Tea Bekavac: Naša Rita živjela je samo 2 i pol mjeseca, ali suprug i ja smo bili uz nju do kraja

U Zagrebu je u subotu održan sedmi po redu Hod za život.

U završnom programu na Zrinjevcu okupljenima se obratila i Tea Bekavac, diplomirana ekonomistica i majka četvero djece od kojih je jedna djevojčica umrla s teškom dijagnozom tek sa dva i pol mjeseca.

> Andreja Duvančić: Trebamo zakon koji će štititi život bebe Grge i pružiti svu pomoć majci Mireli

> Tei su u 7. mjesecu trudnoće rekli da će beba umrijeti: Nisam razmišljala o pobačaju – Rita je živjela 2,5 mjeseca i umrla na mojim rukama

> Poruka majke čije je dijete umrlo Čavajdi: ‘Pruži priliku svojoj bebi, kad daš sve od sebe, imaš mir’

> Hod za život u Zagrebu: ‘Potreban je zakonski okvir temeljen na znanosti koji štiti život od začeća do smrti’

U nastavku donosimo njezin govor.

“Suprug i ja volimo svako dijete podjednako, i bolesno i zdravo”

“Dobar dan svima! Zovem se Tea Bekavac i majka sam četvero djece. Vinka, Ane, Rite i Karla. Moj suprug se zove Danijel. Diplomirana sam ekonomistica i radim u jednoj korporaciji u financijskoj službi.

Naša djevojčica Rita je na nebu. Ritinu dijagnozu smo saznali u 7 mjesecu trudnoće. Edwardsow sindrom s teškim srčanim greškama. Bilo nam je jako teško kao i svim roditeljima koji su bili u sličnoj situaciji, ali ni u jednom trenutku se suprug i ja nismo zamislili i razmišljali sto ćemo odlučiti, pitanje je samo bilo KAKO ćemo proći kroz sve sto nas čeka? Za nas tu nije bilo odluke jer tko smo mi da bi odlučili vrijedi li jedan život življenja ili ne vrijedi?

Alternativa životu ne postoji, alternativa životu je smrt. To je bio objektivan dio odluke jer znamo da je u mom trbuhu dijete sa svojim DNK i otiskom prsta, a tu je i onaj subjektivni dio gdje srce kaže Ljubavi naša, anđele naš, volimo te svim srcem i dušom i učinit ćemo sve sto možemo za tebe i bit ćemo uz tebe. Dat ćemo ti svu ljubav i nježnost.

Suprug i ja volimo svako dijete podjednako, i bolesno i zdravo.

Naša Rita je živjela 2 mjeseca i 12 dana i svaki dan koji je ona s nama proživjela je za nas bio dar. Za svaki dan smo bili zahvalni, za svaki trenutak. Za svaki poljubac i njezan dodir, svaki pogled.

Suprug i ja smo uz našu Ritu bili u njenim posljednjim trenucima. Zajedno smo ju ispratili. Otišla je u miru, ljubljena i voljena.

“Pravo na usmrćivanje djeteta u majčinoj utrobi ne možemo nazvati pravom žene”

Naravno da se majke jako boje i da su u strahu roditi dijete u ovom današnjem društvu za koje su osobe s invaliditetom i teškim dijagnozama nepoželjne.

Osobno poznajem majke koje su rodile djecu s teškoćama i jako teškim dijagnozama, ali gdje su ta djeca donijela toliko sreće i blagoslova u obitelj. Sreće za kojom pati jako puno ljudi danas koji gledajući na prvu imaju sve, zdravi su, imaju dovoljno novaca, imaju obitelj, posao, prijatelje, a opet nesretni. Tko od nas ima pravo odrediti jeli jedan život vrijedan življenja ili ne? Zar ja mogu odlučiti tko smije živjeti, a tko ne?

Slažem se da žene moraju imati pravo na izbor u životu, pravo na izbor žele li se ostvariti kao majke ili kroz karijeru ili oboje. Društvo se treba boriti protiv nasilja nad ženama svake vrste. Žena treba imati pravo činiti sa svojim tijelom što želi, ali dok to pravo ne ugrožava pravo drugog ljudskog bića. Pravo na usmrćivanje djeteta u utrobi ne možemo nazvati pravom žene da čini sto god želi sa svojim tijelom.

Život nije uvijek lagan. Ja to jako dobro znam obzirom da sam ostala bez majke. Tata je ostao s nas četvero sam. Nije bilo lagano. Shvatila sam da zapravo nitko od nas ne zna koliko dugo će živjeti i da na svaki dan gledamo kao na dar i uvijek trebamo iz svega pokušati izvući ono najljepše. Kao društvo trebamo dati svim ljudima podršku i nadu starijima, mladima, djeci, bolesnima, a na poseban način nerođenoj djeci jer život svake osobe od trenutka začeća do prirodne smrti je važan. Jer život je zakon!”