobnica u dijelu koji je sada ograđen. Dugo godina je bila na tome mjestu jedna limena zdjelica koju je on čistio od zemlje i lišća i ponovno ostavljao na istom mjestu. Rušenjem šume, radom ljudi i strojeva, zdjelica je iščezla.
Svjedočanstva ovih ozbiljnih ljudi nepobitno dokazuju da su na ovim prostorima, poslije završetka II. svjetskog rata, vršena masovna pogubljenja ljudi’, napisao je Bartolić.
Kako je poznato, protiv Josipa Manolića je podneseno više kaznenih prijava od strane različitih udruga zbog zločina nakon 2. svjetskog rata, te ga je istraživala i policija, ali nijedna istraga nije dobila sudski epilog. On je prije nekoliko godina za Večernji list izjavio u vezi jedne druge tužbe za likvidacije u jednoj drugoj šumi koja se zove Lug:
‘Ne znam ništa o zločinima koji mi se stavljaju na teret. Razdoblje od proljeća do jeseni 1945. godine proveo sam na mjestu načelnika Ozne 2 Bjelovar. Prevedeno na današnju terminologiju, to bi bilo mjesto šefa policije zaduženog za zaštitu civilnog stanovništva’, rekao je Josip Manolić komentirajući svoju navodnu umiješanost u zločine počinjene 1945. godine.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
