Zamjenica zapovjednika voda saniteta I. bojne brigade Fanika Janko prošla je strahote rata. Bila je zarobljena u zloglasnom logoru Veleprometu i tamo je proživjela strašne patnje. Ostala je i bez supruga Ivana Janka, koji je mučen i ubijen na zvjerski način.
Dana, 14. rujna 1991. tijekom snažnog neprijateljskog napada, našao se sa svojim suborcima u neprijateljskom okruženju. Ivana su privezali za cijev tenka, mučili ga, te drugi dan – razapeli ga na vagon i raznijeli ga tenkom.
U vukovarskoj bolnici pomagalo se i Hrvatima i Srbima
Fanika je u to vrijeme, radila u bolnici. Kazala je kako je cijelo vrijeme pomagala ranjenima, jednako i Hrvatima i Srbima koji su se tada zatekli u bolnici. Dodala je kako nitko u bolnici nije radio razlike među ranjenicima. Istaknula je kako su je njezini prijatelji, koji su često bili oko nje već 16.11.1991., nagovarali da krene u proboj, jer je bilo jasno da će Vukovar pasti, ali ona se nije usudila. Dodala je kako je s njom bila i njezina starija majka i nije je željela napustiti.
Dolazak u Velepromet
Fanika se nadala da će uspjeti proći s civilima te da je nitko neće prepoznati u masi, ali se prevarila. Završila je u logoru Veleprometa, kako je naglasila najvećem koncentracijskom logoru poslije II. svjetskog rata.
– Pri dolasku u Velepromet, kako sam bila među prvima, otvorio je kapiju jedan čovjek kojega sam poznavala, jer je bio konobar. Pitao me je – gospođo gdje ti je Cigo? Muža su mi tako zvali jer je bio izrazito tamnoput. Rekla sam – ne znam, možda ti znaš gdje je? Kad smo ušli u krug Veleprometa, dvorište se brzo napunilo. Jedan čovjek u uniformi rekao je da se postrojimo u kolonu po dvoje, jer nas moraju popisati. Nisam ni spustila torbu, prišao mi je jedan visoki vojnik u šarenoj uniformi s crvenom beretkom. Kasnije sam saznala da su to Arkanovi ljudi. Povukao me za rame, a ja sam samo rekla – nemojte me tući, recite gdje treba da idem, ja ću ići, rekla je Fanika za HRT.
Odveli su je u stolariju, prvo su je gurnuli u jednu malu prostoriju s puno ljudi. Nakon toga premjestili su je u drugi dio stolarije, gdje su bile same žene.
– Teško je uopće pričati o tim noćima provedenih tamo. Kada dođe četnik koji smrdi na znoj, rakiju, alkohol. Na sve smradove svijeta i s bajunetom vam podigne glavu, jer vi sjedite. Kada vas vode na ispitivanje… Žene su odvođene na ubijanje, silovanja. Divim se onima koje su smogle hrabrosti ispričati to. Mnoge će odnijeti sa sobom tu istinu u grob, prisjetila se Fanika svih grozota koje je proživjela.
I kad je teško – treba biti čovjek
Kazala je kako je i u logoru spasila jednu mladu djevojku od trinaest, četrnaest godina. Bila je Srpkinja, ali ju je netko prokazao jer se zaljubila u Hrvata. Fanika je rekla kako se obratila vojniku u šarenoj uniformi i objasnila mu da je Tanja, srpsko dijete i molila da je spasi, jer ništa nije zgriješila.
On ju je poslušao i spasio, te joj rekao pošto je i ona bila čovjek da će ju on spasiti. Pomogao joj je da s civilima na kamionu ode do Šida. Tada je sama je s propusnicom ušla u vlak i krenula za Bijeljinu, pa potom i za Tuzlu.
Susret kojeg se bojala
Dok je putovala, Fanika je naglasila da je osjećala veliki strah, bojala se da je netko ne prepozna i opet vrati u Velepromet. Ipak je uspjela i došla je u Zagreb gdje su joj bile smještene kćeri.
Fanika je dodala kako se nakon svega bojala susreta sa svojim kćerima, jer što im reći? Na stepenicama jedne kuće čvrsto ih je zagrlila a suze su samo tekle. Hrabra žena prisjetila se kako su je djevojke pitale za oca, je li istina sve što su čule, a ona im je samo potvrdila. Dodala je kako im nikada nije rekla što je proživjela u Veleprometu.
Povratak u razrušen grad
Nakon nekoliko godina života u hotelskoj sobici u Zagrebu, Fanika se vratila kući u svoj rodni grad. Naglasila je kako je odluka o povratku bila normalna stvar, jer nikada nije dvojila gdje je njezin dom i gdje želi nastaviti svoj život. Kazala je kako je u početku bilo teško vratiti se u razrušen grad, osjećaji su bili toliko snažni, ali morala se s tim nositi.
Dan danas, nakon toliko godina od rata, još uvijek ne ide na mjesto zločina – Velepromet.
Ponos i radost
Fanika kaže da je danas je ponosna i radosna osoba, jer ipak ima svoju obitelj na okupu. Nedostaje joj suprug, djevojkama otac, ali naučile su se nositi s tom boli i tugom.
Hrabra Fanika osnovala je i braniteljsku zadrugu u kojoj rade udovice poginulih branitelja, te njihova djeca, a izrađuju medenjake svih oblika, te ih plasiraju na tržište.
Dodala je kako je Vukovaru danas nedostaje jedinstvo, te poručuje svim građanima Vukovara da se trebaju izdignuti iznad svega toga i ostati čovjek – bez obzira na naciju.
Poručuje i sugrađanima koji su druge nacionalnosti – da počnu voljeti domovinu u kojoj žive i od koje žive.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
