Nakon prigušenog obilježavanja 450. obljetnice bitke kod Sigeta prisjetila sam se jedne stare priče o razlikovanju prioriteta u novinarstvu.
Priča je to o onom nesretnom kazališnom kritičaru kojem je propao izvještaj o nastupu ansambla HNK u Veroni. Možda je bio i Milano. A svaki je urednik prepričavao zgodu kao da se dogodila baš njemu osobno.
Dakle, u ono doba kada još nije bilo ni snova o kompjutoru, internetu i mobitelu, krenuo je naš kazališni kritičar s ansamblom HNK, autobusom dakako, na gostovanje u Veronu (ili možda Milano) da bi izvijestio o velikom uspjehu naše predstave, dugim ovacijama publike…
Nema ništa, izgorio teatar
Večernji urednik je blokirao prostor u novinama pa čeka i čeka da već u rano jutarnje izdanje uvrsti ekskluzivu o još jednom uspjehu naših umjetnika u svijetu.
Prolaze sati i negdje oko ponoći, iz telefonske govornice se javlja nesretni kritičar i uzbuđeno obavještava urednika da nema ništa od teksta. Nema što napisati jer uopće nije bilo predstave. “Zašto nije bilo predstave?” čudi se urednik. “Izgorjelo je kazalište”, odgovara kazališni kritičar i ode u legendu.
I u mađarskom Sigetu je prije planiranog velikog spektakla povodom obljetnice Sigetske bitke izgorjelo kazalište. Metaforički dakako. Još prije dvije godine planovi su bili sasvim drukčiji.
Obljetnica je trebala biti velika europska demonstracija prevladanih povijesnih sukoba i njihova pretakanja u novo savezništvo i zajedništvo koje bi zapečatila trojica predsjednika. Predsjednici Hrvatske, Mađarske i Turske. Postojali su planovi da u središtu spektakla bude Zajčeva opera “Nikola Šubić Zrinski”, raskošna produkcija samo za tu prigodu, s izvođačima iz svih triju država.
No i tad, prije nego što je izgorio teatar, svatko je imao različite motive za spektakl. Orbanova Mađarska je bila zainteresirana, kako bi uz obljetnicu bitke reafirmirala mađarsku ulogu u obrani Europe pred osmanlijskim pohodima.
Erdoganova Turska je bila zainteresirana kako bi, sukladno svojoj neoosmanskoj politici, podsjetila na veličinu, moć i osvajačke pohode Osmanskog Carstva.
Vazda raspjevana, tada Josipovićeva Hrvatska je bila zainteresirana pokazati kako se eto, 450 godina poslije, svi mi lijepo druškamo, uz našu operu.
Migranti pregazili proslavu
A onda je, za mnoge nenadano, požar uništio kazalište. Požar se zvao izbjegličko-migrantska kriza, u kojoj su se na izrazito protivničkim stranama našli turski predsjednik Erdogan, koji je upravljao izbjegličkim valom, i mađarski premijer Orban, koji mu se najotvorenije suprotstavljao. To je uništilo smisao velikog zajedničkog spektakla povodom obljetnice Sigetske bitke.
Jer bilo bi suviše lažno čak i za politički teatar. Mađarski predsjednik Janos Ader, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i zamjenik turskog premijera Veysi Kaynak evocirali su uspomenu na obljetnicu Sigetske bitke prošli tjedan, skromno i gotovo neprimjetno.
No raspjevani hrvatski pristup nasljeđu Zrinskih nije nestao s požarom u teatru. U hrvatskom kolektivnom sjećanju još uvijek nije osviješten značaj plemićkih obitelji Zrinski i Frankopan u obrani kršćanske Europe kao i u izgradnji hrvatskog europskog identiteta. Znano je da je ban Nikola (Šubić) Zrinski lik iz istoimene opere, koji se poslije našao i na naljepnici bombonijere.
Poznato je i da je stotinjak godina nakon Sigetske bitke, njegovu praunuku Petru Zrinskom i šogoru mu Franu Krsti Frankopanu habsburški car Leopold I. dao odrubiti glave. Službeno zbog neposluha i poziva na ustanak, a stvarno zbog jačanja hrvatske samosvijesti, koje je bilo prejako za ukus bečkog dvora.
Neki se još možda sjećaju da u onim kolektivnim pučkim izvedbama pjesme “Marjane, Marjane” u komunizmu nije bilo uputno spomenuti Zrinske Frankopane na onoj drugoj strani barjaka crven-bili-plavi.
No u hrvatskoj javnosti, pa i onoj političkoj, i danas je nepoznat krucijalni značaj obitelji Zrinski i Frankopan za izgradnju i obranu hrvatskog europskog identiteta.
Od kneza Bernardina Frankopana i njegova čuvenoga govora Oratio pro Croatia pred Nürnberškim saborom 1522. godine, u kojem poziva Europu da pomogne Hrvatima u borbi protiv Osmanlija, ili će uskoro i sama biti osvojena, do faktičkog kraja ovih plemićkih loza pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom
Novom Mestu, obitelji Zrinski i Frankopani su puna dva stoljeća bile nositelji obrane hrvatskih krajeva (od Primorja, Like i Gorskog kotara, Banovine do Slavonije), ali i obrane cijele kršćanske Europe od osmanlijskih osvajanja.
No istodobno su svojim obiteljskim vezama, obrazovanjem i svjetonazorima, svojim djelovanjem u kulturi i umjetnosti, gradili hrvatski identitet s čvrstim europskim korijenima.
Ivan Belostenec i Slava Raškaj su umjetnički (iz)rasli na kulturnom temelju koji je u svome ozaljskom domu gradila Ana Katarina Zrinska, žena kojoj je Europa bila dom, ne samo (njemačkim) podrijetlom već i sadržajem.
Bijedni u sadašnjosti
Djelovanje obitelji Zrinski i Frankopan značilo je u kritičnim stoljećima (europske) povijesti ono što danas znači – Hrvatska članica EU-a i NATO saveza. Oni su bili simboli dosljednosti u obrani Europe i izgradnji europskih vrijednosti. Protivničke političke opcije, najprije velikosrpska, a potom i komunistička, su dakako prepoznavale tu opasnost.
Uloga Zrinskih i Frankopana u obrani Europe od Osmanlija je najprije potisnuta kako bi se stvorio prostor za mit da su srpski krajišnici obranili Europu, dok je hrvatsko nadriplemstvo po Zagorju peklo šljivovicu.
A i kako bi se poništili vojni obrambeni temelji hrvatskog nacionalnog identiteta. Komunističke su vlasti usred Drugog svjetskog rata trajno likvidirale ishodište obitelji Zrinski, hrvatsko selo Zrin na Banovini kod Siska. Partizani su 9. rujna 1943. napali i spalili selo, pobili dio stanovnika, a drugi dio trajno protjerali, kasnije ih kolektivno proglasili neprijateljima naroda i oduzeli im svu imovinu.
Do danas se nitko nije uspio vratiti, niti je itko uspio ishoditi povrat imovine. Toliki je problem protivnicima samostalne, nacionalno samosvjesne i europski integrirane Hrvatske bilo ime Zrinski i sadržaj koji ono u sebi nosi.
Danas turski predsjednik Erdogan u svojoj politici ovladavanja Balkanom, slabljenja EU-a i jačanja svog utjecaja u Europi obilato koristi romansirano povijesno nasljeđe Osmanskog Carstva. Danas Mađari, u toj povijesnoj reprizi drugim sredstvima, osobito koriste i štuju cjeloživotnu bitku Nikole (Šubića) Zrinskog protiv osmanlijskih pohoda, a osobito njegov podvig pod Sigetom, kada je, zajedno s cijelom hrvatskom vojnom posadom sigetske tvrđave, svjesno otišao u izgubljenu bitku i smrt, kako bi obranio ideju i postavio branu osmanskom vojnom napredovanju prema Beču.
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
