Nakon povratka počela je sretati svoje silovatelje koji su slobodno šetali ulicama Vukovara. Radu koji je znao šetati unuka, svog prvog silovatelja, sretala je često. Slom je doživjela u prostorijama porezne uprave. Srela se s drugim silovateljem koji je sada radio u instituciji RH. Istraga je trajala godinu dana, prva parnica trajala je osam godina.
Rade je pobjegao u Srbiju, Dušan je suspendiran, odvjetnika mu je plaćao sindikat policije. Tada je Dušan Ivković pobjegao u Bosnu, a Rade Ivković živi u Novom Sadu, krvnici i silovatelji su greškom (opstrukcijom?) hrvatskog pravosuđa, jer im nije određen istražni zatvor i brži sudski proces – ostali su izvan dosega pravde.
Dva muškarca 50-ih godina ulaze u prostorije Zaklade Sunčica u centru Zagreba. Tu dolaze već tri mjeseca, a terapija koju su u tako kratko vrijeme prošli, pomogla im je više nego terapije i psihijatrijske pomoći na koje su konstantno išli od ranih devedesetih. Tu se rješavaju traume koju su proživjeli kao zatvorenici u srpskom logoru Stara Gradiška, gdje su, kao i ostali logoraši, bili seksualno zlostavljani, piše 100posto.jutarnji.hr
Srbijanski zločini silovanja muškaraca u logoru Stara Gradiška
Obojica su iz Slunja, mole da im se ne otkrije identitet, nazovimo ih Marko i Petar. Iako je u logoru bilo oko 136 Slunjana i svi su prošli jednaku torturu, u mjestu se o tome ne priča. “U sredini u kojoj jesmo da se to pročuje to bi bilo…”, kaže mi Marko. Petar ga nadopunjuje: “Svi šute o tome, ne daj Bože da se sazna, ljudi bi sasvim drugačije gledali na vas. Ne želim da moja djeca i supruga imaju ikakvih problema”, govori. Njih dvojica imali su potpuno identičan ratni put. Uključili su se u Zbor narodne garde u Slunju, nakon pada organizirali su povlačenje preko Bosne i Hercegovine i tamo su pali u zatočeništvo. Odvedeni su u logor Stara Gradiška. Prvih nekoliko dana držali su ih Martićevi policajci, zatim ih je preuzela JNA.
(…)
Žao mu je što su danas neki dobili status žrtve ratnog zločina, a neki nisu. Tako, recimo, Petar nije, jer Povjerenstvo u Ministarstvu branitelja nije povjerovalo njegovom svjedočenju, a Marku jesu.
Marko je odmah čim su došli na Zvijezdu jednom od inspektor prijavio da je bilo silovanja u logoru, da je i on to prošao, kasnije mu je i u Slunj došao jedan inspektor. Išao je kao svjedok na dva procesa.
Nakon deset dana iz podrumskih prostorija preseljeni su gore kod tadašnje JNA. Tada su ih ošišali, i uzeli im sve što su imali, satove, lančiće, prstenje, novac, bilo koju imovinu. Razmijenjeni su 12. prosinca 1991. posredstvom međunarodnog Crvenog križa u Karlovcu. Kada su došli u Zagreb prvo su došli na Zvijezdu, pregled i iskazi. Petar je prošao četiri operacije: kralježnica, lijeva strana prsnog koša, lijevo koljeno i kosti lica su mu bile polomljene, prvo je liječen na Rebru, a zatim u KBC Dubrava.
Hrvatska država slabo pomažu žrtvama silovanja u ratu – pomoć dr. Arbanasa i Zaklade ‘Sunčica’
“Mi smo bježali, samo da nisi u samoći, da uđeš u neko društvo, da pobjegneš od misli. Nisam htio ići ni u kakve bolnice… Ja ću ja to sam prebroditi. Aha! Onda je tamo ’94. – ’95. počelo nespavanje, svakakve lude misli. Počeo sam tražiti pomoć, ali niti od jedne hrvatske institucije nisam prihvaćen. Prošao sam takav pakao u Jankomiru, da sam prekinuo s time. Onda sam krenuo privatnim psihijatrima, kad sam im rekao što me muči, rekli su da mogu pomoći. Uzeli bi nove i na kraju rekli – možda ipak ne možemo. Sve dok nisam naišao na dr. Arbanasa, koji mi je stvarno pomogao i to u dvije godine. Poslije toga sam se preporodio ovdje kod Marije. Na ovim terapijama. To bih preporučio svima tko god može”, ispričao je i svoje put oporavka Marko. Kaže, Marija Slišković je došla do njega, on je pristao na terapiju Program ‘Ja sam mnogo više od moje traume’, a nagovorio je i Petra.
(…)
I Petar je od samog izlaska iz logora konstantno išao psihijatrima. Liječio se isprva u KBC Dubrava, kada je još bio na ratištu, osam dana bio bi na terenu, a četiri u Zagrebu i to je vrijeme išao na terapiju.
“Hvala Bogu kad sam to doživio najsretniji sam čovjek na svijetu. A otkako sam krenuo tu na terapije, da budem iskren, ja sam se potpuno preporodio. Mogu se lakše izraziti, razgovarati nego prije. Prije dođem kod psihijatra: Evo ti tablete, i hajde… Tako to funkcionira. Ne rješava se problem. Te nesanice, preznojavanje po noći. Svaku noć sam se budio mokar, krevet bi bio mokar. Sada je, da pokucam, puno bolje”, svjedoči Petar.
“Preporučio bih svima koji su žrtve seksualnog zlostavljanja da se jave Zakladi Sunčica, da se ne boje. Petar naglašava da pristupanje terapijama ne znači da moraju javnosti govoriti o onome što su prošli. “Radi se dosta individualno, radi se i grupno. Sam taj pristup, dođeš ovdje, to je nešto familijarno, prekrasno. Da je toga bilo otpočetka sad bi bili normalni”, kazuje Marko. Petari Marko su dio četvrte grupe, koju čini osmero ljudi, terapija se pohađa godinu dana, ali i nakon toga ostaju u kontaktu sa Zakladom.
(…)
Anu silovao školski prijatelj njenog supruga
U njihovoj grupi je i Ana iz Lovasa. I njeno ime je izmijenjeno. Razlog je što njezina djeca ne znaju da im je majka silovana. Sin tada nije bio ni rođen, a kćer je imala dvije godine kada je u Lovasu počeo užas. Do danas im nije rekla.
Ona je silovana krajem studenog, to joj je napravio jedan mještanin, školski prijatelj njezinog supruga. “To je bilo užasno, bila sam zatvorena cijelu noć i cijelu noć je trajalo maltretiranje. Uvijek su to radili bez svjedoka. Uvijek su ubijanje, pljačke, silovanja radili iza 16 kad smo imali zabranu kretanja. Mi žene u Lovasu nismo mogle razgovarati međusobno, iako smo se viđale. Mi smo pratile jedna drugu, kad žena dođe uplakana, izmrcvarena ujutro raditi. Nas su odvodili i vraćali ujutro”, prisjetila se Ana.
Iz mjesta je izašla 13. prosinca 1991., sa suprugom se sastala tek iduće godine. A progovorila mu je o tome što joj se dogodilo tek 1993. godine. I ona je išla na terapije kod psihijatra. Pila je tablete. “Dođete, pita vas pijete li redovno i kaže bit će bolje… Imala sam veliku sreću što sam susrela gospođu Nevenku iz Lovasa koja me nagovorila na ovu terapiju u Zakladi Sunčica. Gospođa Marija Slišković i ova terapija je nešto posebno ja joj se zahvaljujem i timu terapeuta. Ovdje polako upoznajete sebe, otvarate neke zapečaćene rane, koje ste stalno potiskivali. A na kraju dobijete osmijeh”, kazala je Ana.
Snježana prepoznala svoje silovatelje koji su krivnjom hrvatske države – slobodni
Veteranka i ratna i Sunčičina je Snježana Maljak (49) iz Vukovara.
Snježana je tužila dva svoja silovatelja. U Vukovaru je zarobljena 15. rujna 1991., kada je palo Sajmište. Zatekla se tu s tetkom, malim sinom, tetka su ubrzo ubili. Nju su smjestili s još dvije mlade žene u zatočeništvo u privatnom stanu. “I onda su nas odvodili na silovanje. Jednu su vodili u vojarnu, a mene su odvodili svakodnevno. Prvo mi je došao Rade Ivković, čovjek koji je živio na Petrovoj Gori da mu moram oprati veš”, ispričala je Snježana.
Nakon toga povlačila se u sobu i čitala sve romane koje su ljudi čiji je to stan bio imali. Kaže to joj je spasilo razum. Idući put pozvala su je trojica muškaraca, kazali su joj da mora odabrati koji će ju silovati. “Meni je to bio smak svijeta, jednostavno znaš to ili glava. Onda je taj jedan dolazio svakodnevno i odvodio me na silovanje. To je bio Dušan Ivković, živio je na Borovu, kazao je da me znao jer smo radili u Borovu. Ja nisam imala pojma tko je to”, ispričala je. Iako se oba muškarca isto prezivaju nisu bili u rodu.
Kada su se vratili u Vukovar godinu dana je samo plakala, nije se mogla pojaviti na ulici. Nakon razgovora sa svećenikom malo se smirila, pokušala je otpustiti mržnju.
No, tada je počela sretati silovatelje koji su slobodno šetali ulicama Vukovara. Radeta, svog prvog silovatelja, sretala je često. Svaki put bi se sakrio iza unuka. Tada je već bila rastrojena, doktorica joj je rekla da bi možda trebala malo u bolnicu, na promatranje. Snježana je to odbila. Slom je doživjela u prostorijama porezne uprave. Srela se sa silovateljem. Čuo je njezine korake na parketu, okrenuo se, čim ju je vidio pokušao je pobjeći i zabio se u vrata. “Ja sam počela kipjeti u sebi. Ušao je u ured, obavio što je trebao. Kad je izašao opalila sam ga kišobranom. Tako sam ga jako udarila da se kišobran savio. Ne znam što sam mu sve izgovorila, vrištala sam, a ljudi iz ureda su izašli i gledali. On je pobjegao kao bez glave. Nakon nekog vremena vidjela sam i drugog silovatelja. Vozila sam se, ispred mene na cesti bio je crveni golf. Izlazi policajac, s leđa sam ga prepoznala. Dušan Ivković, u hrvatskoj uniformi. Tu sam pukla i otišla sam ih prijaviti. Tjedan dana bili su u istražnom zatvoru i pušteni su da se brane sa slobode”, ispričala je Snježana.
Sažeto: istraga je trajala godinu dana, prva parnica trajala je osam godina. Rade je pobjegao u Srbiju, Dušan je suspendiran, odvjetnika mu je plaćao sindikat policije. Dušana su prvi put oslobodili, zbog nedostatka dokaza, Rade je dobio tri godine jer je Snježanu silovao samo jednom. Nakon žalbe DORH-a, spor je prebačen u Osijek, gdje je parnica trajala još dodatne 4,5 godine. Pravomoćnom olukom obojica su osuđeni na šest godina zatvora. Tada je Dušan Ivoković pobjegao u Bosnu, a Rade Ivković živi u Novom Sadu. Zbog prijava i istrage suprugu je rekla sve što je prošla, čovjek je tada doživio slom živaca. Kasnije je otkrila da je i suprug bio seksualno zlostavljan u logoru.
Jedna je od rijetkih koje se javno zalaže za prava žrtava rata, njezina aktivnost naišla je i na osude u najužem krugu.
*Zaklada Sunčica omogućava pružanje materijalne i nematerijalne potpore žrtvama, istraživanje ratnih zločina seksualnog zlostavljanja, prikupljanje svjedočanstava, objavljivanje i upoznavanje domaće i međunarodne javnosti s dimenzijom ratnog stradanja u vrijeme Domovinskog rata.
