Javna rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije, koju je u srpnju i kolovozu prošle godine provelo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, pokazala je kako su građani ZA još bolju i učinkovitiju zaštitu žena od nasilja, a PROTIV ratifikacije štetne Istanbulske konvencije. U ovoj službenoj proceduri – objavi javne rasprave o prijedlogu zakona za ratifikaciju Istanbulske konvencije sudjelovao je jako velik broj građana, udruga i institucija – oko 370 – na koje Ministarstvo, iako je obvezno to učiniti – do danas nije odgovorilo.
Od svih tih komentara koji su dati na prijedlog zakona tijekom javne rasprave, održane usred ljeta, većina njih (oko 80 posto) bila je protiv ratifikacije Istanbulske konvencije koja sa sobom nosi postavke rodne ideologije, uplitanje vanjskog odbora GREVIO u unutrašnji pravni poredak države te netransparentno financiranje udruga proračunskim novcem namijenjenim zaštiti žrtava nasilja – predviđa godišnje izdvajanje više od milijardu kuna iz proračuna.
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku suprotno demokratskim standardima te obvezama koje imaju prema Zakonu o pravu na pristup informacijama nije odgovorilo na komentare građana u javnoj raspravi. Takvo (ne)postupanje samo dodatno potvrđuje demokratski deficit u raspravi o ratifikaciji Istanbulske konvencije, a ponašanje premijera Plenkovića taj nedostatak demokracije samo potvrđuje.
Postavlja se pitanje, zašto premijer Plenković ignorira jasnu volju građana, koji argumentirano iznose činjenice o štetnosti Istanbulske konvencije i posljedicama koje bi ona mogla imati u pravnom sustavu i društvu? Ne samo da premijer u potpunosti, diktatorski zanemaruje volju građana koji su mu dali vlast, već svojim nastupima u stilu gorljivog aktivista za ratifikaciju Konvencije vrijeđa sve one koji se ne slažu s prihvaćanjem njenih spornih sadržaja, tvrdeći kako “ne razumiju Konvenciju” te kako “žive u svijetu percepcija”.
Građani su u javnoj raspravi jasno istaknuli kako za bolju i učinkovitiju zaštitu žena od nasilja nije potrebno ratificirati bilo koji izvana nametnuti dokument, nego je potrebno već postojeće mehanizme u hrvatskom zakonodavstvu dosljedno provoditi – svih 48 mjera Istanbulske konvencije je već uneseno u hrvatsko zakonodavstvo. Tu nedostatnost Istanbulske konvencije da uistinu bude efikasan alat za sprječavanje nasilja i zaštitu žrtava pokazuje i njena provedba u Srbiji i BiH unazad 3 i pol godine, gdje nije donijela značajne pozitivne rezultate u sprječavanju nasilja i zaštiti žrtava.
Ratifikacija IK u BiH i Srbiji nije osigurala zaštitu žrtava nasilja