Životne lekcije su životni putokazi. Nema uspjeha bez neuspjeha kao što nema uspona bez padova. Iz grešaka se uči i zato ih ne treba izbjegavati.
Nema uspona bez padova, ali većina želi (samo) uspon bez padova
“Bojim se pogriješiti jer nam odmalena govore da trebamo nastojati izbjegavati pogreške. To je jedna od najvažnijih lekcija kojima nas uče u svim društva svijeta. I najopasnija od svih, najštetnija”. (Jorge Bacay u knjizi Put mudrosti).
Ova teza je istinita. U odgojnom procesu poticanje na pogreške mnogi osuđuju, iako su taj pristup ispravniji od nagrađivanja od školskih postignuća. Obrazovni i svaki drugi neuspjeh se ne smije tretirati kao poraz, jer je on dio škole života. Izbjegavanje suočavanja sa svim neugodnim situacijama je štetno isto kao i poricanje grešaka. Život bez padanja, kriza ili boli je život bez razvoja. Sve što većina ljudi smatra lošim ili tragičnim “nije ništa doli lekcija.” (Shirley MacLaine)
U teškim razdobljima naših života, u početku smo najčešće frustrirani, ali uz upornost i vjeru dolazimo do ostvarenja najvažnijih ciljeva. Georg Carlin je povodom smrti dao snažnu opomenu: “Naučili smo kako preživljavati, ali ne i kako živjeti.” Poljska poslovica je iznimno poučna: “Sreća pamet uzima, a nesreća je vraća”.
Iskustvo s patnjama otvara nove horizonte. Patnja je izvor hrabrosti. S njom čovjek bolje svoje potencijale, a drugi se lakše razotkrivaju. Dijalektika razvoja poučava da istine dolaze iz suprotnosti. Prema riječima Georgija I. Gurdijeva da bismo “mogli istinski živjeti, trebamo se ponovno roditi. Da bismo se ponovno rodili, prvo moramo umrijeti. A da bismo umrli, prvo se moramo probuditi”.
Prognanici života kao lanterne
Najviše vjerujem prognanicima života koji su uspravni izišli iz pakla života, pronašli smisao života i postali lučonoše života. Prognanici života su žrtve nasilja, rata, ovisnosti.., ali svi oni šalju poruku da nikada ne treba odustati. Moji nebrojni razgovori s bivšim ovisnicima o tzv. teškim drogama oplemenili su i obogatili moja životna iskustva, a oni su iz pakla droge izvukli poruku da život na rubu može biti putokaz k (novom) životu. Fra Ante Vučković i sveučilišni profesor smatra da se pred (i takvim) patnicima i “teolozi trebaju pokloniti”.
O zametnutim sudbinama prognanika života i žrtava rata pisao sam u svibnju 1996. Te godine sam napisao reportažu o Branku Šegariću, jednom od preživjelih svjedoka stradanja Škabrnje, krajem 1991. godine. Tome junaku iz moje (najemotivnije) reportaže (objavljene u nekadašnjem splitskom tjedniku Dan) lokalni su Srbi ubili oca, tri brata, baku, strica i strinu te tri najbliža rođaka. On i majka, nakon rata nisu dopustili da djecu “zaprljaju” mržnjom. Obitelj Šegarić je najveći stradalnik Domovinskog rata a od vlasti i masovnih medija, je sustavno ignorirana.
>Zlatko Miliša: Altruizam nema alternativu
Imam prijatelja u Osijeku kojega zovem “Mali Princ”. Od djetinjstva je prikovan za kolica, ali je uvijek vedre naravi. Imam i veliku prijateljicu, Milku, iz Međugorja. Zovem ju Caricom. Prošla je pakao života. I njoj je smiješak stalno na licu. U vrijeme rata “druga strana” otela joj je trogodišnjeg sina. Muž ju je maltretirao tijekom 17 godina braka. Ostavio ju je. Ne skrbi o djeci, ali ona o njemu ne govori ništa loše. Samo (mi) kaže da ima (iz braka) jedini kapital – četvero djece, koje pazi kao “zlatnu kolajnu oko vrata”. Kada je, od 1. do 20. veljače 2012., njezino mjesto Čitluk (pokraj Međugorja) zameo snijeg i nije bilo struje ni vode, ona je bila zadovoljna jer je u kući imala brašna i drva. Nazvala ju je telefonom prijateljica i uplašeno upitala: “Moja Milka, je li ovo sudnji dan?” Carica joj je odgovorila: “Ako jest, prekrasan je!”
Njezina prijateljica Sandra, koja mi je to ispričala, dodala je kako joj je (tada) Carica telefonom, sva ushićena, rekla: “Kakve ljepote!! Nema auta, ni buke, ljudi se međusobno pomažu, mole se i više razgovaraju otkada je nestalo struje i vode. Ovo nam treba da nas vrati našoj pravoj kući i samima sebi. Da vidiš kako je sve sledilo okolo i koliko krasnih mosura imam na kući. U daljini čujem samo zvona. Divna tišina. Molim se Bogu da svi vide i osjete ovu krasotu. Bog samo želi da shvatimo što je pravi život. Uživaj u ovoj ljepoti. Ostalo će se nadoknaditi.” Njezin otpor teškoćama slika je njezina ponosa. Njezine su je žrtve (kao i inih koji su prošli pakao života) ojačale. Ostala je uspravna.
Dobro i zlo
Sijedi poučna priče o tome kako dobro i zlo imaju vrijeme trajanja…. U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašan Kinez koji je život trošio radeći najteže poslove, a da ništa nije stekao. Imao je samo sina jedinca. Naučio ga je čitati i pisati, i to je bio sav kapital koji mu je ostavio. Neposredno prije smrti otac je izvadio dvije kutijice, jednu crnu i jednu bijelu, i rekao sinu: “Nemam ti što ostaviti osim ovih kutijica. Kada ti jednog dana bude najteže, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude najbolje”. To je rekao i izdahnuo. Mladić je dostojno ispratio oca i krenuo u potragu za srećom. Radio je najteže poslove Zimi je bio sretan ako bi ga tko primio da prenoći na zemljanu podu. Ubrzo je postao umoran od takva života. Kada su došle poplave, zavladala je opća glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Odlučio se ubiti. Prije te odluke otvorio je bijelu kutijicu. U njoj je bio jedan papirić. Razmotao ga je i vidio očev rukopis. Pisalo je: „Ovo će proći!“ Shvativši to kao očev apel za životom, odustao je od nakane da sebi oduzme život. Opet se zaputio u potragu za smislom.
>Zlatko Miliša: Suočimo se sa strahovima, životnim problemima i krenimo drugim putem
Nedugo poslije toga pronašao ga je jedan stari Kinez i rekao da njegovu gospodaru treba pisar. Ubrzo je dobio posao kod plemenskog starješine i počeli su mu dolaziti neznani neuki seljaci kojima je trebala pomoć u pisanju i čitanju. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina znao je uzvratiti svome pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo dao mu je i smještaj u kući. U godinama koje su uslijedile postao je gazda imanja, stekao materijalno bogatstvo, radio sve više umjesto starješine koji je onemoćao pa je svome pisaru povjerio ne samo svoje poslove nego i svoju kćer, kojom se mladić oženio. Mladić je prvi put u životu bio sretan. Jedne se večeri sjetio svojih očaja i želje da sebi oduzme život. Sjetio se one druge kutijice, crne. Otvorio ju je. U njoj je bilo zapisano: „I ovo će proći!“ Ovdje se uklapa kineska poslovica: “U trenutku uspjeha ne zaboravljaj svoje neuspjehe”. Zajedništvo u nevolji i prolaznost ugode.
Zajedništvo među ljudima budi se u neimaštini, prirodnim katastrofama i nevoljama. “Nevolja je majka čvrstine” (William Shakespeare). Margaret Mazzantini, talijanska autorica romana Napokon rođen upitala je čovjeka s iz Bosne i Hercegovine koji je prošao užase rata i koji je ostao bez supruge: “Kako možeš, unatoč svim traumama biti tako vedar?” On odgovori: “Jednostavno, gadi mi se tuga”. Znatno prije je M. Selimović je opisao ljude koji žive “muci u inat”. Mi ne možemo utjecati na prošle traume kao što ne znamo što će se dogoditi pro futuro. Dobro je kada predviđamo scenarije, a u padovima spoznajemo da je sve prolazno. Bez hrabrosti čovjek nikada posegnuo za onim što se čini samo prividno kao nemoguća misija.
Tri poučne priče – Starac i sin
“Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo konja, koji im je jednoga dana pobjegao. – Strašno!, suosjećali su susjedi – Kakva nesreća! – Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao, odgovorio je starac. Sljedećega tjedna konj se vratio, a s njim je došlo pet divljih kobila. – Kakva sreća!, uzviknuli su susjedi. – Sreća? Nesreća? Tko bi znao? – opet odgovori starac. Sutradan je sin pokušavao pripitomiti kobilu, ali je pao s nje i slomio nogu. – Kakva nesreća!, rekli su susjedi. – Sreća? Nesreća?- opet će starac. Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi pa su ga poštedjeli. – Sreća? Nesreća?”
Život s pet petina
Sjećam se jedne zgode s kolegom koji mi desetak godina od našeg studiranja ispričao kako je odlučio promijeniti svoj život. Tada je imao trideset tri godine. Završio je fakultet bez roditeljske financijske pomoći. Otac mu je zabranio studiranje pod izlikom da ima što raditi s njim na jednom otoku. Kao student i još nekoliko godina poslije živio je u podstanarskim stanovima u kojima se od vlage nekim čudom nisu pojavile prave gljive. Evo što mi je tada rekao: “Pretpostavimo da život ima pet petina i da svaka petina ima 17 godina.
U prvoj petini ovisimo o mjestu rođenja, prebivalištu, roditeljima, skrbi najbližih i nismo svoji. Druga je dio (sve češće) nastavak prve, a ogleda se u ovisnosti o roditeljskoj skrbi, povodljivosti, rizičnom ponašanju… Veliki dio mladih u te dvije petine ne znaju koliko su privilegirani kada im roditelji (u svemu) pomažu. Međutim i tada ne znamo što želimo, jer se želimo dopasti ekipi. U trećoj petini, kaže mi, “napravit ću radikalan zaokret. Želim se osloboditi svih konformizama, postati materijalno neovisan i konačno biti svoj. U četvrtoj ću petini uživati plodove rada prethodne petine.” Na moj upit što je s posljednjom petinom, spremno je odgovorio: “Briga me, vraćam se u prvu.”
On je poslije završenog fakulteta upisao (izvanredno) srednju pomorsku školu. To je jedinstven primjer za koji nikada nisam čuo. Zatim je plovio brodovima diljem svijeta, napredovao u karijeri, stjecao materijalnu neovisnost i kupio prvi stančić. No, u toj trećoj petini pojavila se djevojka, sadašnja supruga. Vratio se u Hrvatsku, zaposlio kao profesor i kažu živi sretno u četveročlanoj obitelji. Tijekom Domovinskog rata bio je sve vrijeme na braniku Domovine. Nikada ga nije napustio humor i nije se uprljao konformizmom, a nije ga povukla ni velika zarada na brodovima u vlasništvu stranih kompanija.
Uzalud potrošen život
Završna priča koju ovdje navodim je od Petra Nobila pod nazivom Uzalud potrošen život.. “Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude na splavi preko rijeke. Jednom tako naiđe jedan samouvjeren i učen čovjek, pa stupi na splav i reče splavaru: ‘Na drugu obalu, molim’. Otisnuše se i zaploviše preko rijeke, pa upita splavara: ‘Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti na splavi plovljaše?’
Splavar ga pogleda s izrazom čuđenja u očima i reče: ‘Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja’… ‘He, he’, ponosno će, ‘zar nisi nikada učio jezika u školi?’ ‘Nisam’, odgovori splavar. ‘Tada si pola svoga života potrošio uzalud jer znanost čovjeka uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje – reče samouvjereni gospodin. Splavar je zašutio. Ne prođe dugo i digne se jak vjetar, rijeka se uzmuti, a splav počne gubiti pravac uza sve splavarove napore. Nato se splavar nagnu k profesoru: ‘Plivaše ti znaše?’, upita vragolasto. ‘Ne, ne znam plivati’, začuđeno će učeni čovjek. ‘E, moj gospodine, tada si potrošio svoj život uzalud jer mi upravo tonemo’.”
>Zlatko Miliša: Mijenjajmo sebe, ali i svijet oko sebe
Slavonski svjetionik
U životu ništa nije trajno. Dijalektika razvoja poučava da istine dolaze iz suprotnosti, primjerice, kada shvatimo da razumno ponašanje dođe iz nerazumnog, a kultura života iz kulture smrti. Iako znamo da se život sastoji od dva dijela, uporno želimo samo jedno, “užitak bez boli, uspon bez padova, uspjeh bez neuspjeha” (Jorge Bacay u knjizi Put mudrosti) Nema uspjeha bez neuspjeha kao što nema uspona bez padova.
Dragi čitatelji portala Narod. hr obavještavam vas da sam nedavno otvorio svoj podcast koji je vidljiv na You Tube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, a biti će emitiran dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati te neće biti duži od sedam minuta! Teme su iste ili slične a koje sam pisao na ovom portalu, ali su znatno kraće pa glavne teze i/ili misli izravno govorim u kameru. Preplatite se (besplatno) na moj You Tube kanal Slavonski svjetionik. Hvala!
O autoru
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.
Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa