Nedavno je objavljen jedan od popisa najboljih sveučilišta na svijetu pod nazivom »Times Higher Education« (THE). Hrvatska sveučilišta (Rijeka, Split i Zagreb) relativno su nisko na tom popisu. No taj popis uključuje samo 1800 visokoobrazovnih institucija od njih ukupno 18 000, što znači da su nabrojena sveučilišta na rang-listi THE samo gornjih deset posto u svijetu.
Ipak, portali i neki mediji u Hrvatskoj obilježili su »pad« hrvatskih sveučilišta usklicima: »Zagrebačko je najgore ikad«, »Zagrebačko stoji užasno, bolji su Split i Kragujevac«… Stječe se dojam da mnogi novinari, ali i mnogi hrvatski znanstvenici uživaju u »brodu koji tone«. Taj im fatalizam otvara prostor u medijima da tumače razloge i da se predstave kao konačni poznavatelji sveučilišnih struktura, odnosa i poremećaja…, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček za Glas Koncila.
Znanstvena, medijska i športska nostalgija
Zanimljiva je također silna potreba da se hrvatska sveučilišta uspoređuju s regionalnim institucijama, sa sveučilištima bivše Jugoslavije – beogradskim, novosadskim, kragujevačkim… Kao da treperi nostalgija za zajedničkim sveučilišnim prostorom, regionalnim znanstvenim projektom koji bi davao mnogo bolje rezultate. Na sličan je način medijima privlačna ideja obnove zajedničkoga čitalačkoga prostora jer bi jutarnje ili večernje izdanje novina doživjelo renesansu tiraže.
Ciljana bi populacija preko noći bila povećana na 23 milijuna potencijalnih korisnika. I u športskom se obliku nostalgije često govori o snazi ujedinjene nogometne ekipe, regionalne reprezentacije sastavljene od »republičkih golgetera«.
> Prof. Vrček: Inflacija kemikalija – posljedica laboratorijskog aktivizma i nedostatak moralnog kompasa
> Prof. Vrček: PFAS – ne treba biti izložen nasilju suvišnoga
Poznato je, međutim, da gotovo svaki izvanredni ili natprosječni znanstvenik u Hrvatskoj ne surađuje sa znanstvenicima iz Bosne i Hercegovine, Srbije ili Makedonije, nego, gotovo isključivo, sa sveučilištima Europske unije, SAD-a, Kanade, Australije… Na poslijedoktorski se studij ne ide u susjedstvo, nego preko Alpa ili »preko bare«. Usprkos nižim jezičnim barijerama, hrvatski su vodeći znanstvenici, u regionalnom smislu, dakle, vrlo nesuradljivi.
Trikovi rang-liste
Treba pritom pojasniti jednostavnu brojčanu formulu zbog koje je, na primjer, beogradsko sveučilište (između 801. i 1000. mjesta) ipak ispred zagrebačkoga (između 1201. i 1500. mjesta) na navedenoj rang-ljestvici THE. Trik je jednostavan – sva se znanstvena produkcija velikih državnih instituta u Beogradu poput »Vinče« ili Instituta za medicinska istraživanja (IMI) pripisuje izravno Sveučilištu u Beogradu. To je kao kada bi se znanstvena produkcija Instituta »Ruđer Bošković« ili zagrebačkoga IMI-ja pripisala Sveučilištu u Zagrebu. Treba također uočiti: usporedba Sveučilišta u Kragujevcu (između 501. i 600. mjesta), koje je daleko ispred zagrebačkoga, eksplicitno pokazuje da s takvom rang-listom nešto nije u redu.
Znanost nesvrstanih
Ono što je također promaknulo oduševljenim promatračima hrvatskoga pada na rang-listama jest netransparentna ili nevažna metodologija prema kojoj se dijele bodovi. Jedan od indikatora liste THE je citiranost publikacija objavljenih u pojedinom sveučilištu. Taj indikator govori koliko je znanstvenomu svijetu važna i uočljiva publikacijska aktivnost nekoga sveučilišta. Ako se sva sveučilišta poredaju prema tom kriteriju, korisnik rang-liste THE mora ostati zbunjen ili šokiran. Najbolji indikator citiranosti na svijetu imaju potpuno nepoznata sveučilišta iz Irana, Turske, Vijetnama, Etiopije, Pakistana, Tanzanije ili Egipta. Iste te institucije zauzimaju vrlo dobra mjesta – između 400. i 500. mjesta! Takva je rang-lista zapravo neuporabljiva ili je generirana algoritmom s ugrađenom sustavnom pogrješkom.
Kod svake rang-liste važno je samo jedno pravilo – prvih deset posto na popisu je neupitno bolje od posljednjih deset posto. Ostalo su detalji, nestvarne razlike (ili miješanje krušaka i jabuka), koje, nerijetko, ovise o anketama i intervjuima (sic!). Stoga je promašena teza tvrditi da je na popisu od ukupno 1800 sveučilišta institucija rangirana između 700. i 800. mjesta bolja (ili slabija) od institucije koja je između 1000. i 1100. mjesta. Ili da je pad s mjesta (1000.-1100.) na niže mjesto (1200.-1300.) – važan događaj koji treba zabrinjavati javnost. Pokušaji da se podignu standardi kvalitete na hrvatskim sveučilištima razumljivi su i potrebni, ali ne zbog toga da se na rang-listama privatnih vlasnika preteknu sveučilišta u Araku ili Da Nangu.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa