Dr. sc. Bagdasarov: Pojedini srpski jezikoslovci niječu postojanje hrvatskoga jezika

Artur Bagdasarov
Foto: AB

U izmijenjenom i dopunjenom Pravopisu srpskoga jezika iz 2015. godine Mitra Pešikana, Jovana Jerkovića i Mate Pižurice, koji je objavljen u Matici srpskoj u Novom Sadu u recenziji Ivana Klajna i Drage Ćupića, susrećemo dvije inačice pisanja imena nacionalnoga jezika: „srpskohrvatski (hrvatskosrpski)“ i „srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski)“.

U Pravopisu je navedena i objasnidba tomu imenovanju: „srpskohrvatski (hrvatskosrpski) kad se odnosi na zajednički jezik odn. jezičku zajednicu (istor.); srpsko-hrvatski (hrvatsko-srpski), kad se odnosi na savr. stanje“ (str. 459.) i „hrvatskosrpski (odnosi ili jezik sa savr. statusom u stručno-naučnom lingv. tekstovima i sl.), hrvatskosrpski (ist. za knj. jezik, up. srpsko-hrvatski“ (str. 492.).

U Pravopisu možemo također pročitati sljedeću napomenu: „S obzirom na nove realnosti (od 90-ih godina minulog veka naovamo), kada to specifične okolnosti zahtevaju (stručno-naučne pre svega), treba pisati polusloženički stručno-naučni termin srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik“ (str. 86.), piše Artur Bagdasarov za HKV.

Srpska jezična politika danas

U Pravopisu naravno nalazimo i naziv srpski jezik (str. 459.), ali nema naziva hrvatski jezik, a tim više bošnjački (bosanski) ili crnogorski. Prema tomu, znači da postoje dva jezika, jedan je službeni i javni, a drugi je strukovni (stručni) – djelomice za Hrvate i vjerojatno za sve ostale narode ili jedan i jedinstveni za sve s različitom javnom i stilskom porabom.

Nije sasvim jasno čime se prijašnja složenica srpskohrvatski/hrvatskosrpski razlikuje od polusloženice srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski?

Odgovor djelomice nalazimo u zaključcima okrugloga stola srpskih intelektualaca koji je održan krajem 2014. god. u Kulturnom centru Novoga Sada pod naslovom: „Šezdeset godina nakon Novosadskog dogovora: srpska jezička politika danas“. Nakon rasprave usvojeni su, između ostaloga, i ovi zaključci:

„1 a) termin srpskohrvatski nije lingvistički utemeljen – on predstavlja preimenovani srpski jezik i u srbistici ga treba zadržati samo u podsećanju na vreme dominacije političkih nad lingvističkim kriterijumima“

„2. a) srpski jezički i kulturni prostor je nedeljiv, iz čega proističe da je sva štokavska književnost književnost srpskog jezika.“ (Izvor).

Uzgred budi rečeno u Pravopisnom rječniku srpskoga pravopisa nalazimo: „srećan – i (ob. u zap. krajevima) sretan“ (str. 459.).

Poznato je da je Slavko Pavešić (1912. – 1975.) u tadašnjem Institutu za jezik JAZU pokrenuo izradbu Jezičnoga savjetnika koji je objavljen 1971. u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske. Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika Pavešić je kao urednik i jedan od autora toga Savjetnika oblikovao pomoću zemljopisnoga kriterija: „uobičajeno u zapadnim krajevima“ i „uobičajeno u istočnim krajevima“.

Pavešić formulaciju „zapadni kraj“ povezuje s područjem Hrvatske i hrvatskim jezikom, a „istočni kraj“ sa Srbijom i srpskim jezikom. U Pravopisnom rječniku školskoga izdanja Pravopisa srpskohrvatskog jezika Matice srpske i Matice hrvatske iz 1960. god. imamo sretan i srećan, srećan i sretan (str. 231.). Znači li to da se i sada nakon raspada SFRJ i „zajedničkoga“ jezika pridjev sretan i izvedenice sretno, sretnik, sretnica u srpskom pravopisu odnose na „srpsko-hrvatsko“ područje?

Povijesne činjenice

S jedne strane, autori rastanak sa srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim jezikom priznaju kao povijesnu činjenicu, a s druge pak strane ne mogu to potpuno izbrisati, pa im je potrebna polusloženica pri pisanju strukovno-znanstvenih (stručno-znanstvenih) tekstova. Ispada da srbisti, pa vjerojatno i drugi jezikoslovci koji ih slijede, kad rabe jednočlani izraz srpski jezik u jezikoslovnim člancima misle ili moraju misliti na „svoj (srpski) jezik“, a kad rabe dvočlani izraz sa spojnicom srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski jezik, tada moraju misliti na „naš jezik“, tj. ponovno ili djelomice srpski na cjelokupnom „srpskohrvatskom“, „štokavskom“ ili „zajedničkom“ jezičnokulturnom prostoru.

U Pravopisu je stara vrsta imenovanja jezika otišla u povijesnu ropotarnicu, a nova dvočlana polusloženica ponavlja staru sa spojnicom. Promjenom mjesta pribrojnika, ne mijenja se zbroj.

Pojedini srpski jezikoslovci niječu postojanje hrvatskoga jezika, i to se vidi npr. u srpskom udžbeniku gramatike za osmi razred „S reči na dela“. S druge pak strane u školskoj Gramatici srpskog jezika Milana Tasića i Radojka Gačevića iz 2014. na stranici 9 nalazimo: „Južnoslovenski jezici: srpski, hrvatski, slovenački, makedonski, bugarski, staroslovenski“ (Tasić, Milan; Gačević, Radojko. Gramatika srpskog jezika. Beograd:Leo Commerce:Beogradska knjiga, 2014., 126. str.). Ako namjesto hrvatskoga, prema srpskomu udžbeniku gramatike za osmi razred, postoji samo „srpski“, tada nije sasvim jasno, zašto su, primjerice, u srpskoj dvojezičnoj leksikografiji odsutne samo hrvatske riječi?

U Pametnom rečniku: rusko-srpski, srpsko-ruski iz 2019. (1. izd., Novi Sad: Lingea, 2019., 717 str.) nalazimo samo: aktuelan, aktivista, Evropa, hemija, informisati, kašika, mart, milion, opšti, organizovati, paradajz, pozorište, saradnja, sprat, vazduh. U Rusko-srpskom i srpsko-ruskom rečniku Radoslava Boškovića slično imamo samo: azot, evro, univerzitet, uslov, pasulj, hleb, spanać, sprat (Bošković, Radoslav. Rusko-srpski, srpsko-ruski rečnik, 2. ispravljeno i dopunjeno izdanje. Beograd: Jasen, 2012. – 1582 str.).

Bez obzira na to, namjerno neutraliziraju jezične razlike pojedini srpski sastavljači dvojezičnih rječnika ili opravdano, riječi ili oblici riječi akcenat, aktuelan, aluminijum, avangardista, Evropa, hemija, informisati, mart, milion, opšti, organizovati, saradnja, srećan, šargarepa, vazduh i druge ne pripadaju hrvatskoj standardnojezičnoj normi.

Slično je i s latinicom u Srbiji. Ćirilica je tradicijsko srpsko pismo i pripada srpskomu jeziku prema srbistici, ali kad rabe riječ latinica u Srbiji, odmah prelaze na porabu pridjeva „srpskohrvatski“: „U javnoj upotrebi danas su i srpska ćirilica (ređe) i srpskohrvatska latinica (češće)“ ili „Latinički grafijski sistem naziva se abeceda, a standardni redosled slova u srpskohrvatskoj abecedi …“ (Piper, Predrag, Klajn, Ivan. Normativna gramatika srpskog jezika, Novi Sad: Matica srpska, 2013., str.17. – 18.).

Isto nalazimo i u Pravopisnom rečniku srpskog jezika Milana Šipke (Novi Sad: Prometej, 2010. –1412 str.): „Danas se hrvatskosrpska ili srpskohrvatska latinica smatra drugim srpskim pismom, …“ (str.1328.). Ispada da ćirilica pripada srpskomu jeziku, a latinica djelomice srpskomu i djelomice hrvatskomu, tj. srpskohrvatskomu.

Jezična tolerantnost

A što ćemo tada s tvrdnjom da „termin srpskohrvatski nije lingvistički utemeljen“ i da je otišao u povijest? Znači li to da nazivoslovno pismo „srpskohrvatska latinica“ postoji, a „srpskohrvatski jezik“ ne postoji? Trebalo bi tada pisati prema srpskomu pravopisu – „srpsko-hrvatska“ latinica, a ne „srpskohrvatska ili hrvtaskosrpska“ latinica jer je riječ o jezikoslovnim („stručno-naučnim“) knjigama.

Autori normativne srpske gramatike ipak rabe ime „srpskohrvatski jezik“ u povijesnom kontekstu: „Normativne kvalifikacije koje se daju u ovoj gramatici oslonjene su kako na jezičku građu tako i na bogatu normativističku literaturu o srpskom i srpskohrvatskom jeziku …“ (str.15.).

Često se prije govorilo, pa i sada katkad, o jezičnoj tolerantnosti. Ne stvara li pojam srpsko-hrvatski jezik jezičnu netoleranciju prema drugim i ne pojačava li ime srpski jezik, što je vjerojatno opravdano prema svojemu jeziku, identitetski jezik, dok se istodobno često spočitava jezikoslovnoj kroatistici kad rabi ime hrvatski?

Je li moguć dijalog između hrvatskoga i srpskoga jezika, pa i drugih jezika, kad jedna strana strukovno (stručno) i znanstveno priznaje vlastito pravo na svoj nacionalni jezik i razvoj jezika, a druga to ne priznaje ili gazi? Hoćemo li se pomaknuti s mjesta ili ćemo tapkati i dalje na mjestu, neka svatko za sebe odabere ili je već odabrao. Poštujući druge – poštujemo i sebe!

O autoru

* Artur Bagdasarov ruski je slavist, kroatist i sociolingvist armenskog podrijetla. Rođen je u Bakuu (Azerbajdžan) te je studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Sankt Petersburgu, obranivši doktorsku dizertaciju o razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika. Predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta. Sudjelovao je na brojnim slavističkim skupovima u Rusiji i Hrvatskoj te je vanjski suradnik tjednika Hrvatsko slovo (Zagreb) i suurednik časopisa Riječ (Rijeka). Također je dobitnik Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hkv

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.