„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!“ Ivan Gundulić
Da bih počela pisati ovu kolumnu morala sam čekati na red. Naime dva srednjoškolca zauzela su stalne on-line pozicije u Školi za život. Izlogirani se promptno bilježe i provjeravaju. Zadaće slijeću i nestaju nevjerojatnim i nepredvidivim tempom. Odjednom se matematika rješava u 22 sata, drugi rokovi ističu u nedjelju u podne, djeca skaču kad čuju ping s laptopa kao oparena. Ne znam na što su ih to spojili preko Carneta, ali nema više zezanja. 0-24 sve se vidi, sve se zna, svak tu svakog promatra. S obzirom na to da i pater familias radi od kuće, stan nam je pari kontrola leta. Dvoje najmlađe djece Bogu hvala još nije školske dobi inače bismo morali investirati u vlastiti server.
Do sada sam imala iskustava s dugotrajnim izolacijama, ali uglavnom u solo verziji. Tradicionalnoj izolaciji babinjače u trajanju od 6 tjedana izbjegla je rijetko koja rodilja koja je u kontaktu s bližom rodbinom. Ta izolacija se uglavnom nastavlja samotnim šetnjama s bebom praznim ulicama dok svi koje ste dosad poznavali rade. Kad ugledate mamu preko ceste koja također gura kolica, dođe vam da joj se bacite u zagrljaj, ali uglavnom se samo sramežljivo nasmiješite i gledate je kao odlazi kao utopljenik koji gleda brod koji prolazi mimo njega jer nije vidio njegovu zadnju signalnu raketu, a ta mama se isto tako odlazeći u sebi pita je li vas ipak trebala pitati broj mobitela jer tko zna kad će vas opet sresti.
Dugi zimski mjeseci izolacije u kojima se izmjenjuju adenoviroze i gripe samo da bi se u proljeće niz nastavio streptokocima i vodenim kozicama, Bogu hvala ne istovremeno, ili alergijama zaobiđu samo rijetke sretne mame jedinaca koji su blagoslovljeni čeličnim zdravljem. Drugim mamama ne preostaje ništa drugo osim čeličnih živaca. No i najjače među nama bacaju se mužu nakon takvih dugih dana oko vrata kad se vrati s posla kao da im je on zadnja slamka spasa. I tako prvih godinu, dvije puta broj djece, ako Bog da da su vam djeca zdrava i sve protječe u najboljem redu. Većina djece oko treće godine ipak manje pobolijeva, rjeđe se budi po noći i vi polako smanjujete sloj korektora na podočnjacima i odrasle riječi vam se polako počnu vraćati u vokabular.
Postnatalna depresija i ona poslije prekida dojenja velikim su djelom hormonalno uvjetovane, dosta toga ima veze i s našim zdravstvenim predispozicijama, ali mommy brain događa se svima koji provedu mjesece i godine družeći se samo s malom djecom, u neprekidnim dežurstvima, kroničnoj neispavanosti i kompenziranju svih socijalnih interakcija samo internetom i posjetima pedijatru. I očeve koji se nađu u toj situaciji pogađa sindrom majčinskog mozga. Rastresenost, zaboravljivost, apatičnost ili razdražljivost mogu izgledati kao prava klinička depresija osim što čarobno nestanu čim odete s prijateljicom na kavu ili vam baka i djed pričuvaju bebu i vi s mužem odete u dućan bez ometanja.
Šalu na stranu, dugotrajno provođenje vremena u zatvorenom bez socijalnih kontakata, bez kretanja, bez odmora nije dobro ni za čije mentalno zdravlje. Dan danas u Kini tako kažnjavaju one sretnije među političkim zatvorenicima. No ipak, brojne mame svojevoljno žrtvuju svoje moždane stanice za dobrobit svoje djece, nadajući se da će kasnije ipak povratiti dio radne memorije.
Ova trenutna situacija također nas poziva da se žrtvujemo zbog nečeg većeg od nas. Sada su to naši roditelji, bake i djedovi. Moramo žrtvovati svoju komociju, svoj stil života, što god to za nas značilo, zbog općeg dobra. Liječnici i medicinske sestre sada spremno riskiraju svoje živote za druge, epidemiolozi, civilna zaštita, policija i druge aktivne službe ne pitaju za san, za odmor, za sebe. Žrtvuju se dobrovoljno. A mogli bi to i ne učiniti, mogli bi ostati kod kuće, mogli bi reći „ne mogu više, dosta mi je svega“ i tako spasiti svoj, a riskirati tuđi život. I to se zove sloboda. Nitko ne bi htio da im život spašava netko preko volje, samo zato što eto mora. Jer svi to rade. Nemojmo se zato ni mi ostali koji sad nismo pozvani na akciju nago na pasivnost, na mirovanje umjesto na djelovanje, žrtvovati bezvoljno i grintavo. Budimo snaga onima koji su slabi, utjeha onima koji se boje i molimo za one koji sada mogu samo vapiti. Naši su svećenici još jedna linija obrane. Služe mise u praznim crkvama i prenose ih uživo kako i u ovoj situaciji ne bismo bili razdvojeni. Jedno tijelo i jedna duša. Molimo za starce, za liječnike, za naše svećenike i ostanimo zajedno u Kristu kroz ovo vrijeme kušnje. Žrtvujmo svoju slobodu kretanja za slobodu duha s ljubavlju koja dolikuje djeci Božjoj, piše Tea Agejev.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
