Iz tzv. Palače pravde na zagrebačkom Trnju ulica je Petra Grgeca, književnika, poblicista i katoličkog djelatnika. Ako se pita ekstremno lijevu zagrebačku vlast na čelu s Možemo, imenu ulice Petra Grgeca odbrojani su dani. Ovaj hrvatski intelektualac našao se među desetak imena onih koje zagrebačka vlast povezuje s ustaškim režimom. Koliko je njihovo ideološko sljepilo pokazuje se upravo na Grgecu o kojem je sam Ivo Goldstein, jedan od inicijatora čišćenja ulica od ‘ustaša’ pisao u posve drugom svjetlu.
Ideološka metla ekstremnih ljevičara dohvatila je i Trnje. Ime Petra Grgeca, katoličkog intelektualca i književnika našlo se u masi imena u prijedlogu Documente i Svjetskog židovskog kongresa Odboru za imenovanje ulica i trgova.
>Možemo mijenjanjem imena ulica među ‘ustaše’ svrstao i Hrvate koji nisu povezani s NDH
Inicijativu za uklanjanje podržali su i povjesničari Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić, a poslana je Gradskoj skupštini Grada Zagreba u siječnju ove godine. O prijedlogu se raspravljalo i na posljednjoj sjednici Odbora za imenovanje ulica i trgova u svibnju, a na čelu tog odbora je Rada Borić.
U dopisu predlagatelja u kratkim je crtama ‘objašnjeno’ zašto spomenutim osobama treba oduzeti ime ulice. Tako za Petra Grgeca piše: Grgec Petar. Književnik i katolički djelatnik. Radio kao profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, te kao ravnatelj I. realne gimnazije u Zagrebu. Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije, I.-V. (1941.—45.), te dvosveščanog djela Naša domovina (1943.). Za vrijeme NDH surađivao je u dnevnom i tjednom tisku. Godine 1945. osuđen na sedam godina robije, kaznu izdržavao u Staroj Gradiški i Lepoglavi.
>Umjesto da se bavi smećem, Tomašević traži ‘ustaše’ po Zagrebu
Što Goldstein 2004. piše o Grgecu?
O istom tom Grgecu Ivo Goldstein, paradoksalno, u znanstvenom radu iz 2004. ‘Solidarsnost i pomoć Židovima u Hrvatskoj’ piše: ”Nošenje znaka bila je stigma koju su mnogi teško podnosili. U molbi da ga se oslobodi nošenja židovskog znaka, Leopold Muller tvrdi da je to ‘žig sramote’. To su shvaćali i mnogi Hrvati: Petar Grgec, katolički književnik i publicist, profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, skidanjem šešira pozdravljao je zimi 1941./42. godine na ulici nepoznate ljude koji su nosili židovski znak. Na pitanje kćeri da li te ljude poznaje, odgovorio je da ona ne može shvatiti ‘koliko taj čovjek trpi i koliko je ponižen. Kada prolazim kraj njih i te sramotne pločice, osjetim duboko poštovanje prema njihovoj patnji i tim hrabrim ljudima”.
>Matica hrvatska odgovorila na pokušaj preimenovanja ulica u režiji Možemo; evo što traže od Vlade
Piše Goldstein i da je obaveza nošenja židovske oznake izazvala suprotan učinak od očekivanog: ”bezbrojni su slučajevi da su Židovima koji su nosili taj znak na ulici ili tramvaju, prilazili sasvim nepoznati ljudi iz različitih društvenih slojeva (građani, seljaci, čak i njemački oficiri i vojnici) i izražavali simpatiju. Štoviše, mnogim su Židovima, osobito starim ženama i djeci, nežidovi uklanjali znak”.
Hoće li MO Trnje prihvatiti sugestiju za uklanjanje imena ulice Petra Grgeca još se ne zna jer se očitovanje trnjanskog vijeća očekuje uskoro. No izgledno je da će do toga doći s obzirom da u peteročlanom Vijeću tog mjesnog odbora sjedi troje vijećnika iz Možemo te po jedan iz 365 Stranke rada i solidarnosti te jedan iz koalicije HDZ – HSLS – HSU.
Životopis Petra Grgeca
Petar Grgec (Batinske, 15. veljače 1890. – Zagreb, 22. kolovoza 1962.), pisac je katoličkoga nadahnuća, kulturni djelatnik, hrvatski politički uznik, političar, zauzeti katolički laik, pjesnik, esejist, folklorist, biograf, enciklopedist, kritičar, memoarist i prevoditelj.
U Travniku je završio isusovačku Klasičnu gimnaziju 1909. Filozofiju i klasičnu filologiju diplomirao je 1927. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao student 1912. – 1913. uređivao časopis Luč te Hrvatsku prosvjetu 1914.
>Tko je zagrebački industrijalac Arko kojem Možemo, Goldstein i Klasić žele uzeti ulicu?
Za I. svjetskoga rata kao austro-ugarski časnik. Službovao je kod 37. pučkoustaškog bataljona iz moravskoga grada Znojma. Početkom svoje vojne službe sudionik u teških bitaka kod Tržića (Monfalcone). Od Božića 1915. godine raspoređen je u postrojbu pomorskog pješaštva koja je bila razmještena u tršćanskom primorju, između Trsta i Kopra, na širem prostoru oko sela Svetoga Florijana.
Borio se u bitci na Soči i dospio u talijansko zarobljeništvo. Interniran na Siciliji i Noceri Umbri.[U Zagreb se je vratio preko Soluna, i vratio se publicistici i književnosti.
Bio je profesor Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu 1925. – 1941., ravnatelj I. realne gimnazije 1941. – 1945.
Bio je član Društva sv. Jeronima od 1921. godine, u kojem je napredovao do člana UO Urednik djela prominentnih katoličkih književnika Narcisa Jenka, Izidora Poljaka, Milana Pavelića i Đure Sudete. Uređivao je Riječke novine, Narodne novine i Seljačku omladinu.Pisao prikaze, članke o hrvatskim junacima i svecima, prikupio zbirku povijesnih i domoljubnih pjesama Stare slave djedovina, bavio se i narodnim pjesništvom (podijelio pjesme na cikluse), autor zanimljive prosudaba u svezi s hrvatskim bugaršticama, pjesništvom hrvatskih muslimana i crnačkom poezijom.
Angažiran u politici. U međuratnom razdoblju djelatan u vodstvu Hrvatske pučke stranke. Kad je ta stranka ukinuta, učlanio se u HSS gdje je bio obični član.
Sedam godina robije
OZNA ga je uhitila 23. svibnja 1945. U srpnju iste godine na politički montiranom sudskom procesu osuđen je na sedam godina robije, koju je izdržao u Lepoglavi i Staroj Gradiški do 1951., i na deset godina gubitka građanskih prava.
Umro je 1962. godine. Sprovod mu je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa