Posljednjih nekoliko dana javni prostor okupirala je priča o ljevičarskom festivalu “Nosi se” koji se trebao održati u Benkovcu. Festival je na koncu, nakon braniteljskih prosvjeda, odgođen. Svoj stav o tom polarizirajućem događaju dao je stručnjak za balistiku i vukovarski branitelj Dubravko Gvozdanović. On odnedavno piše osvrte na aktualne teme pod nazivom ‘Pogled iskosa – s branika domovine’.
Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.
Kad umjetnost živi od javnog novca, a ponižava našu žrtvu
Benkovac je ovih dana upravo pokazao trenutno lice Hrvatske, lice dvostrukih mjerila i licemjerja.
U gradu koji je bio spaljen i razoren u Domovinskom ratu, u kojem su ljudi ginuli i nestajali, u kojem su obitelji bile protjerane, organiziran je festival provokativnog imena „Nosi se“. Navodno posvećen „miru“ i „dekonstrukciji rata“.
U praksi, radi se o reprizi poznatog recepta lijeve političke scene, a to je ponižavanje domoljublja, relativizacija žrtava i pretvaranje branitelja u karikaturu.
>Dubravko Gvozdanović: Kako od povijesnog pojma napraviti strašilo za mase?
Postoje u Hrvatskoj ljudi koji već godinama izuzetno dobro žive od provokacija. Njihova imena većinom dobro znamo, a neka od njih su ovih dana incidentom u Benkovcu ponovo iskočila u prvi plan javnosti. Ponajviše se kriju pod velom civilnog aktivizma, a koji je opet većinom umotan u umjetnički celofan. Ti „umjetnici“, a u stvari žestoki lijevi politički aktivisti, ne žive od publike, jer publika u pravilu ne želi gledati njihova „umjetnička“ ponižavanja.
Oni jako lijepo žive od javnog novca
Apsurd je tim veći jer oni jako lijepo žive od javnog novca iz državnog proračuna. U konkretnom slučaju Ministarstvo kulture, Zadarska županija, grad Benkovac i dr., uredno su otvorili proračunske slavine. Time je više nego očito da država obilno potpomaže te i slične kontroverzne krugove koji „umjetnički“ direktno vrijeđaju i podrivaju temelje na kojima je Hrvatska stvorena.
Ovdje se primjerice „umjetnički performans“ navodno izvodi u cilju pacifikacije još uvijek nedovoljno pacificiranih primitivaca i zatucanaca Benkovca i okoline.
Umjesto poštovanja tamo se šalje doktrinarni „teatar šoka i dociranja“, najočitiji predstavnik kojeg jest kontroverzni Oliver Frljić koji već godinama putuje Europom kao hodajući cirkus skandala.
>Zašto benkovački branitelji spominju Frljića? Sjetite se njegovih ranijih predstava
Frljić već više od desetljeća ismijava sve što je Hrvatskoj sveto
Iskustvo nam govori da teatar u režiji tog samoprozvanog proroka suvremenog kazališta već više od desetljeća ismijava sve što je Hrvatskoj sveto. Od Domovinskog rata do Katoličke crkve, od Marulića do tragedije obitelji Zec. On nema granica jer sve je pogodan materijal za njegovu umjetnost.
A što je zapravo taj teatar?
Podsjećanja radi u Frljićevim predstavama nacionalna zastava završava u ženskoj vagini, kip pape koristi se za seksualne perverzije, scena oralnog čina s klerikalnim simbolima izaziva zgražanje i vjernika i građana, a Domovinski rat se svodi na krezubost, pijanstvo, nasilje i ubojstva.
Kada u njegovoj predstavi naga glumica s hidžabom na glavi vadi hrvatsku zastavu iz intimnog mjesta to se zove umjetnost.
Kad se kip pape koristi kao rekvizit za oralni seks to se slavi kao avangarda.
A branitelji, žrtve rata, crkva tek su kod njega ništa drugo doli poželjan materijal za izrugivanje.
>Nije bilo propusta policije u Benkovcu: MUP detaljno opisao što se događalo
Sve to oni nazivaju „kritikom društva“. Mainstream mediji ga slave, državne institucije ga financiraju, europske kulturne elite mu otvaraju vrata.
Da se razumijemo, umjetnost treba slobodu. Ali i sloboda treba imati neke i granice, granice koje čuvaju elementarno poštovanje. Ako svaka provokacija postaje umjetnički čin, onda smo se pretvorili u društvo koje ne razlikuje satiru od poniženja.
Srž i bit problema
Kad Oliver Frljić na sceni prikazuje golotinju, silovanje simbola i ismijavanje žrtava, to se doživljava vrhunskom umjetnošću.
>31. prosinca 1991. Zločini srpske vojske žrtve benkovačkog i obrovačkog kraja
A kad branitelj kaže: „Ovo me vrijeđa“, onda je on primitivac, nazadan i svakako ustašoid.
Tu je u biti i srž problema.
Pravo na provokaciju je apsolutno, a pravo na obranu vlastitog dostojanstva relativno.
U toj igri dvostrukih standarda branitelji uvijek izvuku deblji kraj. Oni koji su prvi stali na branik domovine danas su zadnji u redu za poštovanje. Njihova bol više nije sveta, nego se doživljava kao smetnja „slobodoumnoj umjetnosti“.
Pa onda zašto je čudno da u Benkovcu branitelji nisu šutjeli?
Zar je čudno da su isprovocirani godinama ponižavanja i obezvrjeđivanja, uzviknuli „Za dom spremni“?!?
Taj povik u tom trenutku nije bio nikakav politički slogan, nego krik revolta, vapaj ljudi kojima se već tri desetljeća nameće osjećaj krivnje zbog toga što su branili svoje domove.
Zašto umjetnici mogu urlati s pozornice i „šokirati“ golotinjom, perverzijama i pljuvanjem po za mnoge svetim simbolima i to istodobno nazivati progresivnim djelovanjem?
A zašto branitelji, isprovocirani, očajnički ne mogu uzvratiti, a da se to promptno ne naziva nasiljem?!
Licemjerje takozvanih “aktivista”
Licemjerje takozvanih „aktivista“ najbolje se vidi u riječima Maruške Aras, još jedne sudionice festivala. Ona poručuje: „Stvari će kad tad morati eskalirati, nisam baš sigurna da možemo proći bez toga, a možda je onda bolje da erupcija krene čim prije pa da se čim prije i završi.”
Dakle, kada ona zaziva erupciju, to je normalno i civilizirano. Ali kad branitelji eruptiraju, isprovocirani njezinim dociranjem i povijesti Frljićevih predstava onda je to nazadno i opasno.
Ili kada ista Maruška Aras kaže: „Nemoguće je u ovoj atmosferi biti apolitičan, jer je sve oko nas politika.”
Odjednom, aktivizam je priznati politički angažman. Kad oni rade politiku kroz „umjetnost“, to je dopušteno. Kad branitelj digne glas to je ekstremna zloupotreba politike jer sigurno govori u ime nečije politike, a on kao takav mora biti apolitičan.
Podsjetimo se, nije li upravo taj i takav aktivizam bio izgovor za stvaranje političkih platformi poput Možemo!?
Od uličnih performansa i tzv. „nezavisne scene“ do saborskih klupa uvijek je ista logika. Mi smo volonterski aktivisti dok nas plaćaju, a kad zatreba, pretvaramo se u moralne političare. I još s pozicije moći nastavljamo docirati svima drugima.
>Zašto benkovački branitelji spominju Frljića? Sjetite se njegovih ranijih predstava
Misli li itko da je današnja pojava ekstremne desnice u Europi i Hrvatskoj pala s neba?
Korijenje joj je u pretjeranom, agresivnom i provokativnom djelovanju ljevice koja sve što je domoljubno, tradicionalno i nacionalno proglašava nazadnim, a sve što je ismijavanje toga provokacijom se diže na pijedestal kulture.
Prosvjed u Benkovcu je važan
Kad ljudima tri desetljeća ponavljaš da njihova žrtva ne vrijedi, da je njihovo domoljublje primitivizam i da je njihovo pravo na prosvjed agresija onda se ne smiješ čuditi kad oni na kraju i eksplodiraju.
I zato je prosvjed u Benkovcu važan. Jer to nije bio incident, nego podsjetnik da Hrvatska nije nastala na daskama progresivnog teatra već na žrtvi mladih po rovovima. Da je ova država izgrađena na krvi ljudi koji su se žrtvovali, a ne na aktivizmu civilnih udruga. I da Domovinski rat nije metafora za Frljićeve traume, nego temelj našeg postojanja.
I zato krik „Za dom spremni“ u Benkovcu nije bio prijetnja, nego očajnički podsjetnik da se Hrvatska ne može graditi na poniženju onih koji su je stvorili.
Ako je današnja umjetnost ruganje, a današnja sloboda govora šutnja branitelja onda mi nismo slobodno društvo, nego karikatura slobode.
Društvo u kojem su heroji gurnuti u tišinu, a provociranje njihove boli postalo dotirana profesija.
To je ta hrvatska apsurdna matrica u kojoj Frljić smije vrijeđati, Vrsaljko smije moralizirati, Arasi smiju docirati, ali branitelj SMIJE SAMO ŠUTJETI.
Čim progovori, odmah je nacist, ustaša, nasilnik.
Hrvatska je bez domoljublja prazna pozornica
I neka se to kaže jasno, krug oko Frljića, Vrsaljko i Arasa možda misli da ima monopol na umjetnost i istinu.
Ali Hrvatska nije njihova pozornica. Hrvatska je krvlju stvorena i nikakva predstava, ma koliko uvredljiva bila, to ne može promijeniti.
Jer Hrvatska bez domoljublja je prazna pozornica. A pozornica bez poštovanja prema žrtvi rata nije umjetnost, nego ruganje.
I za kraj, branitelj ne može biti agresor zato što se brani. Agresor je onaj koji ponižava ono što je obranjeno.
P.S. Nije prošlo niti par sati i već „aktivisti/umjetnici“ i njihovi medijski zaštitnici bez imalo srama razvlače po novinama kćer branitelja, vođe prosvjeda, a koja s prosvjedima nema nikakve veze. Svi šute pa čak i one udruge koje se inače kunu u zaštitu žena i djevojaka.
Licemjerje je očito, jer kad treba braniti žrtvu ako dolazi iz domoljubne obitelji, tada im odjednom ništa nije sveto i tada prava žena prestaju vrijediti.
>Što je festival Nosi se? Financira ih Obuljen Koržinek, nastupa Frljić
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.