Vladimir Šeks je nedavno, komentirajući odluku Ustavnog suda o Lex Agrokoru, na pitanje “Je li Ustavni sud političko tijelo” odgovorio kako je to je “po definiciji i političko i pravno tijelo“, odnosno otvoreno rekao kako odluke tog suda nisu vođene isključivo pravnim argumentima, već da u odlučivanju o ustavnosti postoji i politički moment. A još pred dvije godine nešto slično izrekao je njegov pandan iz SDP-a, komentiravši kako “Svaki vrhovni i ustavni sud u svakoj suvisloj državi mora imati u vidu i društvene okolnosti”, odnosno kako su odluke zapravo nerijetko plod oportunizma, politikanstva i kalkuliranja.
Dr. sc. Mato Palić: ‘Referendumska pitanja nisu protuustavna, a HDZ parlamentarnu većinu duguje upravo zastupnicima nacionalnih manjina’
To je bilo više nego razvidno u nekim teško razumljivim odlukama Ustavnog suda, primjerice o pobačaju. Nesporno je da je u Ustavu zapisano da on štiti život, nesporno je također da su svi medicinski fakulteti u zemlji dali stručno mišljenje da život svake jedinke započinje začećem, nipošto rođenjem, no unatoč tome Sud je donio odluku da je zakon o pobačaju ustavan, dapače da bi eventualna referendumska odluka o zabrani pobačaja na zahtjev bila – neustavna.
Kontroverzne i politički motivirane odluke
Velike kontroverze postojale su i oko nekih drugih odluka tog suda, poput one o ustavnosti Lex Agrokora, za kojeg su brojni pravni stručnjaci rekli kako je ne samo posve neustavan već predstavlja sumrak prava. Samo obrazloženje koje je dao predsjednik suda prof. Šeparović – da Zakon ima legitimni cilj: zaštitu održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku kako bi se spriječile negativne posljedice na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost koje bi mogle proizaći iz naglog prestanka poslovanja takvih društava – je zapravo političko obrazloženje. Uostalom, i u izdvojenim mišljenjima dvoje sudaca je navedeno kako to što je cilj zakona legitiman ne znači da on ne krši ustavne odredbe o slobodi poduzetništva.
Kritike su dolazile i s druge strane, pa je tako pred tri godine dr. sc. Đorđe Gardašević s katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu na okruglom stolu na temu “Odluke Ustavnog suda RH – načelo oportuniteta ili načelo vladavine prava” u organizaciji sindikata državnih i javnih službi, rekao kako se “Ustavni sud pri svojim zadnjim odlukama vodio načelom oportuniteta i pragmatizmom umjesto načelom zaštite vladavine prava, te se upuštao u samostalno tumačenje ekonomske politike”.
On je tada rekao kako je doduše istina da je Vlada odgovorna za gospodarski razvitak zemlje, ali to čini u okviru Ustava i zakona, a da narod ima ustavno pravo nastupiti kao zakonodavac i na referendumu zakonski regulirati određena pitanja. Po njegovom mišljenju referendumsko pitanje o zakonu protiv outsourcinga trebalo proći ocjenu ustavnosti, a istom prilikom je Krešimir Rožman Ustavni sud sve odluke Vlade potvrdio kao važeće, koristeći se prije svega argumentima oportuniteta, a ne načelima zaštite vladavine prava. Njegov kolega Mate Palić s Pravnog fakulteta u Osijeku rekao je kako Ustavni sud zapravo postavio sva pitanja koja se tiču te gospodarske domene u nadležnosti Vlade izvan dosega referendumskog odlučivanja te zaključio kako je “Sud prvo zauzeo vrijednosni stav o materiji, a zatim napisao obrazloženje koje bi trebalo takav stav opravdati.”
Pola sudaca je SDP, pola HDZ
Vilim Ribič je tada ispred sinidkata rekao, “Pola sudaca Ustavnog suda postavio je HDZ, drugu polovicu SDP, stoga ne čudi da su odluke koje taj Sud donosi u korist tih dviju stranaka, jedne koja je na vlasti, i druge koja se sprema preuzeti vlast”.
Takva mišljenja, da Ustavni sud donosi ocjene ustavnosti raznih zakona koje su više rezultat političkih pritisaka s lijeve ili desne strane, pa i međunardnih pritisaka, nego li struke, danas prevladava u političkoj javnosti, pa i pravosudnim krugovima.
Nesporno je da ljudi koji sjede u Ustavnom sudu nisu najstručniji pravnici u zemlji, nisu birani po meritumu struke već po političkom ključu – dogovorom. Naime, da bi se potvrdilo imenovanje potreban je konsenzus obje velike stranke. Ustavnih sudaca je 13, i biraju se dvotrećinskom većinom saborskih zastupnika, a mandat im traje – osam godina. I sam mandat je sporan, jer u SAD se suci Vrhovnog suda biraju doživotno i ne postoji mogućnost njihovog opoziva – upravo kako bi se minimizirao utjecaj politike na njihove odluke.
No o tome koliko je Ustavni sud neovisan o politici najbolje svjedoči – njegov sastav. Po zakonu, sudac Ustavnog suda ne smije biti član nijedne političke stranke niti svojim javnim djelovanjem i postupanjem smije iskazivati osobnu naklonost prema bilo kojoj političkoj stranci. To se međutim u praksi ne poštuje, jer su brojni sadašnji i bivši suci Ustavnog suda došli iz redova HDZ-a i SDP-a, a neki i izravno iz politike.
Evidentno kršenje pravila o političkoj neutralnosti sudaca
Eklatantan primjer kršenja te odredbe je Ingrid Antičević Marinović, koja je prije nego li je stranačko-partijskim dogovorom izabrana u Ustavni sud bila – potpredsjednica SDP-a, članica predsjedništva SDP-a, ministrica u vladi SDP-a, zastupnica SDP-a u europskom parlamentu i zastupnica u Saboru…
Bivši premijer Milanović je isto tako pokušavao u Ustavni sud progurati Mladena Bajića, po pristranosti poznatog bivšeg Državnog odvjetnika bliskog SDP-u, koji se naročito istaknuo u pokušajima sprječavanja slanja šefova UDBE na suđenje u Njemačku. Ustavni suci – bivši i sadašnji – Jasna Omejec, Ivan Matija, Miroslav Šeparović, spomenuta Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović bili su visoki dužnosnici što SDP-a, što HDZ-a.
Davorin Mlakar, jedan od sudaca Ustavnog suda, ne samo da je bio zastupnik HDZ-a, već se uz njega se veže afera Hypo Alpe Adria, tj. sumnjiči ga se da se u Austriji lažno predstavljao i primio 210.000 eura mita za prenamjenu određenog zemljišta. On to negira, no činjenica je da je bio ispitan u Austriji u vezi toga.
> Korupcijska afera s Hypo Alpe Adria bankom: Mlakar i Vresk se lažno predstavljali
Naravno, to ne znači da u Ustavnom sudu nema vrlo stručnih ljudi, uostalom oni koji tamo sjede svakako nisu diletantni u pravnom pogledu. No činjenica je da su dobrim dijelom dovedeni po političkom ključu, i to ravno – iz politike. Stoga ne treba čuditi da su do sad sva njihova izjašnjavanja o pitanjima referenduma gotovo uvijek išla u korist vlasti, koja god je tada bila, a protiv referendumskog izjašnjavanja.