Vukovar – imaju li pravo Hrvati znati istinu?

Pred našim očima i očima naše djece ostvaruju se proročke riječi nadahnutog pjesnika:

„Iz krvi i suza izrasti će cvijeće
Al’ narod nikad zaboravit neće
Vukovar – stoji grad“

Više od stotinu tisuća ljudi 18. studenog dvadeset i pet godina nakon ove proročke pjesme ispjevane za vrijeme agonije Vukovara došlo se pokloniti se žrtvi grada i njegovih branitelja, a desetine tisuća došle su i u iduća dva dana na komemoraciju pada Borovog Naselja i pokolja na Ovčari, Grabovu i drugim stratištima oko grada.

Pitanje koje je ovih dana izronilo kao sakriveni vapaj iz morskih dubina jest: imaju li pravo Hrvati znati istinu o Vukovaru?

Tek sada nakon filmova o Ovčari, o Jean Michelu Nicolieru, nakon saznanja o trudnici Ružici Markobašić mučenoj, silovanoj i ubijenoj s djetetom u utrobi prema svjedočanstvu njenog supruga, o pekari kod Rajšića gdje su pekli žive ljude, o supruzi koja je na HRT-u svjedočila kako su joj supruga razapeli na vagon i gađali granatama, o prešućivanim užasima Veleprometa, o bunarima na Sajmištu gdje su bacali civile, o 15-godišnjaku sa Ovčare Igoru Kačiću i o brojnim strahotama o kojima hrvatska javnost još uvijek ništa ili malo zna, dolazi na površinu iz dubina sva strahota događanja u gradu.

Svim pokojnicima u Vukovaru, svakoj žrtvi i svakom nevinom čovjeku dužni smo iskazati pijetet i poštovanje prema njegovoj žrtvi. Bez obzira na nacionalnost, opredjeljenje, vjeru, spol, dob ili bilo što drugo.

Isto tako na drugoj strani te iste žrtve moraju dobiti satisfakciju i mir time što će hrvatski narod biti upoznat time što se stvarno sa njima događalo, a to znači sa – istinom. Užasnuti prikazanim filmovima o Ovčari i mladom Nicolieru poznati intelektualci, Hrvati, građani i ljudi ne mogu doći k sebi, te pišu apele hrvatskoj vladi da konačno nešto poduzme da bi se kaznili krivci, te da bi žrtve sa njihovim obiteljima dobile kakvu-takvu satisfakciju. Saznanja da oni koji su činili takva grozna djela žive ili su živjeli donedavno i slobodno se šetali Hrvatskom i Vukovarom rađaju u čovjeku opravdani bijes i veliku bol.

Ono što još više boli jest sakrivanje strahota Vukovara od vlastitog naroda. Tek sad nakon 25 godina izlaze pomalo na vidjelo dimenzije zločina koji sigurno ima u suštini genocidnu namjeru, kako je i presudio Haški sud na znanje našim saborskim zastupnicima osobito iz Živog zida. Stoga sada postaju sasvim razumljivi protesti roditelja poginulih branitelja Vukovara, samih branitelja i Hrvata Vukovara protiv ćiriličnih ploča jer je upravo porušeni Vukovar nakon srbijanske okupacije osvanuo u ćiriličnim pločama.

Zlokobne ćirilične ploče stajalo su kao simbol pobjede Srba nad Hrvatima i znak da Hrvatima nema mjesta u ovom gradu. Sada nam je još razumljivija bol tih ljudi koji govore da im je šetnja Vukovarom mučna jer im se u lice smiju isti oni koji su rušili grad ili upirali prstom koga treba ubiti. Ti ispruženi prsti često su bili na rukama onih koji su dijelili skloništa ili komad kruha zajedno sa Hrvatima u vrijeme opsada. Prsti koji su sijali smrt, pa je sada teško gledati te iste prste ili podignute brade kako šetaju ulicama „baroknog bisera na Dunavu“, kako su zvali ovaj prelijepi grad na Dunavu.

Isto tako, sada nam je još manje razumljiv progon koji je SDP-ova vlast napravila protiv tih ljudi koji su samo iz političkog protesta skidali te ploče, uz aplaudiranje „antifašističke javnosti“ da se ne dopusti oštećivanje državne imovine. Nakon porušenog grada do temelja kuća glavni problem je državna imovina u obliku ćirilične ploče koja ne vrijedi ni 100 kuna. Sada smo još manje mi Hrvati sami sebi razumljivi i jasni jer smo šutjeli prilikom izricanja presuda Josiću, ocu ubijenih sinova Marijanu Živkoviću, pretučenom branitelju Pajčiću. Gdje nam je bila duša i gdje su nam bile oči? Možda nas neke to i boljelo, ali smo i šutjeli i gledali orgijanje „hrvatske vlasti“ nad onima koji su drugi put morali prolaziti svoju Golgotu uz iskešene osmijehe ministara ili saborskih zastupnika o „pravnoj državi koja mora funkcionirati“.

Sada još manje razumijemo Ivu Sanadera i HDZ-ovu vlast koja je radije koalirala sa strankom u kojoj je bio Stanimirović – gradonačelnik okupiranog Vukovara u kojem se šepurio spomenik Draži Mihajloviću – nego sa HSP-om. Na mjestu gdje je tekla mučenička krv naših branitelja, heroja, majki, trudnica, djece i staraca.

I pitamo se: kako je to bilo moguće?

Evo kako.

Jasno se nazire jedna stvar iznad svega – Hrvate se htjelo ponovno držati „sindromom krivice“ u šutnji i strahu. Žrtva je ponovno trebala postati mučitelj po istom scenariju kao 1945. i samo je nedostajala presuda Haškog suda, pa da više nikada ne smijemo podignuti glavu niti slova pisnuti. Zato i jest iz cijelog rata iznikla samo obitelj Zec (uz dužan pijetet), a obitelj Markobašić je bila potpuno nepoznata. Kao i obitelj Čengić iz Ervenika ili šest članova obitelji Jurić iz Kostrića ili obitelj Bilaver iz Škabrnje. Hrvati su bili brojke, a drugi su imali ime i prezime. Stotine hrvatske ubijene djece samo su bili broj, pa i ona ubijena u utrobi majke kao u slučaju na Ovčari.

Sve to kao da nije postojalo do ove 2016.

Po istom obrascu po kojem nije postojala ni Huda Jama niti rudnik Pečovnik niti Macelj niti jame od Vardara do Triglava pune Hrvata. Nikakve suštinske razlike nema osim što sada živimo u kakvoj takvoj demokraciji pa se moglo o tome barem pričati. Inače bi nas stigao metak ili robija kao one koji su pričali ili palili svijeće na Mirogoju ubijenim Hrvatima bačenim u jamu pored današnjeg njemačkog groblja. Sve je isto, a uzrok i cilj se zna: nametanjem sindroma krivnje i prešućivanjem istine o zločinima htjelo se hrvatski narod ponovno držati u već genetski ucijepljenom strahu i šutnji. I to samo zato da bi se nad njim lakše vladalo. Svoju ulogu u tome odigrali su (zajednički) i političari, i mediji, i nevladine udruge, i na kraju mi – sami. Malo je nedostajalo da narod poklekne i odustane od istine, a da „druga strana koja drži bič u ruci“ radosno otvori šampanjac.

Jednom davno prije 2000 godina jedan čovjek imenom Isus Krist rekao je: „Istina će vas osloboditi“. Konačno je došlo vrijeme za tu istinu koja će nas osloboditi – od gomile Vučića i Nikolića s druge strane Dunava, ali i od nas samih.

Da možemo prodisati punim plućima i kao narod i kao pojedinci.