Dječaci s Lušca: U obrani Vukovara poginulo 46 maloljetnih junaka

Foto: Fah

Prilikom upada Arkanovaca u Lužac ubijeni su maloljetni branitelji Antonio Vidaković (16) i Josip Bandić (15). Oni danas počivaju na Groblju branitelja u Vukovaru. Čak 46 junaka-dječaka mlađih od 18 godina poginulo je u obrani Vukovara ili su ubijeni od četnika nakon zarobljavanja. 

U obrani Vukovara poginulo je 46 maloljetnih branitelja. Njihovi preživjeli suborci nikada iz sjećanja neće izbrisati silnu želju i odlučnost da obrane rodni grad. Zajedno sa starijim suborcima učinili su sve, vjerovali su da će pomoć stići i da Vukovar neće 18. studenoga 1991. godine biti sravnjen sa zemljom. Izgubili su djetinjstvo, zdravlje, izgubili su tada Vukovar, neki su sa 16 godina zarobljeni i mučeni u srpskim logorima.

Igor Magoč – dječak koji je branio Vukovar s 15 godina i bio mučen u logoru Srijemska Mitrovica

O tome donosimo njihove priče. U ratu su bili primani u postrojbe MORH-a i MUP-a već u dobi od 13 godina. No, svi sugovornici vratili su se u Vukovar, osnovali obitelji i našli snage da krenu dalje. Igor Magoč imao je 15 godina kada je dospio u Srijemsku Mitrovicu, najozloglašeniji sabirni logor za hrvatske zarobljenike u Srbiji, piše Slobodna Dalmacija

Tamo je otpremljen odmah nakon pada Vukovara. S 15-godišnjim Igorom u logoru nije bio nitko od njegove obitelji. Nije znao gdje su mu otac i majka. Majku je samo vidio kako je zarobljavaju i odvode negdje u Srbiju. Igor je bio zarobljen kao vukovarski branitelj, maloljetni dragovoljac, i ne spada u one koji su se uspjeli othrvati ratnim slikama. Hrabro kaže da je danas sretan.

– Sretan sam jer imam suprugu koja me razumije i imam četvero krasne zdrave djece. Imam krov nad glavom. Imam od čega živjeti, iako skromno. Bavim se pčelarstvom i to volim – opisuje Igor.

No, Igor je istodobno redovit u posjetama psihijatru. Pije pet vrsta tableta svaki dan.

– Bili smo premladi, u rat smo krenuli srcem. Ni o čemu nismo razmišljali, branili smo Vukovar koji je zvjerski napadnut. Samo smo se branili, uspjet ćemo, tako smo razmišljali. Tjedni u kojima je palo na tisuće granata na moj grad nazvao sam paklom, kako drukčije. Nisam bio u pravu. Pakao je počeo kada je Vukovar pao i kada su me zarobili – ispričao je Igor Magoč za Slobodnu Dalmaciju.

– Zarobili su nas 18. studenoga. Zbili smo se u jedan prostor. Pala je večer. Nakon udaraca i razdvajanja žena i muškaraca u prostor je ušla grupa četnika u maskirnim odorama, s baterijama u rukama. Opet udarci i opet razdvajanje. Svakome su uperili bateriju u oči i tko zna po kojem kriteriju nekoga su ostavili tu, dok su neke poslali van. Vani je čekao kamion s otvorenom ceradom. Među onima koji su odvedeni bio je moj ujak. Nikada više ga nisam vidio. Nikada više nisam čuo ništa o njemu, ni do danas ne znam gdje je.

Nedugo nakon što su te ljude, među kojima je bio moj ujak, utrpali u kamion, čuli su se rafalni pucnji. To je sve.

A po nas su došli autobusi. Pravac: logor Srijemska Mitrovica.

Logor opisuje po slikama. Recimo, slika špalira s obje strane, u parku, u mraku. Naredba da prođu tuda, tako da udarce dobivaju s obje strane. Kundacima, nogama, palicama. Slika spavaonice. Oko 200 ljudi u zatvorskoj ćeliji, nabijeni. Dolazili su po neke i govorili im da idu natrag u Hrvatsku. Ali nikada se nisu vratili, ni u zatvor, ni u Hrvatsku. Ispitivanja su se obavljala u podrumu.

– Poznavali smo ih, bili su to domaći četnici (iz Vukovara i okolice op.) ne neki iz Niša ili tko zna otkud. Jedan ispituje, po dvojica stoje sa strane. Ja sjedim. Jebu mi majku ustašku 20 dana zaredom, što god odgovorim ne valja, dobijem udarce. Bio sam razbijen, modar, slomljen. Ali njima svaka čast kako su sve znali. Imali su popise ljudi, točno su, već tada, znali tko je u Vukovaru što radio, imali su i slike... – pričao je Igor. Kasnije je razmijenjen iz logora.

Vratio se u Hrvatsku. Našao je i mamu i tatu, žive. Igor ni sada ne odlazi na obilježavanje stradanja 18. studenoga. Tih dana zaobilazi spomen-obilježja, jer njegovu tjeskobu, koja je svake godine u studenom najjača, dodatno opterete dužnosnici i njihove priče. “Nemojte nam držati govore, molim vas. Cijenit ćemo neko novo radno mjesto u Vukovaru, neki projekt za grad. Tada ćemo znati da nas poštujete i da zaista želite da nam bude bolje”, poručio je vukovarski branitelj Igor Magoč.

Damir Vidaković – branio Lužac kao učenik prvog razreda srednje škole

Sve što je Damir Vidaković uspio do rata u Vukovaru napraviti, to je završiti prvi razred srednje škole. Jedva, jer je pri kraju školske godine bio u rezervnom sastavu MUP-a i držao straže. Imao je 15 godina i lovačku pušku. Davor, njegovi roditelji i mlađi brat ostali su u Vukovaru do zadnjega dana. Ali živjeli su na predjelu Lužac i Davor je imao nesreću da je, unatoč naporima da sa suborcima obrani ovaj dio Vukovara, Lužac “pao” 2. studenoga. Za Davora je uslijedilo 16 užasnih dana i noći granatiranja, razaranja i uništavanja Vukovara, no već ga je Lužac obilježio za cijeli život. Iako to, kao 15-godišnjak, tada nije znao.

– Tko god je mogao, uzeo je oružje i branio Lužac, to je bilo normalno, nije se gledalo na godine. Radili smo što i naši stariji suborci, ja sam lovačku pušku ubrzo zamijenio “papovkom”, a onda i automatskom. I dvojica uz koje sam stalno bio su bili maloljetni, moj rođak Antonio Vidaković imao je 16 godina, a Josip Bandić 15 godina. Svi smo bili puni snage i odlučni u obrani Lušca. Ali 2. studenoga u Lužac su upali “arkanovci”. Ubijali su redom, nastao je pakao, povlačili smo se prema Vukovaru, ali mrtvih civila i branitelja je bilo posvuda… Ubijeni su tada moj rođak Antonio i moj prijatelj Josip.

Ja sam preživio.

Ali oni nisu.

I mnogi drugi nisu, a nisam ni slutio što će se sljedećih dana događati u Vukovaru gdje smo se mi preživjeli “sklonili” – pričao je Damir. Kasnije se doznalo da je 16-godišnji Antonio Vidaković zarobljen i strjeljan, isto kao i njegova majka. Bačeni su u masovnu grobnicu. Puno kasnije su iskopani i identificirani. Davor je s roditeljima i mlađim bratom bio u Vukovaru do zadnjeg dana. Posljednju noć prespavao je u vukovarskoj bolnici, odakle su ga izvukli četnici.

– Navečer 17. studenoga tata je otišao u proboj, trebao sam ići s njim, ali majka me povukla u sklonište u bolnicu. S tatom je bilo šestero branitelja, preživjela su samo dvojica. Tata je preživio, iako je bio gotovo mrtav kada su ga pronašli – kaže Damir. U posljednjoj noći pred pad Vukovara zatekao se u bolnici, sa stotinama Vukovaraca koji su još uvijek vjerovali u čudo.

– Nije bilo čuda. Grad je sravnjen i došli su po nas. Na jednu stranu su razdvajali žene i djecu, na drugu muškarce. Među muškarce su spadali i svi dječaci stariji od 15 godina. Oni su odmah otpremani u srpske logore. Majka me stisnula. Govorila da nemam 15 godina. Četnik me procijenio i odustao. Umjesto u srpski logor, ostao sam s majkom. Iz bolnice su izvukli i zadnju grupu, to su bili ranjenici. Vidio sam kako ih vuku, ubacuju u kamione i odvoze. Strijeljani su na Ovčari. A ja sam postao prognanik – uronio je Damir u sjećanja.

Samo je dodao da se u Vukovar vratio “devedeset i neke i zatekao Černobil”. Sravnjeni napušteni grad u kojem je vrijeme stalo, a njemu su se tada sve slike izmješale, od djetinjstva u Lušcu i 15-godišnjaka koji je s prijateljima trčao u školu, do rafala koji mu prijatelje ubijaju i slike bolnice u kojoj smrti nisu pošteđeni ni bolesni starci. Damir je danas oženjen i s obitelji živi na Trpinskoj cesti. Liječi se od napada panike i depresije u Dnevnoj bolnici u Vukovaru.

Dalibor ni kao prognanik nije htio očajavati

– Da, ratujem i danas, ali s četvero djece. Najviše sam u ratu s mojim blizancima koji imaju dvije godine i teško ih je staviti u red – vedro kaže maloljetni vukovarski branitelj Dalibor Baranj, koji i danas živi na Mitnici. Dalibor ni kao prognanik nije htio očajavati: upisao je i završio studij ekonomije. Sve to, kaže Dalibor, može zahvaliti roditeljskom odgoju. Uvijek usmjeravan na pozitivne misli, na borbenost u kojoj nema mjesta malodušnosti. Ono što ipak ne može izbjeći, to su besane noći, slike koje se vraćaju i koje ne može “zaustaviti”, užasni snovi.

Unutarnji nemir me rastače. Noću mi nedostaje zraka. Tada šetam. Nikada ne zaspem prije tri sata ujutro, a onda se budim obliven znojem. Nervozan sam, ne želim da mi se to događa, a događa se. Rekli su mi da je to PTSP. Ne želim o tome ni razmišljati, ni pričati. Želim samo da to prestane – kaže Dalibor. Imao je 17 godina kada je zarobljen i odveden u srpski logor Stajićevo kod Zrenjanina.

– Čim smo prešli granicu, autobus se zaustavio i počelo je gaženje, premlaćivanje, skidanje zlata, uzimanje novca. U Stajićevo smo došli krvavi. Izudarali su me, pao sam, ubacili su me u neku staju. Dolazili su i vadili neke ljude van, samo sam slušao rafale, vidio sam mog prijatelja iz Borova kako su ga ubili kao psa, udarcima, ubacili su ga u crnu vreću i ne znamo ni danas gdje je.

U staji je slama bila izmiješana s govnima, bilo nas je više od tisuću, i moj tata je bio tu. Ne znam kako me nisu ubili, jer su me snimali kao primjer mladog ustaše. Oca i mene su uvijek na ispitivanja vodili zajedno, tako da otac gleda kada mene udaraju. Ili da ja gledam kada njemu guraju pištolj u usta i repetiraju. Udarali su nas kundacima, nogama, meni su slomili čeljust. A “čuvari”, to su bile pijane životinje, samo su se iživljavali… Neki su ljudi jako loše prošli.

Krajem prosinca sam pušten, preko Sarajeva sam polumrtav došao u Zagreb. Imao sam 17 godina i bio sam slomljen. No nije me samo logor slomio, nego svijest da sve što smo u Vukovaru napravili, sva naša obrana, sav napor, volja, hrabrost, odlučnost, e to je sve bilo uzalud. Izašao sam iz logora. Ali i iz Vukovara. Nije ga više bilo – u dahu je ispričao Dalibor. Dalibor je na Mitnici u Vukovaru od rođenja živio s ocem i majkom, kao njihovo jedino dijete. Imali su vrlo lijepu kuću. Volio je svoje susjede, dječake iste dobi. No od rujna ‘91. na Mitnici se živjelo u podrumima, ljudi su čuvali svoje kuće.

– Jedne noći se doslovno čulo kako se kuća po kuća ruši. Napad je bio strašan. Mitnica je sravnjena, sve kuće. Tada sam ušao u ZNG. Obuka? Trajala je 50 sekundi. Rekao sam, odlučno: idemo, obranit ćemo Vukovar, ovo se više ne smije događati. Zamislite kako sam bio naivan… – rekao je Dalibor. – Osmorica su krenula u proboj i svi su poginuli. Svaki dan smo slušali priče kako pomoć stiže. Nikada nije stigla. Vukovar je nestajao. Četnici su se približavali našem položaju. Predao sam se. Sve iluzije su nestale. Danas imam moju djecu i sve što želim je normalan život – zaključio je Dalibor Baranj.

 

*U čast i na sjećanje maloljetnih ratnika i junaka obrane Vukovara i Hrvatske koji su se odrekli svoje dječačke mladosti, zaljubljivanja, zabava i druženja da bi svoj život dali za Domovinu

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.