Vukovar su branila 93 maloljetna branitelja od kojih ih je 46 poginulo, mnogi od njih bili su ranjeni, te su preživjeli strahote srbijanskih koncentracijskih logora.
Objavljujemo priče dva maloljetna vukovarska branitelja.
Mi djeca morali smo u rat
Enver Arnautović je rekao:
“Mi djeca morali smo u rat, bilo je previše dezertera – Da je obrana Vukovara potrajala još mjesec dana, ovdje bi ratovala djeca od 12 godina i žene od 50 godina. Nitko se ne bi trebao čuditi što je bilo djece-ratnika – kaže Vukovarac Enver Arnautović, koji se 1991. prijavio u mjesnu zajednicu zajedno s prijateljima iz ulice. Zadužio je pištolj i pušku, priključio se pričuvnom sastavu Zbora narodne garde.
– Trebao nam je svaki čovjek. Puno je ljudi napustilo grad, bilo je mnogo dezertera, a mi koji smo ostali odlučili smo se priključiti obrani. Nitko me, zbog mojih godina, nije gledao poprijeko – prisjeća se Enver, koji je zajedno s Ivanom Kapularom proveo četrdeset dana na položaju pokraj Borova naselja.
Dr. Bosanac spasila mi je život
– Bio sam i na Olajnici, gdje smo morali spašavati ljude koji su živi gorjeli u zgradama. Do pada Vukovara bio sam u interventnoj satniji kod zapovjednika Antuna Dugana Samuraja. Zadnjih petnaest dana rata, priznajem, bilo mi je izuzetno teško, po toj silnoj hladnoći, bez hrane, želio sam da se završi, bilo kako, samo da prestane – priča Enver.
– Kasnije sam želio u proboj sa suborcima, ali doktorica Vesna Bosanac me je odvratila. Ostao sam u bolnici kad je došao Veselin Šljivančanin. Razvrstavali su nas, muškarci su išli na jednu, a žene i djeca na drugu stranu. Kad je došao red na mene, željeli su me odvojiti na stranu muškaraca. Pitali su me jesam li sam nosio pušku, ali doktorica Bosanac spasila mi je život kad je rekla da nisam, da sam ja samo dijete. A to sam i bio – priča Enver, koji je nakon Vukovara ostao u Hrvatskoj vojsci boreći se u Slavoniji i BiH.
Ratnoj kalvariji usprkos, završio je fakultet. Zajedno s tri branitelja, 2009. osnovao je pčelarsku zadrugu Agro med Vukovar. PTSP, međutim, nije ga zaobišao.
– Mislio sam da ću proći olako, sve dok nisu počeli otkopavati Ovčaru, tada mi se sve vratilo. Shvatio sam da sam i ja mogao tamo skončati. I danas bih učinio isto, samo bih, s ovim životnim iskustvom, neprijatelja puno više ranjavao, a manje ubijao… – rekao je za Večernji list.
> Dječaci s Lušca: U obrani Vukovara poginulo 46 maloljetnih junaka
> Tko je Robert Anđušić – taksist i najmlađi branitelj Dubrovnika koji je ogorčeno vikao na Plenkovića
Zajedno s ocem u obrani grada
Dalibor Baranj s ocem Ivanom priključio se obrani grada. Završili su u logoru gdje su ih maltretirali svaki dan. Dok su tukli Dalibora, tjerali su da otac gleda. Dok su oca tukli, Dalibor je morao gledati…
Svoju potresnu priču ispričao je za 24sata:
Početkom rata završio sam drugi razred srednje elektrotehničke škole. Tata je radio u Borovu, mama je bila domaćica. Bio sam sin jedinac. Bio je 25. kolovoza kad se začula prva sirena i to je bio kraj mojeg djetinjstva. Priča nam to Vukovarac Dalibor Baranj. Imao je samo 16 godina kad se s ocem Ivanom našao u vrtlogu rata, uzeo oružje i krenuo braniti svoj grad. Prošao je strahote u Vukovaru, a kasnije s ocem završio u logoru prošavši mnogobrojne torture. Nekoliko puta za dlaku je izbjegao smrt… Svoju ispovijest, koju je rijetkima otkrio u cijelosti, započeo je od odluke da se priključi obrani Vukovara.
– Moj je jedan djed bio Slovak, drugi Mađar, jedna baba Njemica, druga Hrvatica. Pitao sam mamu što smo mi, a ona je rekla Hrvati. Kad su počele napetosti, što ćemo drugo nego braniti svoju obitelj i svoj grad?! Živjeli smo na Mitnici. Prvih desetak dana bili smo u podrumu, mislili kratko će to trajati. I moja majka je rekla da neće ići iz svoje kuće nikamo, a nije željela ni mene poslati iako sam imao stričeve u Njemačkoj i u Beogradu. Do sredine listopada većina je djece i starih već otišla iz grada. Mi više nismo mogli, a ja nisam ni htio. Imao sam 16 godina, ali sam bio dečkić koji je puno toga kužio – govori nam Dalibor pun sjete.
Krenuli razdvajati muškarce od žena
– Sad kad razmišljam o tome, sve mi je bilo kao film, kao igra u kojoj smo otac i ja imali abnormalno puno sreće. Oko mene tolika pogibelj, strahote, meni u glavi košmar, ali samo ideš dalje i ne razmišljaš.
Samo jednom sam rekao ocu, kad je granata iskasapila mog prijatelja: ‘Tata, ako budem ranjen, ostanem bez noge, ubij me, ne želim živjeti kao invalid’. Očinski mi je rekao: ‘Mali, ne seri, jesi ti normalan?!’ – priznaje nam Dalibor koji danas živi u Vukovaru sa suprugom i svojih petero djece.
– Nakon prvih granatiranja grada stari je rekao da idemo u obranu. Otišli smo na silos, zadužili oružje. Imao sam vojni prsluk, rifle i žute ‘kanađanke’ iz Borova, koje su nosili svi branitelji. Silos nam je bio položaj do pada te linije obrane. Onda smo se preselili na Budžak. Te noći kad je pao grad, svi smo se povukli u Obućaru. Tamo je bila mama. Tamo smo se i predali. Razmišljali smo o proboju, ali smo shvatili da nema šanse proći. Od 10 ljudi, 9 je poginulo. Zadnji dan provuklo se vrlo malo ljudi. Uhitili su nas 19. studenoga ispred izgorene Obućare. Onda su krenuli razdvajati muškarce od žena – svjedoči Dalibor o strahotama nakon pada grada. Zastane pa nastavi.
‘Evo mladi ustaša’
– Bilo je već popodne. Stajali smo svi u krugu i jedan vojnik ide kroz ljude.
Gura se, dolazi do mene, uhvati za rame i veli: ‘Ajde vamo’. Dovede me do mjesta na kojem su autobusi i vidim televizijsku kameru. On me vodi do njih i kaže: ‘Evo mladi ustaša’. Ta TV snima kako ulazim u autobus. Na YouTubeu postoji snimka mene dok gledam kroz prozor autobusa. Imam 50 kila i dugu kosu. Žvačem žvaku. Odakle mi žvaka, to se nikako ne mogu sjetiti – kroz smješak govori Dalibor prisjećajući se detalja sa žvakaćom gumom. No u tom autobusu tada nije bilo smješaka.
– Ta je snimka jedini trag da sam bio u ratu. U tom autobusu iza mene je i moj tata. Zajedno su nas ubacili u njega nakon što se on uspio probiti do mene. Dobio je usput kundakom u glavu jer nije dao da me odvedu od njega. Sjećam se da je tada rekao: ‘Samo da prijeđemo Dunav. Jer ako nas ostave u Borovu Selu ili Dalju, poklat će nas’. Čim smo prešli Dunav, bus je stao. Tu je počeo show. Četvorica rezervista uletjela su u naš bus, hodali su i mlatili sve redom. Uzeli su ljudima sve što su imali, novac, satove, nakit.
Batine i mučenja
Skidali ih do gola. Već si bio u poziciji ruke na leđa, glava dolje. Došli smo u Stajićevo. Mrak je. Ne znamo gdje smo. Reflektori svijetle. Na izlazu iz autobusa dobio sam kundakom u glavu i samo sam se srušio. Da me otac nije podigao, nastavili bi me tući, a ovi iz autobusa bi me pregazili u stampedu. Ubacili su nas u štalu u kojoj su do tada bile krave. Od tada ne podnosim miris sijena i stajskoga gnojiva – prisjeća se užasa logora naš sugovornik. Ne zaboravlja batine, mučenja i izrečene laži.
– Oficir nam kaže: ‘Sad ste na teritoriju Jugoslavije, ovdje će biti selekcija, tko je bio zločinac ide na sud, tko nije, ispitat ćemo ga i pustiti’. Tata je tad imao 39 godina, ja 16. Moj je otac bio vječni optimist, pozitivac i veseljak. Ljudi su ga zato voljeli. U Stajićevu su nas lomili svaki dan, premlaćivanja jednog, pa drugog, pa obojicu istodobno. Tuku mene, tata mora gledati, tuku njega, ja moram gledati. Znaš da će te ubiti kao psa ako samo zucneš. Zamisli samo tu scenu. U jednom trenutku on to više nije mogao, pukao je, zamračio.
Počeo je divljati, vikati, držali smo ga i ja i još jedan iz logora. Kad smo ga obuzdali, rekao mi je: ‘Mali, kad ti je najteže, zapjevaj, nikakvo plakanje, jer ako vide da si slab, dobit ćeš još više’. I tako je i bilo. Sad kad imam sinove, ne mogu uopće shvatiti koliku je on muku prošao, kako je njemu bilo dok su mene tukli. Psihički su nas ubijali. No imali smo jedan drugog. Da su nas razdvojili, ne znam kako bi završilo. U tri mjeseca ni stari ni ja niti jednom nismo zaplakali – kroz misli pune strahota govori Baranj. Sjeća se i trojice ljudi koje su ubili pred njim.
Premlaćivanja
– Znam im imena. Ivana Kelavu svaki su dan premlaćivali do besvijesti, izdržao je deset dana. Ubiju boga u njemu, on došepa u štalu, legne, krv mu curi iz ušiju, usta, s glave, guši se u njoj, a ne smiješ mu pomoći. Vani minus 6, krv se odmah zgrušava. Ležiš u kravljim govnima, bude te u 6 ujutro i moraš otpjevat ‘Hej Slaveni’, u 6.05 dolazi neki šugavi doručak, vruća kukuruzovina s vodom u koju su možda i pišali, ali nama je bila sve jer je bilo toplo. Ne znaš kako zvuči kad čovjeku lome kosti, a on vrišti, ili šuti… Ne želim da to itko doživi – glasom punim ljutnje govori Dalibor. U Stajićevu su, kaže, bili 15-16 dana. Onda je jednog jutra došao major JNA.
– Ima u rukama papire, i pročita naše prezime. Pita tatu: ‘Šta ti radiš ovdje?’. Ne smijemo reći da smo bili branitelji Vukovara. Kaže major da je išao s mojim stricem Mijom na vojnu akademiju. Stric je bio vojno lice, radio kao vezist na aerodromu na Batajnici u Srbiji. Major je pozvao strica da dođe po nas, no sutradan ujutro stražar viče: ‘Ivan Baranj bez stvari, Dalibor Baranj sa stvarima’. Znači, mene puštaju, tatu ne. To je bilo dan prije nego što je došao Međunarodni Crveni križ da nas popiše. Morali su se riješiti maloljetnika.
Stari kaže: ‘Ajde, idi, bar ćeš se ti spasiti’. Ali ja ne želim bez njega. Stric plače. Svi smo suzdržani jer on je ipak vojno lice, a mi ustaše kako su nas zvali. Glava mu visi. Sreća pa je taj major bio čovjek i, kad je sve to vidio, kaže ‘I ti, Ivane, idi po stvari’. Čekamo potvrde da nas puštaju. Naredili su nam da te potvrde moramo uništiti nakon što se prijavimo na adresu u Beogradu jer je u potpisu žig Jugoslavije i potpis zapovjednika logora. Ja je nisam uništio. Sakrio sam je. To mi je dokaz da sam bio u logoru. Sjećam se kad sam došao u Beograd pa se prvi put okupao. Nakon tri mjeseca Vukovara i logora. Legao u kadu i u momentu se sjetim onih koji su ostali ležati u kravljim govnima u Stajićevu. Ta voda je bila crna kao ugalj. Tri puta sam se morao okupati da uopće dođem do kože – kazuje Dalibor i dodaje da mu se to urezalo duboko u pamćenje.
Novi šok
Tijekom boravka u Beogradu doživjeli su novi šok. Stric im je rekao da se moraju ići prijaviti da ih ne bi pronašla vojna policija.
– Tata je po njihovom bio vojni obveznik. Ako ga vojna policija nađe, poslat će ga kao srpskog rezervistu na Vukovar! Stric kaže: ‘Moraš se prijaviti kao dobrovoljac, za postrojbu Beli orao, onda mogu srediti da ideš sa mnom na Batajnicu’. Ajde zamisli to. Stari hrvatski dragovoljac, tri mjeseca ratnog pakla, logor, a onda mu kažu da mora ići u Bele orlove u Beogradu. Ne znamo bismo li plakali ili se smijali. Dva tjedna nismo mogli mrdnuti iz Beograda. Nemaš kamo, nemaš prijevoza za nigdje. On je 5 ili 6 dana išao u Batajnicu sa stricem – ističe Baranj. Svo to vrijeme nije znao gdje je njegova majka. Tek kasnije su preko strica uspjeli saznati da je u hotelu Panorama u Zagrebu. Nju su ugurali u autobus s drugim ženama pa ih preko Bosne prevezli u Hrvatsku.
– Stari kaže: ‘Moramo tamo’, ali kako… Rat je već počeo i u Bosni, no pojavi se neka linija za Sarajevo. Tata je dobio ličnu kartu u Beogradu, a ja imam samo taj dokument na ćirilici iz logora koji sam skrio. A čekaju nas punktovi gdje kontroliraju. Odemo na kolodvor. Idemo pa šta bude. Mogli su nas ubiti gdje hoće. Zaustavljaju nas u Zvorniku, u noći. Pregled autobusa. Tata me gura pod sjedalo, kaže da će me sakriti torbom i jaknom.
Putovanje
Dolazi vojnik do njega, gleda tatinu osobnu, ja kontam, gotovo, maknut će torbu i skužit će me. U to ulazi drugi vojnik u bus i viče ovoga da brzo izađe… Sama sreća. A tek smo ušli u Bosnu. Dolazimo u Sarajevo u 8 ujutro. Hladno. Mi imamo dvije male torbe, nešto robe koju mi je strina dala od bratića. Pitamo na stanici ima li kakav bus za Hrvatsku, a oni kažu da ima, ali sve rjeđe dolazi. Veze se gase. Mi u panici. Pa nećemo valjda ostati u Sarajevu sad! U zadnji tren smo uhvatili neki bus.
Prolazimo kroz Bosnu, oko nas rat, sela gore. Dođemo do Bosanskog Šamca i na hrvatskoj granici opet pregled dokumenata, koje ja nemam. Stari kaže: ‘Valjda će nas pustiti’. Šest sati smo stajali na granici, zbog mene! Ne zanima njih ni potvrda iz logora, ni činjenica da sam maloljetan i iz Vukovara. Ispitivali su me, maltretirali. Na kraju su me pustili jer je netko negdje nekoga nazvao. I dan danas kad idem preko tog prijelaza, imam problema – svjedoči Dalibor. U Zagreb su, kaže, došli, 19. prosinca 1991., na njegov rođendan.
‘Nas dva, dva kostura’
– Stojimo pred Panoramom, 18 katova, u Zagrebu normalan život, a nas dvojica se osjećamo kao štakori koji su se izvukli iz kanalizacije. Ulazimo, naši prognanici u hotelu. Pozovu mamu, tata joj govori preko telefona: ‘Dođite, gospođo, na recepciju, imate dva posjetitelja’, a ona ni ne kuži da je to tatin glas. Izlazi jadna iz lifta, izmučenog lica, sva propala, danima nas tražila po svim spiskovima nestalih, već se pomirila da nema ni sina ni muža. A nas dvojica zajedno imamo kila kao ja sad. Obojica kao dva kostura. Pogledala nas je i klonula. Tata ju je pridržao. Nije mogla ništa govoriti. Samo je plakala. Stari je gutao knedle – prisjeća se ovaj hrabri čovjek.
– Ništa od toga ne mogu zaboraviti, ali sve me to ojačalo, stvorilo oko mene štit. Po prirodi sam pozitivac, kao tata, jer život se živi da uguraš što više života u godine, a ne da stalno kukaš. Ali život je škola iz koje učiš. Ako ne učiš, ne izvučeš pouku iz lošega, džabe živiš. Otac me tome naučio. Umro je 2013. godine, razbolio se i brzo otišao. Jedva je dočekao unuke, a nije stigao u njima uživati i to mi je vrlo žao. Ali vratio se u svoj Vukovar, koji je volio više nego išta. I ja sam se 2007. godine vratio u Vukovar, s obitelji. Do tada sam radio u Poreču u privatnoj firmi, koju sam prodao i odlučio krenuti od početka u Vukovaru. Čovjek mora raditi, imati svrhu, mora stvarati, kreirati, zarađivati. To te oslobađa tih duhova prošlosti… zaključuje Dalibor za 24sata.
Tekst se nastavlja ispod oglasa