Predsjednik Zoran Milanović u utorak je u intervjuu za RTL kazao kako će ići u Jasenovac izrazivši nadu da će se komemoracija održati u jednoj koloni. S druge strane, Milanović je poručio kako na Bleiburg ne će ići dodavši “vidjet ćemo kako će se uopće država Austrija očitovati o Bleiburgu jer Austrija je prije godinu dana donijela neke zakone”.
“Nadam se da smo dovoljno zreli da tamo odemo u jednoj dostojanstvenoj koloni, da položimo cvijeće i sjetimo se što je tamo bilo i što se tamo dogodilo i da pokažemo, prije svega sebi da smo normalni i humani, i da pustimo bukače iz Srbije, koji uvijek koriste te dane, da upute riječi ljubavi i snošljivosti prema hrvatskoj državi. To mene kao političara hrvatske ljevice smeta, ali što ja tu mogu”, kazao je Milanović o odlasku u Jasenovac.
Odgovarajući na pitanje hoće li ići na Bleiburg predsjednik je kazao:
“Na Bleiburg neću ići. Poznat je moj stav o tome. Bio sam tamo 2008. godine kao predsjednik SDP-a. Istovremeno sam otišao i u Maribor, u Tezno, gdje je zaista ubijeno više tisuća ljudi i zakopano tamo s tenkovima u rovovima… Vidjet ćemo kako će se uopće država Austrija očitovati o Bleiburgu jer Austrija je prije godinu dana donijela neke zakone i provodi ih bez obzira što je na vlasti jedna konzervativna koalicija. To je država i vladavina prava i znaju se pravila u Austriji.”
Tragični događaji na Bleiburgu
Podsjetimo, komemoracijom na Bleiburgu obilježavaju se tragični događaji iz 1945. godine kad su Britanci odbili prihvatiti razoružane vojnike Nezavisne Države Hrvatske i hrvatske civile, prepustivši ih partizanskom zarobljavanju. Naime, britanski brigadir Patrick Scott hladno je primio tadašnju hrvatsku delegaciju i dao im na znanje da Britanci ne će prihvatiti Hrvate, te da je to sukladno naredbi britanskog feldmaršala Harolda Alexandera i uputama premijera Winstona Churchilla.
Stotine tisuća predanih vojnika ustaške vojske, ali i civila protom su predani partizanskim jedinicama koje su u potrazi za osvetom izgladnjavali i ubijali zarobljene. Rijetko tko se među njima spasio, a veliki broj grobnica nastao je na području Austrije i Hrvatske, a najviše na području Slovenije.
Hrvatska država kasnije nikada nije izvršila sustavna istraživanja o samom Bleiburgu i “križnim putevima”, najvećim dijelom što su na vlasti u ovih 30 godina bili sami sudionici događanja 1945. godine ili potomci partizanskih i komunističkih obitelji. Procjene ubijenih i brojne jame s mrtvim hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima indiciraju da se radi o daleko najvećem zločinu u II. svjetskom ratu.
> Poznati rječnik iz olovnih vremena: Milanović nazvao Hrvate u Argentini ‘Pavelićevim potomcima’
Kad su dokumenti o razmjerima masovnih smaknuća, i, najvažnije, svjedočanstva sudionika i preživjelih dospjela u jasnost, to je prilično promijenilo percepciju partizana u javnosti, koja je dobrim dijelom bila neupućena u zbivanja. Najvažnije je možda bilo ono Sime Dubajića, bivšeg majora JNA, a nakon rata filmskog radnika, koji je detaljno ispričao kako je “pobio 10.000 Hrvata” na Kočevskom rogu; “Žao mi je da nisam pobio 100.000”, dodao je u jednom intervjuu.
Rezolucija Vijeća Europe iz 2006. godine
Inače, o žrtvama totalitarnog komunističkog režima u 14 točaka govori Rezolucija Vijeća Europe iz 2006. godine, a u njoj se između ostaloga navodi “Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim kršenjima ljudskih prava. Kršenja ljudskih prava razlikovala su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključivala su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, slobode misli i izražavanja, slobode medija te također nedostatak političkog pluralizma”.
Dodaje se i kako su “Zločini opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature ploretarijata” te se priznaje da “Pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili”.
Konačno, u rezoluciji iz 2006. godine naglašava se kako su “totalitarni komunistički režimi još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju”.
Republika Hrvatske je također 2006. službeno osudila komunističke zločine “Saborskom deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990.”.
Europski parlament 2019. rezolucijom izjednačio i osudio nacistički i komunistički režim
Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”, a također i poziva “sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim”.
Također podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola te napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.
Tu je rezoluciju prešutio Hrvatski sabor u kojoj većinu ima HDZ Andreja Plenkovića uz pridružene partnere, a prešutjela ju je i Vlada Andreja Plenkovića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa